Kor’jenje
O kakve to kaplje pred zore besane na prozore mi topte,
Rastopljava to striješ li se oko lišća crnog tvoje ćutnje,
I srođava to li se snoviđenje kroz suze moje radosne
sa suncem što zazaruje se tiho nad v’jekima zemne lutnje.
Sa istoka kao da šoboće slavopojno božanstvo moje,
u pjesmi koja klokoće r’jekama tople nesustale kiše,
To boje se jutara čarobnih iz daljina maglenih kroje
u zastavu srca siline – i snivam te sve više i više.
Pa makar smrću okončalo i ovo navještenje proljeća,
čudotvornije no i srce samo što čudo sušto počini,
Svemoć ova gorljiva božanska koju osjećam kad osjećam
i smrt samu uznaje ko hodočašće – s kog vraćaš se moćniji!
Poteci sve krepče krvi moja nepomirljiva – vodi me na izvor mirisan i prisan!
Vodi me vodi gdje kor’jenje besmrtno raste – vodi me smrti koju još izumro nisam!
Prostor samo smrt
Grlovođa si pojanja u hvalu moga goništa,
tišinom sred lelekanja ti potireš i glase
koji pojali bi psalme nad suncem moga grobišta,
koji bremena bi smjelosti stovarili na se.
A ja, prevaljujući prostore nebeskih tajina,
prkosom jetkim punjen, a gnusnom slobodom krunjen,
prorijevam kroz prokope mi krvonosnih svojina,
i svaka mi je istina tek tvog izdajstva grumen.
Opjevavaše i prošlost nekropole tvoje slavne,
bogobojne pute kojima zidan si i ravnjen,
a sada u busiji pakosnoj opojavaš sramne
pogrome pjesnika na puteve hladne pomamne.
No koji li je kozam krut za naše pute utrt?
Da li put osvaja prostor, il’ je prostor samo smrt?
Kletnik
Uskliknut klikom lunarna klisnuća,
U kliktanju kikotnom klanaca kletih,
U klokotu klopotnom toka teknuća,
U klepsidri klatnoj klečao je kletnik.
Pretekle mu vode preklijale slobode,
Pa sad klinom kije njezine relikvije,
I klisurama klipsa okljašćen od klica,
Klevećen u kletvi klatara se u klijetci.
Rasklasao s klonutim mesima klatih,
Skoljen je i kljukan pod klobukom jakih,
Uklemljen u kalem zlokrvna klamstva
Na klecalu klanja se kliru svog proklamstva
U klauna klecava što Klio mu klije
Kladari klimavoj kladenac prokletije.
