Časovničar
Posle te sahrane gavrani su puzali nebom poput meduza. I čovek je nalik na krabe gledao ka vodi kroz koju nikad neće moći da pliva. Zvona ispod mog kreveta potvrđuju da tamo dole nema ni babaroga ni čudovišta, to su napadni, usaglašeni zvukovi naših prethodnika i sledbenika. To je pogreb živog trenutka u zamenu za ostatke krvi. I svih planeta što je zaledila vatra. Iz te humke izvire psihološka predstava o snegu i svim osećanjima koja bi on trebalo da izaziva. Mrtva deca skaču preko klupe u parku i znam da, znam da sam mrtav. Da nebo koje me gleda iz pupka prelazi granicu gline i kamena. Neka moje mrtvo oko postoji da bude svedok noćnog Sunca. I prosute kafe. Našeg sećanja na žedni beton koji ju je progutao. Moja su creva skliznula u tvoje čelo. Ovde će sobe i hodnici zauvek mirisati na smrt. Uprkos srdačnim osmesima i tek ispečenim pitama. Sneg treba da prekrije povorku leševa. Leševa koji koračaju unapred prema sopstvenoj prošlosti. Ni juče nismo znali koliko ta prošlost sliči dobro napisanom prologu predvidivog romana. Kako ću, kad se izgubim u toj šumi kidati prste umesto mrvica hleba da bih uspeo da se vratim nazad. Obećani sneg nikada nije pao, ali je ta soba nastavila da miriše na prepečene kore i kuvano mleko. I ja nemam više nijedan prst da otkinem i bacim u zemlju. Takva zemlja iščekuje sneg. Zato od mojih prstiju nikada neće postati drvo. Niti ikakva biljka. Ogledalo na prozoru moje sobe poručuje mi da, ne samo da sam slep da prepoznam sopstvenu ružnoću, već i da nikad ništa nisam doživeo ispravno. I ta ideja boli. Ta ideja je gladna. Svaka ideja može da se odrekne svog sprovodnika. Svoje kolonije mrava što joj raznose sadržinu prema utrobi proto smisla. S druge strane, tuga nije mislila tako. Ujutru će svi pričati kako je umro od gladi. Kako je sedeo mesecima prikovan za stolicu i posmatrao gavrane. Možda u tome postoji izvesna simbolika. Umreti od gladi u gradu gde nikada ne pada sneg i dopustiti telu da postane hrana pticama. Hrana za kojom je i sam toliko čeznuo.