Berlinski dnevnik
(Ulomak iz knjige koja će se uskoro pojaviti u izdanju sarajevskog Buybooka)
Dvadeset deveti dan
Tomás, čileanski pjesnik sa šarlotenburškom adresom, priča o strašnom potresu. Ne onom baroknom, iz 1647., čiji je tsunami na visoravni nasađivao karavele i kojeg je, u zori romantizma, u znanom kratkom romanu prašinom slikao Kleist, nego onom iz 2010., još jačem, od 8.8 po Richteru. Tomás je točno te večeri, posljednjom linijom, nešto poslije ponoći iz Santiaga doputovao u Concepción, njegovo južno predgrađe, u posjet baki i djedu. Nije ga bilo gotovo dvije godine, i oni su ostali budni da ga, iscrpljenog od puta, dočekaju s vrućom telećom cazuelom. Jeli su, pili i pričali do skoro tri. U tri i trideset četiri, tek što ih je svladao prvi san, zemlja se zagrcnula, a bolni, kronovski grčevi koji su uslijedili – grčevi nalik pobjedničkom rafalu kopita na nekom podzemnom rodeu – trajali su više minuta, koje su se doimale kao nekoliko jedna s drugom stopljenih, a i inače posve samodostatnih vječnosti.
Spasila ih je lakoća kuće, pomalo izdvojene na padini i većim dijelom drvene. Svo troje gledali su iz dvorišta kako se u toj grmljavini bez bljeska ruši, sklapajući se u sebe, poput kakve čarobne dječje kutije. Kada se oblak slegao, a ubrzo zatim na grad bez pitanja i po navici nasrnulo jutro, bilo je jasno da mnogi nisu bili te sreće. Naredne tjedne Tomás je proveo pomažući raščišćavati ruševine. Bez presedana je najgori bio prvi, koji se sveo na pretraživanje susjednih kuća i izvlačenje tijela, ponekad neprepoznatljivih. Bio je kasni februar, posljednja njegova nedjelja, i temperature još uvijek nisu ludovale, no mrtva tijela prepustila su se svojem posljednjem poslu sa samo mrtvima svojstvenom strašću, pa je k onim u mračnim klopkama izgubljenim nesretnicima spasioce naposljetku vodio miris. Taj slatki smrad je bio najgori, govori, jedino njega se nikad neće moći posve otarasiti.
Sve to Tomás mi priča u baru u blizini Savignyplatza, sredinom oktobra, nakon što sam spomenuo zemljotres zagrebački, koji me u to vrijeme još znao posjećivati u snu. Sinoć, prazneći lulu, dodaje: napisao bih, znaš, i ja o tome roman, ali bojim se da bi i iz tih stranica na kraju izbio onaj miris. Miris znat i zreo, zasićen, ni jednom drugom mirisu sličan.
Trideseti dan
Svemir je nad glavom gorio kao tijesna frizerska hauba, oslobođen grijeha i konačan, ali ne za nas. Kao krakovi vage lebdimo u nekom njegovom zakutku, onkraj središta i magistrala, osuđeni na naše zemaljske oči. Oči u kojima, svemu usprkos, nešto također tinja.
Moja svemirska stanica, svemirska stanica mojeg djetinjstva, bila je stanica Мир. Skylab je ususret velikoj tami upućen prerano, dok je ISS u orbitu stigao već dobrano u vrijeme kad su me neke druge stvari zaokupljale mnogo više od svemira i nijemih njime rasutih tijela. Još uvijek mi, doduše, nije do kraja jasno kako je ikad ičemu u mojim ili nečijim tuđim očima uspjelo nadrasti taj najbezobzirniji užas prostora. Magnetska moć razumljivog, bliskog i opipljivog uparena s hormonalnim koktelom demonstrirala je, očito, još jednom svoj zaglupljujući učinak.
Gledam snimku svemirske šetnje. Dvojica kozmoplovaca utopljenih u nepregledan posmrtni pokrov, van gravitacije, manevriraju naizgled sasvim običnim ključevima i kliještima. U pozadini napinje se ikonički, prozračni, kao Éluardova naranča plavi obod planete, korica na kojoj istovremeno živimo i umiremo svi mi, neastronauti. Mislim o ravnozemljašima, njihovoj u vlastiti grčevit trijumf kamufliranoj nesreći. Kakva radosna budalaština, ta zbrka u glavama nesretnih idiota! Teorije urote nisu ništa po sebi novo. Manje-više sve su velike religije strukturirane po istom modelu. Štoviše, one su njihov izvornik, kalup. Uvijek postoje ti neki (na početku malobrojni) odabrani u posjedu znanja, neki prorok koji ga pronosi, zla sila zemaljska koja rukovodi opsjenom, sprječavajući većinu da spozna istinu i prihvati spas, uvijek postoji žrtva koju je potrebno podnijeti i, naravno, netko tko se na kraju svim tim masno okoristi. Teorije urote izgleda nisu drugo do još jedne, post-njuejdžerske iteracije one najniže, najmaloumnije antropološke konstante.
Ponukan svemirskim temama, pitam prijateljicu Ukrajinku je li već, i ako nije, bi li primila cjepivo Sputnjik V. Taman posla, odgovara. Taman posla, pa da me Rusi otruju s tim svojim DDT-om; rađe bi se sama kod kuće vakcinisala kloroformom, govori dok sumrak opsjeda Kreuzberg, usput zamišljeno milujući si mišicu.
*
Fusnota velikom registru (ne)važnih slučajnosti. Dok kava vrije i sadašnjost proždire vlastiti rep stiže vijest da je u Kaliforniji, u devedesetoj godini, izdahnuo Michael Collins, treći iz povijesne Apollo misije, zaboravljeni astronaut.
Trideset i prvi dan
Svemir, i inače, već na prvi pogled zvuči kao odličan materijal za uopćavanje. Za izgradnju simboličkog sustava. Globalnu metaforiku. Samo, u svemu postoji logičko proturječje: kakvoga smisla ima bilo što uspoređivati s nečim što sve konceptualizrano i izgovoreno po definiciji sadrži, nameće svoju naopaku sinegdohu? Ne, nema smisla taj sveobuhvatni toto pro pars. Trebalo bi, kao Platon pjesnike iz svoje idealne države, bogove i svemire izgnati iz metafore. Svijet kao tekst, kao stroj – to da, mogli smo vidjeti, no svijet kao svemir bio bi istovremeno suviše očit i prekompleksan: zahtijevao bi maniristički sentiment, razrješenje u čvoru, concetto.
Ali za ljubav igre, usput. Crna rupa, centar galaksije, naravno – crna rupa je smrt. Svakako smrt, njezino kazalište, ono što beziznimno privlači, bez razlike guta i više ne pušta. Nagon prema smrti kao temelj energije, gravitacija, spiritus movens. Materija ne kao postojanje, već kao sjećanje, najrafiniranija forma trajanja. Tamna tvar kao zaborav. Antimaterija kao spekulacija; ne čista suprotnost sjećanju, njegov izostanak, već još neistraženi, nekartografran prostor mogućnosti, točnije: prostor koji izmiče mapi. Antimaterija kao rodilište, kao logor pjesničke riječi. Sve skupa, razumije se, nebrojeno puta ispisan i stoga već posve nečitak palimpsest.
*
Snažan napad tjeskobe na vijest o djedovu stanju. Slabosti. Snazi koja tog orijaša sve više napušta. Izvjesno je tek jedno, već rečeno: moja neposredna budućnost su moji mrtvi, a zatim dolazi zaborav. Tražim po kući onu paperjastu životinju, zvjerku od vode, prefriganoga zeca Adolfa; prevrćem ormare i prosijavam mrak ispod kreveta ne bih li na njega stavio ruke, da mu konačno zavrnem, iščupam te glupe zečje uši.
Dora: Tuga, priznajem, nije najveće zlo.
