EINSTEINOVO PRAVILO
Blagog pojma on nema o imenima, ni koliko je crnog pod noktom, no u svemu tome, pretpostavlja, mora biti nekakve logike. Željko. Zove se Željko. Od kada zna za sebe, od prvog dana istih oštrih, duguljastih, na kvrgav autogram Lloyda ‘Little Poison’ Wanera nalik uvijek istih pet slova, no na tom čavlu ne visi ništa; on ostaje takav, stvaran i hrđav, u zraku. Dok stoji laktovima oslonjen na prozorsku dasku, prstima udara hipnotizirajući ritam po koži vlastitog obraza i bulji u tamnu pukotinu u zidu kuće nasuprot u koju svako toliko ulijeće ptica koju sa sigurnošću može smjestiti u rod lastavica, nešto mu govori da je tako bilo i ranije. Na prozoru je jer je nokte koje inače do krvi izgriza ondje upravo premazao tankim, gorkim slojem OHO ljepila. A u to ranije on ubraja sve ono mutno ali izvjesno nekad, vrijeme kada je jednako tako postojao, ali o tome ništa ne zna. Ne može znati. Možda i nije bilo jednako, možda je, zapravo, bilo sasvim drugačije, ali u tom slučaju on ne može niti zamisliti kako. Jedino što sa sigurnošću može reći o tom odavno proteklom nekad jest da je bilo ovdje. U ovim istim žućkastim zidovima s kojih se, nalik piljevini u kavezu s hrčkom, u tankim, kovrčavim trakama ljušte zidne tapete s motivom četiri rasna primjerka Rhapidophyllum hystrixa, pod ovim istim betonskim krovom. Otkad pamti svi su živjeli u toj kući, osim kada bi ljeti otišli baki; tada bi živjeli u stanu na trećem katu stambene zgrade nasuprot crkvi Gospe od plača, božjeg ureda koji je sada zatvoren, no to je, znao je, nešto iz temelja i posve drugo.
U posljednje vrijeme zaokupljaju ga dvije priče. Tako i sad, kad odnos male i velike kazaljke na uzicom privezanom ručnom satu bez remena kojeg nosi uvijek u prednjem lijevom džepu hlača nedvojbeno ukazuje na to da je, barem u njihovoj vremenskoj zoni, 19 sati i 47 minuta, što čini se jednako nedvojbeno ukazuje na to da će se uskoro spustiti noć. Ne zna jesu li priče nekako povezane – čini mu se da nisu, ali ni to ne može znati.
Kroz prozor dopire zujanje ulične lampe, zvuk noćnih leptira koji udaraju u okna. On sumnja no i dalje ne može pouzdano tvrditi koja od priča pripada opipljivoj stvarnosti, a koju čini tek puka pričina, posljedica potpune i mučne samoće. Njegove misli razbijaju se o njene rubove kao plitki tanjuri o pod. Dodatnu sumnju u sve unosi izvor obiju priča, Velika ilustrirana dječja enciklopedija. Svezak tvrdih, crvenih korica s masnim slovima koji može izvući s dna najviše police i polako, poput žabe kojoj je prethodno pažljivo otrgnuo noge, položiti na stol i potom satima okretati njegove stranice.
Prva priča – to u njemu izaziva jedva zamjetne trnce – korijen vuče iz dviju nepovezanih slika, iz po njemu sasvim suvišnog poglavlja o poznatim i teško dosadnim domaćim životinjama. U snu, barem onom što on većinu vremena doživljava kao san, snu koji se gotovo svake noći ponavlja i tek izostanak dokaza u uho mu smješta bubu koja se mučno koprca i šapuće da možda i nije stvaran, do smrti se bore krmača i golemi crveni pijetao. Neki put pobjedu, zaista, odnese pijetao. U većini slučajeva krmača do neprepoznatljivosti izmasakrira pticu. Gdje je samo trenutak ranije stajao pijetao diže se oblak uskovitlanog perja, bezglava životinja još neko vrijeme trči, okreće se oko neke nevidljive osi, trči dok se ždrijelo krmače strašno ne razjapi, načas zamrači sunce i zatim na pijetla i san u jednom potezu stavi tamnu i konačnu točku. Onih noći kada pobjeđuje pijetao, možda posebnih noći, on kandžama ukopan u kožu leđa krmače trga s njezina vrata sve veće i veće komade mesa, sve dok se svinjska šija, nalik ribljoj glavi na kosti, ne ostane njihati na tankoj niti kičme. Niti koja se, sasvim očekivano, u jednom trenutku prekine.
Druga priča, iako se to nekad ne čini takvim, pripada području stvarnog. Njen zaplet pronašao je u poglavlju Velike tajne fizike, na jednoj jedinoj magnetski privlačnoj i jednako toliko kriptičnoj stranici. Ondje bijela, atrofirana glava Alberta Einsteina kojega gliste teksta gnječe i uvlače mu se u uši (ili iz njih, vjerojatnije, izlaze), tumači kako je moguće da jedna obična teniska loptica, ako je dovoljno puta uputimo u istu točku jednog običnog zida, kroz njega sasvim neobično prođe. Možda baš zida sobe okrenutog poljima koje ljeti zakrče jata čvoraka praćena crvenim ili zelenim Zmajevima, koju dijeli s dvije godine mlađim bratom. Njegovo je neznanje, kao i svako neznanje, golemo. Brat ne zna ništa o pijetlu, ništa o krmači, ništa o zidu. U svih šest godina svog života ni o čemu baš ništa. To misli dok ga, dlanova duboko zabijenih u džepove kratkih hlača od modrog samta koje ne skida niti kad legne, promatra kako spava na udaljenosti koju zvuk prođe u zaista zanemarivom vremenu, a svjetlost još milijun puta brže.
Režnjevi blijedog svjetla na zidovima, zvuk disanja ili kovačkog mijeha. On tiho ustaje, prilazi usnulome i svom snagom ga povlači za uho. S prstiju mu se širi težak, slatkasti miris; na vrhu nokta, nalik svjećici, zaiskri odbljesak izvanjskog svjetla. Zatim se, jednim mačjim skokom, vraća u krevet i pretvara da duboko i nevino spava. Gotovo svake noći ponavlja postupak: ponekad, kad se pod plahte uvuče nezgrapno, prebrzo, glasno mljacka nastojeći ostaviti dojam ne sasvim svjesnog, odnekud upravo unesenog nemira. Taj nemir, kao i drugi nemiri, dolazi iz smjera u kojem poluzatvorenih očiju koje gledaju u križ sjedi šestogodišnjak u pidžami s likom Petla Sofronija i trlja oteklo uho. On prezire izraz na njegovom licu, svaku njegovu crtu, iako ga ne može vidjeti. Zna da, kao i onaj koji ga nosi, ne služi zapravo ničemu.
“Još”, govori mu. “Još. U kapu. Točno u kapu. Još”, govori mu.
Žarulja privlači grozdove muha koje po sobi siju grozne, goleme sjene. Čuje se brzo disanje, ritmični udarci. Sofronijeve kanđice koje bacaju lopticu. Nakon što se ona poslušno odbije o zid, točno na mjestu koje pokriva već pomalo ulubljena kapa bacača picburških Piratesa, trbuh njihovog velikog žutog P, opet je hvataju. Zid je prekriven velikim posterima s likovima bejzbol igrača na sjajnom papiru: Nolan Ryan, Bo Jackson, Gaylord Perry, na kraju Babe Ruth. Ni danas ne zna kako su ondje dospjeli, jer bejzbol u njihovoj ulici ne prati nitko; ni on sam ne razumije tu igru. Što se njega tiče, baš tu gdje su sada bili su oduvijek, i sasvim je siguran da će trbuh lopticu prije ili kasnije proždrijeti. Iako u područnoj školi Heroja socijalističkog rada Stahanova još uvijek nije čuo ništa o tome, iz nekog razloga slijepo vjeruje Einsteinu.
Soba, gluha i pretrpana: prostor je skučen i oni većinu odjeće drže u velikim zidnim ormarima u hodniku. Dva sasvim jednaka kreveta. Pisaći stol, komoda s ladicama (naslijeđena od djeda), iznad jednog od kreveta police s knjigama, mehaničkim igračkama koje se same pokreću, za razliku od drugih stvari u kući, sićušnim paukovim gnijezdima punim parova očiju; nečim nepoznatim. Kada je sanja, a gotovo svake noći je sanja, bejzbol igrači upužu u mišje rupe i slijepe pukotine i njeni su zidovi goli. Upravo u tom golom, komodom i krevetima uokvirenom ringu odigrava se fatalni dvoboj Sus domesticus i onog crvenog pijetla.
Te noći koja je, crna, pala još malo ranije od one prethodne, kao i obično pobjedu odnosi krmača. Svojim zakrivljenim očnjacima u jednom trenutku zahvaća pticu, papkom je pritišće o tepih s uzorkom autoputa i uskoro se njegovim trakama kreće slijevati topla i gusta krv. Svinja zatim u nju zarije svoju njušku i dugo, koliko god traje san dugo pije. On se meškolji, čuje neko dosadno disanje, otvara oči, pridiže se na lijevi bok. Ruke gura duboko u džepove i kao opčinjen promatra prugu svijetla koja na autoput pada kroz pritvoren južni prozor. Tragove krvi, niti one mrtvih životinja, ondje više ne može pronaći.
Podiže pogled i dugo gleda u opet sjajnim slikama prekrivene zidove, u onu točku na čelu bacača. Mašta o prolasku, o trenutku kada će činjenice govoriti same za sebe. Mašta o očevu licu, načas je ona čupava loptica pred njegovim očima crvena. Ona upada njegovu ocu, koji spava na leđima, točno u usta, a on se pretvara u masnu svinju s jabukom u ustima i kreće polako, sasvim polako okretati, a onda se vrti sve brže. No ta se misao naprasno prekida: on ne zna točno što bi dalje s tom mišlju.
Ustaje, tiho, penje se na prste i s police dohvaća knjigu crvenih korica. Pali malenu lampu u obliku zvona pričvršćenu za uzglavlje kreveta. Tanki papir lijepi mu se za prste, njihove sjene na zidovima iscrtavaju bijesne, nestvarne obrise. Poglavlja o životinjama i sva druga poglavlja preskače; prelazi direktno na dio o velikim tajnama fizike, i triput iznova čita odlomak o zidu i loptici, iako ga već gotovo bez greške može izreći napamet. Sve je kako i treba biti. Loptica. Zid. Točka. S olakšanjem zaključuje da je prolazak samo pitanje vremena. A toga, čini mu se, ima još mnogo.
Sklapa knjigu, odlaže je pored kreveta, i nekoliko puta jedva primjetno šapuće: “Einstein! Einstein!”
Ništa se ne dogodi, pa uskoro prestaje sa šaputanjem.
Neko vrijeme leži u mraku i tišini. Čuje se samo ravnomjerno disanje nečega zgužvanog, vreće, klupka iz drugog kreveta. Kazaljke na njegovom satu tvrde da su 23 sata i 44 minute, što, nedvojbeno, ukazuje na to da će kroz šesnaest minuta nastupiti sutra. Čini mu se da je u napasti da prste ponovno strpa u usta, pa na brzinu nokte premazuje slojem smrdljivog ljepila. Ljepilo se tek osuši kada polako, sasvim polako prilazi usnulome, uklanja pokrivač s njegova lica, uzima u ruku uho i snažno, sve snažnije povlači. Ovaj put ne vraća se u krevet. Klupko se uspravlja, nalik carskoj kobri koja nije sigurna je li u pitanju napad ili je vlasnik samo promijenio melodiju, i kroz krmeljima slijepljene trepavice gleda, u križ, njega i onog nekoga crnog stiješnjenog u njegovu ramenu. On uho ne pušta; stišće ga palcem i kažiprstom, i polako ali ustrajno povlači. Dovoljno sporo da je se može izbjeći klupko podiže šaku i snažno ga udara među oči. Na trenutak svijet mu se zacrni, pogled mu zastru dvije uplašene goleme sipe, a onda otetura natrag u krevet. Pokrije se preko glave i više ne vidi klupko koje još neko vrijeme sjedi, a onda bez riječi i samo legne. Čuje tek njegovo brzo i duboko disanje. Onda na neko vrijeme ne čuje ništa.
Još jednom ustane, odškrine vrata, provuče se kroz oštri kut i uputi prema kuhinji. Otvara vrata velikog hladnjaka te ga načas okupa izdajnička i strašna svjetlost. To ga nimalo ne omete; takvu svjetlost on spremno očekuje. Ne pali svjetlo već, ostavljajući vrata hladnjaka otvorenim, iznutra vadi mlijeko, sir koji je sa strane napala stachybotrys atra i svežanj rotkvica. Kroz prozor dopire izvanjsko svjetlo, dijelom s ulice i iz okolnih kuća, dijelom, pretpostavlja, s neba. Uglavnom, sve skupa sasvim je pristojno osvijetljeno. Još jednom, nekoliko dugih sekundi, netremice gleda u bijelu unutrašnjost hladnjaka. Predomišlja se i rotkvice vraća u pretinac s povrćem – njih je potrebno oprati, ukloniti zeleni dio, i zatim glasno žvakati. Umjesto njih, pazeći da ne proizvodi buku, odlama četiri kockice čokolade za kuhanje. Podvrće rukave košulje, sa svim tim sjeda za stol i jede dok, kazaljke tvrde, svud oko njega tiho nastupa sutra. I tek tada noć, rijeka guste krvi i govana, započne.
Iz zbirke “Bog neće pomoći”
Fotografija Boris Kovačev, Hanza Media