THE FROZEN BORDERLINE
Nad usamljenim Arhipelagom – u kojem je odumrlo kretanje – okovano betonom
– u Raslojavanju – odvija se neobična igra Svjetlosti.
Kroz oblake, koji su svojim sivilom polegli na sivilo – ovog Betonskog Ostrva
– s kojim se slivaju u jedan ton – obrušava se na Grad
– sva težina zagušene Svjetlosti.
Hladnoća je nagrizla i Svjetlost – u svim njenim bojama – u spektru njenih tonova.
Vazduh je trom i hladan.
A u sve pore betona se uvukao mraz – a voda kao ledena zmija
– puže kroz – željezne cijevi.
Objektiv pogleda – fokusiran je na Grad – na nebodere u lelujavoj izmaglici.
A slika je, također, nagrižena ledom.
Na njenim rubovima se kondenzuju kristali – i hvata se izmaglica.
A izmaglica iznad borove šume – iznad planinskog masiva – podupire sivilo neba
– i još jedan sivi dan
– Rotira se, i kruži – u Centrifugama Realnosti.
A čitav jedan Svijet, jedan privid Vječnosti Trenutka – odvijao se u toj
– magli, i zaleđenoj stvarnosti – Betonskog Labirinta.
To kruženje ulicama u isparavanju – u transcendenciji njenih čestica – u prostoru
– na trenutak je izgledalo da će trajati zauvijek.
Ali ne, još samo nekoliko trenutaka, i jezici južnih strujanja
– počinju da grebu, da cijepaju kulise, i zavjese zaleđene Realnosti.
Ona se nekako, baš kao namjerno – otapa, rastavlja
– i u nju se ulivaju druge boje i tonovi – i Stvarnost je u stanju preobražavanja
– i transformacije Lica.
Grad u objektivu pogleda – u izmaglici zime, i ledenoj mreni na oku – kao da izaziva
– Sjetu – za trenucima jednog zauvijek prohujalog vremena.
A dječak sa kapuljačom na glavi – koji čizmama ostavlja tragove u bljuzgavici
– samo je jedan dokaz – ovaploćenja Realnosti.
Neke nove oči po prvi put posmatraju žuti odsjaj u rano Proljeće – koji obliva
– rubna naselja – tamo gdje se okreću kranovi
– i gdje otpočinje – industrijska zona.
U lokvama na željeznom mostu iznad pruge – raskvašeni su natpisi
– tragovi krede, ili spreja
– kojim je jedan naraštaj tetovirao svoje postojanje – u Tlo, u te blokove
– za crtanje, i bojenje Realnosti.
A željezna mreža oko igrališta – još je poleđena, i mraz se sliva po rukama
– dok se kroz nju Svjetlost jutarnjeg Sunca
– Raslojava u svjetlosna koplja, u sve te silne tonove i nijanse
– prve proljetne Svjetlosti, koja liže led
– sa Tla.
To je Zemlja na rubu – kroz koju je povučena granična linija.
U te dane kad se jedna Realnost pretapa u drugu – i kad Tlo nad Bezdanom
– progleda kolažom uporednih Stvarnosti.
A asfalt je već topao, i sva vlaga je popijena – i u hladu predvečerja.
To je Svijet bez ljudi
– Atomski labirint – radioaktivne Realnosti – napušten jednom zasvagda.
A u tom hladu predvečerja, kada se sjenke spuste na lice – i pogled – i dalje šetaju
– neke utvare – i posmatraju najlonske kese – koje vjetar
– njiše na betonu – valja – i diže u visinu.
Samo jedno upaljeno Svjetlo u vrhu sivog nebodera iznad njih
– dokaz je da taj Svijet nije potpuno napušten.
A uskoro će se navući suton, sa svim sjenama, i „utjehom noćnog neba“ – i lampioni
– Svjetlosti – će utisnuti svoje kružnice, u tminu koja je totalna – koja okružuje sve.
Slika Grada u noći postaje nalik fotografiji koja je progorena
– na milion mjesta – i kroz koju se probija svjetlost i oplođuje sliku.
Već se javljaju crveni odsjaji ljeta.
THE GHOST TRAIN
Bili su to sati – pred svitanje – neko muklo zatišje – otkucava na Zidu.
Potom pakovanje stvari – i osjećaj uzbuđenja
– kao i uvijek pred putovanje – pogotovo u tim ranim satima.
Neki živahni leptirići, ili vrane probude se u stomaku.
Grad nijem leži u dolini.
Nikakav se huk ne diže u visinu, svjetla su pogašena – osim blijede
– ulične rasvjete
– koja svjetluca, treperi, kao da će svakog trena pregoriti.
A nebo je već pomodrilo.
Zamiješalo je boje Svjetlosti – i premazalo eter psihodelijom svitanja.
Hodamo ulicama.
Muklo odzvanja asfalt, dok točkići kofera – grebu njegovu površinu.
U pekari kupujemo lepinje s kajmakom.
Neki čovjek sa kačketom
– u radničkom odijelu, otpuhuje prve dimove
– dok stoji na stanici (autobusi još nisu krenuli u kruženje).
Potom pruga u svitanje
– iznad je mreža kablova – i Trasformatori
– koji zuje.
Semafori za vozove, crvena i zelena boja – pod slojem prašine.
Nijemo svijetle – u odjecima tamnog Svijeta.
Pokušavam hodati po pruzi – držati ravnotežu – baš kao da sam se zaputio
– stazom prema Vječnosti
– drvenim pragovima pokapanim naftom.
Kamenje oko pruge se izmiče pod koracima – i teško je hodati.
A već se naziru peroni – i pisak lokomotive
Potjerao je Vilenjake u tamne uglove – napuštenih baraka – iz nekih davno
– proteklih vremena.
Napokon željeznički kolodvor – na kojem leže mecima izbušeni
– vozovi
Poput umrlih kitova na morskom dnu.
Ali naš voz je spreman na peronu, premda ima dva vagona – i 12 putnika.
Posljednji pogled na Stanicu u Tmini
– i na mrežu
Tračnica što se račvaju.
Pronalazim mjesto pored prozora, i toplina se širi kroz rešetke – uređaja
– za Grijanje (dok mašina potmulo bruji).
A kondukteri žurno prolaze hodnicima – između kupea.
Vrijeme sporo prolazi.
Napokon trzaj, i voz je krenuo, klizio je prugom nečujno.
Željeznički kolodvor je ostao iza nas.
Prozor je zamaglio, i obrisao sam ga kutom košulje
– kako bih mogao posmatrati
– Grad – što je ležao u dolini – ispod pruge.
Sve te dobro poznate ulice, raskrsnice, i zgrade – gledam nekim drugim očima.
Osjećam neku tugu – kao da se tu nikada neću vratiti.
Ulice su prazne, i sve je odisalo nekom samoćom i napuštenošću.
Poneki odsjaj svjetlosti
– plamičak topline – promakne pred mojim očima.
U tmini posmatram nadvožnjak, i svoje naselje – koje je bilo tako turobno.
U prizorima pokretnih slika – promiču dobro poznati
– Kadrovi mog komšiluka.
A već klizimo iznad novih dijelova grada.
Alipašino polje – otomanski naziv pregažen – socijalističkom čizmom
– kao limenka piva.
Promiču željezni nadvožnjaci.
Na stanici stoji redar, sa pištom u ustima, i voz ponovo kreće.
Već se vidi sivo nebo, i oblaci u vrtlogu – koji su pritisli turobne nebodere.
Prve kišne kapi cure niz prozor.
Kroz sloj prašine šaraju po pokretnom pejzažu – live projekciji
– nikad snimljenog filma.
Industrijska postrojenja bljuju čađ, i crni dim
– u mutnu baru neba.
Ali sve to traje samo trenutak.
Staklo se zamaglilo, i već smo ušli u predgrađa.
Grad sa fantomkom na licu – sa izrezima za oči – ostao je iza nas.
A neće proći puno vremena, i sve sjenke će iščeznuti – i mi ćemo putovati
– dolinom Zelene Rijeke.
Kroz vinograde, i plantaže – i kameni krajolik (mediteranskog kamena).
Topliji vjetrovi će nadimati zavjese na otvorenom prozoru.
A nebo je mnogo jasnije, mnogo plavlje.
Osjeća se disanje luke. I željeznog brodogradilišta
– u pokretu.
Prizori iz Atomskog grada – kao da su bili priviđenje.
BROKEN CHARACTERS
Zimski pejzaž – bosanske kuće, i brda – pod snijegom, i blatom po ulicama
– i na ulazu u Tunel – ledenice vise sa stropova.
– A potom toplina Međusvijeta, i vakuum kao u topovskoj cijevi.
Svjetla neona cure sa stropova tunela
– i presijava se bijela linija pod Svjetlima autobusa.
Poneki automobil iz suprotnog pravca
– kazuje da nešto postoji i s onu stranu – Staze, i putevi u Susretu.
Baš kao vožnja
– Tranzitom Zagrobnog Svijeta.
Tih nekoliko minuta traje kao vječnost – i na kraju, blijeda svjetlost dana.
Zavjesa Svjetlosti – zakačena na kraju tunela.
Baš kao metak ispaljen iz puščane cijevi – Tunel je pljunuo Autobus
– u bijelu Stvarnost.
Prije nego što smo se našli na mostu iznad grada
– na nadvožnjaku – zapazio sam – da je nastupilo Proljeće.
Na Ulazu u Tunel je bila zima
– a na izlazu Proljeće (baš kao da je vrijeme počelo da preskače, i da se poigrava).
Sasvim novim očima – Posmatram
– taj proljetni ambijent – i nebo na kojem su se stegli olovni oblaci
– i južni vjetar koji je ulicom valjao poderane novine.
Prve kišne kapi cure niz staklo.
Stvarnost kao da je u rezovima višedimenzionalnih slika
– kao da je posmatrana kroz zamagljeni dvogled.
A ispod je staro groblje – i bijeli mermerni spomenici – trepere kao
– Televizijski Ekrani – u Entropiji.
Sve je u nekom Vrtlogu – izgubilo svoje oblike – i kao da je pijavica neba
– svoje pipke zabola u stvarnost grada
– počela da isisava tu Realnost – i da je prevodi u jedan drugi
– poredak (ostavljajući za sobom vir prašine).
Neke sjenke sa kapuljačama hodaju ispod mosta – i vode na lancu psa
– dok vjetar nadima njihove jakne.
A dole je park, i samotne krošnje stabala – njišu se, u apokaliptičnim tonovima
– bijelog betona, ispranog kišama.
Samo još jedan pogled na dobro poznate kadrove
– Realnosti betonskih staza, oivičenoj šumom, i pogledom kroz stabla
– Na druga bića – koje srećem prvi i posljednji put.
A ko zna koliko iza sebe imamo umreženih puteva – koliko smo prepreka prešli
– prošli kroz izlaz i ulaz
– kroz Limb (i Pakao, Čistilište i Raj).
Bitno je biti u prolazu – i ne zadržavati se dugo na istom mjestu.
Već sam izgubio pojmove o nazivima ulica – o simboličkoj jezičkoj mreži
– kojom svaki grad – urezuje iluzije u prostor.
Na radiju u autobusu se emituju vijesti iz Ukrajine – Razapete između
– Suprotstavljenih sila (Zapada i Istoka).
A sam sam zaboravio gdje se nalaze strane Svijeta
– i da li je i ova moja mala Stvarnost
– i sama bila Razapeta.
(Geografija je odavno postala neka nadrealna smjesa).
Ne znam gdje je Rt Dobre Nade, niti Kamčatka, niti Aljaska…
Odavno je izlapio maternji jezik, i razmišljam na nekim novim jezicima.
Ko zna koliko sam njih zaboravio.
Već se pali ulična rasvjeta, i hladnoća sumraka uvlači se pod odjeću.
Mreža ulica u noći – u tranzitnoj zoni prema industrijskim gradovima.
A potom novi tunel, i kapanje miliona
– jednoličnih minuta (u svjetlosti neona) – dok autobus klizi
– nekim novim putevima u magli.
KATHEDRALE
Svjetlost u prvim danima proljeća postaje prozirna – i pretače se u nijansama
– u Crvenom, i narandžastom odsjaju.
Borove šume iznad grada unose hladne sjenke u sumrak
– kad sve postaje prozirno.
A starinski zidovi kao da planu – crvenim plamenom – u Svjetlosti
– dana na zalasku.
Sve je osjenčeno ružičastim nijansama – i rastočeno prozirnim
– plavetnilom.
– Konture Grada na rubovima prelivaju se u plamenim
– bojama.
Te večernje igre Svjetlosti – posmatram dok sjedim – na hladom mermeru
– Stepenica – ispred Katedrale.
A Sarajevo u tim trenucima kao da se prisjeti
– davnih kontura svoga lica.
A lice se mijenja od djetinjstva, mladosti – i sve tako dalje – do vremena starosti.
Tako je i sa jednim gradom.
Usamljeni posmatrač pulsiranja života – u tim sjenama
– predvečerja
– možda i pokuša zamisliti nešto tako fludino i neodredivo – kao što je duh
– Grada, i njegovo potisnuto, i sakriveno unutrašnje Lice.
Slično je i sa ljudskim bićem.
Rođenjem, u tom prvobitnom malom obliku, svako je ljudsko biće
– poput anđela (sa očima u kojima se okreće Univerzum).
Međutim, vremenom biće se defomiše (i životinjski principi zaguše tog anđela).
Grad je jedan zvjerinjak.
Ali istovremeno, negdje duboko u sebi, svaki grad pamti
– svoje lice iz prvih dana.
Pokušavam u ovoj crvenoj Svjetlosti da zamislim lice ovog Grada
– u vremenu njegovog djetinjstva (kada je svijet bio nevin, sa pogledom anđela).
Tada shvatim da je Sarajevo
– na međi Svjetova, na kopči podijeljenih Univezuma
– zapravo Sveti Grad – evropski Jeruzalem – dokaz da je Univerzum
– pocijepan na paralelne Realnosti.
Može biti, u narednoj kosmičkoj smjeni – kada se na zemlji – pojavi novi poslanik
– novi Isus – on će se roditi u Sarajevu.
A samo Grad u koji je sabijena Realnost prohujalih Vremena
– u ukupnosti – može poroditi novo Vrijeme.
Naravno, velika je vjerovatnoća da taj poslanik budućnosti
– upravo u tom Sarajevu – ne bi bio prepoznat.
Ali bi zasigurno u sebi nosio to unutrašnje lice – koje nekako ispliva
– u ovim odsjajima
– Crvene Svjetlosti, u kojoj su planuli zidovi starinskih građevina.
A prozirna atmosfera, i modro plavetnilo u predvečerje – poput kože novorođenčeta
– navlači na grad nove nijanse.
Međutim, sve to samo traje nekoliko trenutaka.
Sada, dok posmatram tri nebodera iz visine – u Crvenoj Svjetlosti
– postaje mi jasno da će za samo nekoliko trenutaka
– pasti prve sjene noći.
A Tama će progledati milionima očiju koje iskre zlo – i Stvarnost će prodisati
– svojom pravom prirodom.
Baš kao dokaz da je i Univerzum ozbiljno ugrožen
– Destruktivnom snagom zla starih Svjetova – koji podrivaju njegovu harmoniju.
Ali kadrovi tog davno izgubljenog lica
– koje je na kratko izronilo u hladnoći sumraka, i Crvenim sjenama Svjetlosti
– dokaz su da nada još postoji.
To unutrašnje, fluidno lice Grada, neuhvatljivo je poput Svjetlosti
– i spretno mijenja oblik.
UNDER THE BRIDGE (LA DIVINA COMMEDIA)
Ljudi su, sami po sebi, jedan labirint. A Stvarnost je Labirint sastavljen
– od najmanje tri labirinta, a možda i više.
Ljudsko kretanje je sastavljeno
– na principu labirinta – svaki čovjek je i jedan prolaz.
Društvo je Labirint, Grad je Labirint.
Dante je strukturu Svijeta podijelio na tri stepenika
– Pakao, Čistilište i Raj.
Arhitektura Danteovog Univerzuma zasebna je tema.
Ali ovdje se nećemo baviti projektovanjem ovozemaljskog ustroja Realnosti
– na metafizički, zagrobni plan.
Kao što je to činio Dante (koristeći kršćansku arhitektoniku).
Gogolj je pokušao da ta tri stepenika
– stvarnosti uzida u strukturu Stvarnosti Ruskog Carstva (u 19. Stoljeću).
Mrtve duše su Pakao, Čistilište je započeo, pa spalio
– A do Raja nikada nije ni došao.
(Šteta).
U ovom post-metafizičkom vremenu, vremenu nakon kraja post-modernizma
– Važe neka nova pravila igre.
Ali i dalje ostaju ta tri stepenika, i Realnost ustrojena na vertikalnom
– Sistemu – Labirinta – i svaki čovjek
– je penjač, kao Stendalov Žilijen (ali u nekim novim okolnostima).
Pakao novog Vremena je urbano podzemlje
– Underground.
Čitav jedan ustroj Svijeta, i jedna sasvim nova mitologija – koju proizvodi
– ova Atomska i Kompjuterska era
– Spuštena je u tu zonu Undergrounda, taj Pakao nove Božanstvene komedije.
Mladost je prisiljena na kretanje tim podzemnim kanalima
– koji su većinom pod čizmom Satane.
Svjetlost je i tu prisutna, i milioni tenutaka jednog života
– ostaju čisti… (ne bivaju potpuno zagađeni).
Ali Satana se kao kod Dantea nalazi na dnu Pakla, i kraj njegove glave
– putnici moraju proći
– ako žele preći u labirinit višeg stepena, u Novu Realnost – a to je Čistilište.
Neki zauvijek ostanu u zoni podzemlja.
Zauvijek ostanu u jednom prividu, i fatamorgani Stvarnosti
– U Svijetu – Fluidnih Sjenki.
U bojama noći koje se prelivaju, dok tijelom struje
– hemijske iluzije (samo fantazije Raja, kojima nas Nečastivi zavarava).
Neki se spuste u Carstvo sjenki – kao Odisej
– i ponovo izađu na Svjetlo dana.
A i Arhitektura Gradova je ustrojena na tom principu
– i savremene migracije
– odvijaju se prelaskom iz grada u grad
– koji su ustrojeni na tri nivoa – na prostorima koji nude iluziju – Pakla, Čistilišta i Raja.
Ali sve na ovom svijetu djeluje kao neka priprema
– za onostrano, transkosmičko putovanje.
Već dugo živimo u svijetu sjenki.
U crvenim nijansma, modrim, i zelenim, koje se pretaču prostorom – a u pozadini
– se u prostor uliva Carstvo Zvukova
Na izlazu su visoke stepenice – uz koje se moramo popeti
– ako želimo pronaći Exit.
Penjemo se uz stepenice. Na ulazu je tjelohranitelj – koji sjedi na stolici, i nogama
– je prepriječio izlaz.
Nakon što nas je osmotrio – sklanja noge, i izlaz je
– slobodan (s mukom se otvaraju teška vrata – kroz koja se izlazi).
A već je svanulo, i prozračna Svjetlost
– izlila se na jedan – mnogo vedriji Svijet (u mnogo jasnijim tonovima).
Hodamo dugo. Sve do betonskog mosta na rubu grada – gdje počinju livade
– i brda u kojem žive veliki ljudi.
Iznad su oblaci, i njihova sjenka polako lebdi
– na zelenoj površini brda (ti su oblaci kao nebeske ovce).
A betonski most je pust.
To je koridor kojim se putuje u novi labirint
– Danteovo Čistilište (ovog ko zna kojeg post, post Vremena).
Prije prelaska na Most
– još malo treba provesti vremena u ovoj Undreground Zoni – i na nekoliko trenutaka
– odmoriti Svijest, i pripremiti je za nove pohode.
Beton ispod mosta je hladan.
Vrlo je teško pronaći mjesto za spavanje, bez obzira na stare novine i kartone.
A novine su štampane u bivšem vremenu.
Njih odavno niko ne čita – i komunikacija se odvija putem Svjetlosti.
Tijelo je na izmaku, i čini se da nema snage – da savlada taj most – a o novom
– Labirintu Čistilišta – ne treba ni govoriti.
O Raju i ne znamo ništa.
Možda nešto saznamo kad transcendiramo u Svjetlost.
Ovaj transkosmički most možda i nije toliko naporan.