FOTOGRAFIJA NICKA CAVEA
Ta je fotografija
bila dirljivo ljubavno pismo
koje nisi znao pročitati.
Dokaze da je njezina kosa
zaista onako plava
kakvom si je ti vidio
tražio si na drugim mjestima
među tuđim stihovima
i uspomenama.
Dvadeset godina je prošlo.
Dvadeset godina previše
za jednu mladost
i samo jednu ljubav
skrivenu pod teškim crnim kaputom
na hladnim hamburškim ulicama.
Sjećanja uvijek zamrznu
neki davni zimski dani
i vjetar koji se penje iz luke.
Svi su brodovi razočarano odlazili
natrag u stare mornarske pjesme
i kurve su dizale ruke od svijeta
a ti si uporno čekao vlak
za tužni zaraćeni jug
i ništa ti nije bilo jasno
sve se zapetljalo, zašuštalo
kao šumeći kalcij
u bjelini njenih zubiju
a Anne je govorila pretiho
i još nepoznatim jezikom
i ti je nisi čuo
ni kada je rekla – scho ko la de,
nisi se raspametio.
Bio si discipliniran logoraš.
Vjerovao da sloboda dolazi
uz puno veću buku
i pucnjeve osloboditelja.
Bio si dijete, zapravo,
netko ti ju je morao predstaviti:
onaj šapat
molitva je koja mijenja svijet,
ispunjenje sudbine
posljednjeg ljubavnika
koji je vjerovao u voodoo jazza.
Kad si prestao čeznuti
ona je umrla
i njezin je duh
preselio u ženu
s kojom danas živiš
a njezin muškarac liči na tebe.
Fotografija: Radmila Vankoska
