Mak Dizdar:
ZAPIS O VREMENU
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je Ležati
Davno
Da trava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso
Davno
Da stekoh tisuću imena
Davno
Da zaboravih svoje ime
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je ležati
Zapis o vremenu, kao i glavnina pjesama iz Kamenog spavača, temelji se na dijalogu sa minulim: tekstovi koje je predaja ”namrijela” modernom pjesniku, kao uzbudljiv izazov njegovoj osjećajnosti, koliko i uobrazilji, postaju ”isprikom” za književnu igru ogledalima, u kojoj današnje sebe prepoznaje u davnašnjem, i obrnuto, drevno vaskrsava u dnevnom, ili, tačnije, ”otkamenjena” prošlost, svojim još uvijek živim energijama, napaja duh i biće savremenog čovjeka.
Zapis o vremenu uokviren je epitafom: ”Bože, davno ti sam legao i vele ti mi je ležati”, urezanim na stećku Stipka Radosalića u Premilovom polju kod Ljubinja. Pjesnik je epitaf malo prilagodio današnjem jeziku (prevodeći ”vele” u ”dugo”), što upućuje na jedno bitno svojstvo ”Kamenog spavača”: jezička drevnina, koja ovoj knjizi daje osebujan okus i boju, pomno je dozirana i rijetko se kad upotrebljava u ornamentalne svrhe, čak bi se moglo kazati da su arhaizmi u Dizdarevim pjesmama ne jedanput promaknuti u kamenove-temeljce pjesničkog viđenja. Prisjetimo se i primjera: kad u Zapisu o zemlji ”vrli pitac neki” kaže: ”Kto je ta… Bosna?”, osjećamo da drevni oblik upitne zamjenice nije tu tek kao jezički začin, već nagovještava proboj svijesti u vrijeme prije nego su postojali i ”tko” i ”ko”, stoga nagovještava štošta o Bosni kao zemlji koja je ”starija od svih svojih naroda”, kako bi kazao Abdulah Sidran.
No, pjesnik je ispustio i obraćanje Bogu, kojim počinje izvorni epitaf, a odmah proziremo i zašto: nije želio da konačan smisaoni dobačaj pjesme ostane zaokviren krstjanskom vjerom u uskrsnuće, stoga postoje dvije različite mogućnosti čitanja pjesme: u svijesti onih koji ne vjeruju u Sudnji dan, taj epitaf otvara bezmjerje vječnosti koje nas ošine istinskom jezom: naspram ništavne dužine našeg života stoji cijela vječnost preležana u ništavilu. Dobijen je, na ovaj način, svojevrstan dvoglas: iz tog epitafa nam se obraća krstjanin iz četrnaestog vijeka, čovjek na čijoj ”grobnoj ploči” je ”uklesan polumjesec – lađa koja bi trebalo da ga preveze u pravi, vječni život”, kako stoji u pjesnikovoj bilješci uz Zapis o vremenu, ali čujemo i glas današnjeg ateizovanog čovjeka za koga se ljudska avantura okončava i iscrpljuje ovdje, na zemlji. Jedno je čekati da dođe Apokalipsa, a drugo je čekati da prođe vječnost. ”Gotovo svi njihovi spisi”, kaže Dizdar o bosanskim krstjanima, ”sadrže Apokalipsu”, a računanje vremena od sad pa do Strašnoga suda, nalazimo i u vladarskim poveljama kojim su uređivane posve zemaljske stvari: Stjepan Kotromanić, recimo, Dubrovčanima daje Stonski Rat i Prevlaku sve ”do zgorenja svijeta”. Hoću da kažem: uzdah, uklesan u stećku Stipka Radosalića, uzdah je čovjeka kome je predugo čekati Apokalipsu kao trenutak konačnog svođenja svih svjetskih računa, uzdah je čovjeka kome je predugo ležati u čežnji da se konačno zbude tren ostvarenja apsolutne istine svijeta u njegovom ”zgorenju”. Ali, taj epitaf, uključen u Dizdarevu pjesmu, zadobija i nov preliv smisla: iz njega i uzdah čujemo modernog nevjernika, kao, naprosto, davljenika u bezgraničnom okeanu ništavila.
Uključujući, na različite načine, odlomke iz starih bosanskih tekstova u svoje pjesme, Dizdar je, nekad sitnijim, nekad krupnijim intervencijama u njima, u njihovu značenju, pravio ”otvore” ka savremenosti, čime je omogućeno dvosmjerno strujanje smisla: od srednjevjekovnog čovjeka ka nama i obrnuto. Nije uzalud Dizdar negdje rekao da je odgonetke onih tajni kojima su ga privlačili i opsjedali kako epitafi tako i ornamentika sa stećaka – našao isključivo u sebi samom, u vlastitoj duši. U knjizi Kameni spavač ”otkamenjuje” se smisao drevnih riječi i likova, koji oživljavaju, nekad čak počnu da zrače i dramatikom, jer osjećamo kako smisao, koji nam nude glasovi doprli iz jednog nestalog svijeta, glasovi ljudi koji već stoljećima leže pod stećcima, dolazi u koliziju sa onim smislom koji pjesnik iz dvadesetog stoljeća, dok osluškuje te glasove, otkriva na dnu vlastite duše.
Ne samo ova, već i mnoge pjesme, u kojima se čuje pjesnikov dijalog sa tradicijom, imaju u naslovu riječ ”zapis” koja, sagledana unutar simboličkog sustava u Kamenom spavaču, zadobija sasvim precizan smisao. U jednoj od bilješki na kraju te knjige Dizdar kaže: ”Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga koji vrište upitnicima Apokalipse”. Očigledno, ti zapisi današnjem pjesniku moraju biti više po ukusu no ostali bosanski tekstovi iz prošlosti, prvenstveno zbog tih ”upitnika”, jer kanonske knjige nude neupitno znanje, konačne istine sa kojima, naravno, današnji pjesnik uglavnom ne zna šta da radi, i čine se posve neupotrebljivim u pjesničke svrhe. Ali, ti ”zapisi sa margina starih knjiga” Dizdaru su bili pjesnički dragocjeni i zbog toga što je ”u tim glosama na marginama pravovjernih kodeksa” mogućno ”naslutiti elemente jedne dualističke kosmogonije, u čijem je vjerskom i ideološkom znaku živio bosanski čovjek srednjeg vijeka”. Potom dodaje: ”učenje Crkve bosanske”, koja se nazire u tim ”glosama”, ”do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katoličke crkve nastalim iz potrebe pobijanja ‘manihejskih zabluda’ kojim je kao idejnom kugom bila zaražena Bosna”.
Ovi navodi bacaju snažno svjetlo na jednu naoko sporednu književnu činjenicu u Kamenom spavaču: riječ ZAPIS javlja u naslovima 18 pjesama pjesama, i u svakoj se može otkriti, ili bar nazrijeti, temeljni poetički stav: prema tekstovima što mu ih podastire kulturna baština pjesnik se manje ili više odnosi kao bosanski krstjanin, koji pravi ”glose na marginama starih knjiga”, prema kanonskim tekstovima. Riječ ZAPIS nagovještava čitavu malu poetiku: ako su stari bosanski tekstovi neka vrsta književnog ”kanona”, Dizdareva pjesma nastaje bilo kao književni ”komentar”, zapisan na njihovoj margini, bilo kao unošenje manje ili više vidljivih preinaka u konfiguraciju njihovog smisla, baš onako kao što su bosanski krstjani ”intervenirali u crkvenim rukopisima kojima su se služili” ponekom ”neznatnom skoro neopazivom izmjenom”, kao što su, recimo, ”inočedni” umjesto ”jedinočedni sin”, ili pak ”hljeb naš inosušni”, umjesto ”nasušni”.
Čuli smo riječ o hljebu nasušnome:
Da hljeba valja dati svakome
Koji ga treba
No neka se od sada zna da nije sve u
Hljebu ovome:
Neka se istina zna o hljebu
Inosušnome
To jest, o hljebu čija tajna, čiji skriti smisao dobacuje iz ovoga u drugi svijet: posve neznatna intervencija u glasovnom sklopu jednog pridjeva razmakla je međaše zemaljskog, otškrinula vrata u onostrano, u ”drugobitno”.
Dizdar je, kao pjesnik, odolio iskušenju da, savladan jakom smisaonom gravitacijom starih bosanskih tekstova, očaran njihovom drevnom zagonetkom, napusti poziciju modernog čovjeka koji je ipak temeljito različan od srednjevjekovnog hristjanina, koji god mu, sa druge strane, bio sličan. Istodobno se odupro i iskušenju neumjerenog moderniziranja smisla koji si mu mogli ponuditi takvi tekstovi, stoga se može reći da je u ravnoteži između davnog i savremenog utemeljena bitna čar ove poezije: Dizdar jest pjesnik sa istorijskom vizurom, ali mu ona omogućava, prvenstveno, da u najširi istorijski okvir smjesti vlastite slutnje i prozrenja, da shvati šta oni zaista jesu, kolika im je duhovna i ljudska ”težina”.
A šta je pjesnik stavio u taj okvir napravljen epitafom moji se ponovio, šta je smjestio u taj tekstualni prsten čiji smisao naglašeno metafizičan? Ispisao je osam stihova koji svjedoče da Dizdarev Zapis o vremenu možemo čitati i kao iscrpljivanje izražajnog potencijala koji u sebi krije riječ DAVNO, baš kao što je i Šimićeva pjesma Opomena utemeljena na iscrpljivanju izražajnih mogućnosti riječi ZVIJEZDE:
Čovječe pazi
da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda!
Na svom koncu mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
”Ići malen ispod zvijezda” prirodna je ljudska pozicija na koju se, međutim, ne smije pristati. U prirodi je zvjezdanog neba da nas svodi na trun prašine, ali je i u prirodi našeg bića da ne pristajemo na vlastitu ništavnost. Pjesnik poziva na to nepristajanje, na to neprihvatanje jedne neumitnosti, kao da su se uvid u tu neumitnost i otpor toj neumitnosti rodili istodobno, i kao da je najviši moralni zakon čovjekov opirati se vlastitoj svijesti o beznačajnosti svog prisustva pod zvijezdama.
U drugoj strofi, međutim, zvijezde, inače ravnodušne na naše prisustvo pod nebom, odjednom kao da su nadohvat ruku, i u najdubljem saglasju s našim bićem, njihova svjetlost postaje ”blaga” kao kišica na kojoj se raste, a puna otvorenost našeg bića zvjezdanom svjetlu i jest jedini put na kojem se raste, jedini način da se ne ostane ”malen pod zvijezdama”: biti do kraja otvoren daljini, znači ukinuti daljinu, puna otvorenost beskraju znači pounutrenje beskraja. Sličan je i odnos između treće i četvrte strofe: ”rastanak od zvijezda” neočekivano se prometne u puni ”prelazak u zvijezde”. Tren smrti je i tren zakoračenja u zvjezdanu vječnost.
Na pjesnički gotovo istovjetan način je i riječ DAVNO ključ Dizdareve pjesme Zapis o vremenu. Unutar osam stihova, optočenih epitafom, odmah uočavamo dva odjeljka: prva četiri stiha: ”Davno / Da trava mi kosti / Davno / Da crvi mi meso” zasnovani su na elipsi, a slijedeća četiri imaju ”neokrnjenu” sintaksu. Koji je pjesnički učinak polučen izostavljanjem glagola koji ostavlja ”neuposlenim” i subjekat i objekat? Prije svega, tim je ostavljena mogućnost svakom čitaocu ponaosob da, po svom ukusu, prema svom iskustvu sa životom, popunjava prazna mjesta. Time je, na jednoj strani, glagol isključen iz pjesme, ali je, na drugoj, u čitalačkoj realizaciji, prisustvo tog istog glagola umnoženo, svakom od nas ponaosob, da to u svojoj mašti imenujemo. Elipsa je uvijek umnožitelj smislova, uvijek izvor pjesničke višeznačnosti. Jer u elipsi, mislim onoj koja je stilski, pjesnički aktivna, na mjesto riječi koja nedostaje uvijek ravnopravno konkurišu dvije ili više riječi, a svaka je prava.
Ali te, u stvari nedovršene, rečenice prizivaju nam u svijest sliku stećka sa kojeg je vrijeme izbrisalo pojedine riječi epitafa (zato se u istorijskoj nauci javlja više, često međusobno oprečnih, tumačenja njihovog smisla) čime smo opomenuti na stvar koju smo spremni da, u čitanju, previdimo: pjesma se temelji na poetici epitafa, što podrazumijeva sažet govor u ljudskom susretu sa smrću i sa vječnošću, kad nam malorjekost i priliči, s obzirom da smo svi mi, u stvari, mutavci kad se susretnemo s ”prćastom gospom”, kako Šekspir nazva smrt. Izostavljanjem riječi, pjesnik je sugerisao sliku učinka vremena koje briše, rastače, jede nadgrobne lozinke, postajemo oštro svjesni bezdana koji su stoljeća stavila između nas i čovjeka koji nam se, ispod svog stećka, nekad toliko prisno obraća.
No najvažnije, ipak, čini mi se pjesnikovo prozrenje da bi glagol, bilo koji, ovdje bio neumjestan, jer se radi o glasu koji dopire iz ništavila, iz carstva gdje vlada nepokret, gdje glagoli strogo govoreći i ne postoje, jer je odsutno svekoliko zbivanje. Pojava glagola unijela bi zbivanje, unijela život tamo gdje ga nema i ne može ga biti. Elipsa je zadobila metafizički smisao: odsustvo glagola pjesnički utjelovljuje govori smrti same, kazivanje iz ništavila koje ne poznaje glagole.
U slijedeća četiri stiha, iako se pjesnik vraća normalnoj sintaksi, kao da se ipak produžuje slutnja kojom su prožeta prva četiri stiha. Šta god značili ti poprilično zagonetni iskazi, nema nikakve sumnje da se radi o stećku sa kojeg je vrijeme izbrisalo ime onoga koji pod njime leži. Tačnije – izbrisaće ga! Ovaj pjesnički skok u budućnost, izražen, paradoksalno, riječju davno, odaje ruku prvorazrednog pjesničkog majstora. Brisanje teksta sa stećka, sugerisano odsustvom glagola, produžava se u ovom ukidanju pokojnikovog imena, ukidanju koje nadolazi iz budućnosti, a istovremeno je postalo i davnina. Zbog toga junak Dizdarev i jest ”stekao tisuću imena”. Riječ ”tisuća” ovdje, očito, znači ”bezbroj”. Sa imenom je isparila izvorna istina o čovjeku, a otvorilo se beskrajno polje nagađanja: prošlost kao bogato lovište za mitotvorce ili mitomane, kako se uzme, i iz kog ugla se pogleda. Historija kao mrestilište naših izmišljotina. Ili, kako bi kazao Šopenhauer: ”Muza istorije Klio skroz je zaražena lažima, kao ulična djevojčura sifilisom”. No, glagol ”steći”, koji je ovozemaljsko ”sticanje” ironično produžio i s onu stranu groba, zar ne nagovještava i svojevrsno bogaćenje smisla te prošlosti: svaki naraštaj izdijeva svoje ”ime” tom smislu kojim nas prošlost daruje ili obmanjuje, svejedno. Najzad, i čovjek koji nam se obraća ispod stećka priznaje da je ”zaboravio svoje ime”. Što nagovještava kidanje istorijskog kontinuiteta – opasnost koja vreba ne samo bosanskog, već i svakog čovjeka koji se prestao sjećati svog negdašnjeg bića, jer u svijetu smo gdje je ime sam temelj bića, kako je i pjesnik naznačio u jednoj od bilješki na kraju Kamenog spavača: osim Apokalipse, ”gotovo svi krstjanski rukopisi” sadrže i ”Ioanovo evanđelje sa mističnom frazom ‘Od iskoni bje Riječ i Riječ bješe u Boga i Bog bješe Riječ’”, a na ovaj iskaz o ”Logosu” upozorava Hegel kao na važan podatak za shvatanje suštine učenja prvobitne crkve. Nema sumnje da je u pjesmi ”Zapis o vremenu” ime, a to će reći zapravo riječ, zadobilo snagu da zasniva biće ili da ga poništava (svojim odsustvom). Paradoksalnost vremenske perspektive u ovoj pjesmi ima zametak u epitafu kojim je pjesma uokvirena: onaj što leži pod stećkom ne obraća nam se iz trenutka kad je pod njega ”legao”, nego iz daleke budućnosti, odakle baca pogled unatrag, na ”preležano” vrijeme, i unaprijed na vrijeme koje tek treba ”preležati”. Epitaf je, i u tom je njegova pjesnička ljepota, otvoren ka beskraju budućnosti, i možemo ga smjestiti u svaki daleki trenutak u kojem će živ čovjek zastati pred stećkom da pročita šta na njemu piše. Ali, ma koliko išli u tu zamislivu budućnost, ona je istovremeno i prošlost, jer zapravo više nema triju vremenskih dimenzija, zato što ima jedino smrti.
Riječ ”davno”, koja se refrenski ponavlja i svaki put iznova produbljuje prošlost i iznova uvećava budućnost, glavno je vrelo književne čarolije ove pjesme, ali i njene metafizičke snage: iz trenutka smrti, zamišlja se daleka budućnost koja je istovremeno i duboka prošlost, poništene su vremenske kategorije unutar koje opstoje živi, ovdje više nema ni sadašnjosti ni prošlosti, ni budućnosti, jer smo, naprosto, u vječnosti gdje je svejedno imaš li ”tisuću imena” ili si ”zaboravio svoje ime”. Tu, u vječnosti, naprosto gasne ljudski jezik, mogućnost njegovog smisla, njegova moć da životu daje smisao.
Duboko ukorijenjena u istoriji, u bosanskoj prošlosti, ova pjesma iskoračuje iz svake istorije i suočava nas sa vječnošću, gdje se sve ljudsko rastvara u ničem, jer ne postoje više imena, ukinuta je mogućnost imenovanja. Zapis o vremenu je, uz Modru rijeku, možda najmetafizičnija Dizdareva pjesma. Obje književno žive od iskušavanja bezmjernog. Prva ispituje vremenski, a druga prostorni beskraj.
VUČJI RODOSLOV
MAK DIZDAR: RAZMIRJE
U davno u slavno u bana Stipana
Vukcu se rodi sin Vučihna
Tad vrati se s grčkih strana
S deset uboja deset rana
On zgibe tako u službi vjernoj
Za svoga gospodina
U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vučihna Vučić rodi sina Vuka –
U vjernoj službi za svog gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka
I Vukić njegov rodi sina Vukajla
Poželiv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turačke sablje pogube
Za smjernu i vjernu službu
Za svog gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube
U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noći ovakvi
Konci života i smrti stoje.
Vukajlo rano rodi sina Vukasa
Kad jedinac poraste
I za mač stasa
Ljeta tisuć sta četiri sta petnadeset godina
Pogubi ih vlastita družina oba
I baci kao dva psa Za zdravlje i slavlje
Za svog gospodina
A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije –
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana
Sve za vjernu za službu
Za svog gospodina
1. U Dizdarevoj pjesmi ”Razmirje” rađaju muškarci. Što, dakako, podsjeća na biblijske rodoslove: ”Abraham rodi Isaka; Isak rodi Jakova; Jakov rodi Judu i braću njegovu; Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom; Fares rodi Esroma, Esrom rodi Arama; Aram, rodi Aminadaba; Aminadab rodi Naasona, Naason rodi Salamona; Salamon rodi Boaza s Rabom, Boaz rodi Obeda s Rutom; Obed rodi Jeseja; Jesej rodi kralja Davida”. Kao što vidimo, u jevanđeljski rodoslov uspjele su da se prokrijumčare tri žene kako bi s muškima podijele muku rađanja.
Ali muški porođaji u ”Razmirju” pute i ka feudalnim rodoslovima kojih ima i u Dizdarevoj antologiji ”Stari bosanski tekstovi”: u rodoslovu dijaka iz Polimlja, kojim se obrazlaže Tvrtkovo pravo na srpski presto, triput rađaju isključivo muškarci: ”Tihomil rodi četiri sina”; Stefan ”rodi sina i nazva ga Bela Uroš”, a ”Vladislav rodi Tvrtka bana i Vukića”, dok u četiri slučaja muškarci rađaju skupa sa ženama: s Anom, kćerkom franačkog kralja, s bezimenom kćerkom kir Aleksija, s Jelenom, kćerkom ugarskog kralja, i s Katalinom, takođe kćerkom kralja ugarskog. Kćerkama vladara, dakle, velikodušno je dozvoljeno učešće u rađanjima koja su vodila ka Tvrtkovom dolasku na svijet.
Iz rodoslova u ”Razmirju” žene su eliminisane. Doduše, u drugom stihu prve strofe kaže se: ”Vukcu se rodi sin Vučihna”, ali nije slučajno majka bezličnim oblikom uklonjena, da bi potom Vučihna rodio Vuka, Vukić Vukajla, Vukajlo Vukasa, Vukas Vukana, Vukan Vukomana, ”Vukoman poslije – / I sve tako redom / Do današnjeg / Dana”, što znači, pored ostalog, da stvari drukčije ne stoje ni danas: ”U Bosni je muški princip na čelu života”, kaže Isidora Sekulić u tekstu o Kočiću.
Vladavina muškog principa nije, dakako, specijalnost srednjevjekovne, ni savremene Bosne, pa ni patrijarhalne civilizacije uopšte, već suštinsko svojstvo ljudske istorije. Eshil kaže: ”Što zovu detetom, to mati ne stvori, / No mladi samo odnegova zmetak. / A otac rađa, mati čuva mladicu”. Pa ipak ne može da pomalo čudno ne djeluje tvrdnja: ”Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana”. Što je istodobno fizička nemogućnost i nesumnjiva istina: radi o posmrčetu koje kazuje štošta o istoriji ove zemlje viđene kao ”razmirje” – riječ koja znači sukob, svađu, rat (”Moje i tvoje svijetu su razmirje”), ali u ovoj pjesmi ima i prostorno značenje: Bosna kao stoljetno ratište, stoga je shvatljivo što je Dizdar u ovaj rodoslov, pravljen kao poetska paradigma bosanske istorije, uključio i jedno posmrče. Ipak, jezik tog stiha doživljavamo kao očuđen, ne samo posmrtnim rađanjem koje vlast muškog principa produžuje i s onu stranu groba, nego i sličnošću među imenima: razlika između Vukasa i Vukana svega je u jednom slovu, te se može reći, u skladu sa zamišlju na kojoj se temelji gradnja ove pjesme, da je pretežan dio Vukasa svoju smrt nadživio u sinu Vukanu.
Uz to, u prvom polustihu: ”Po smrti Vukas svojoj”, i jezički red je narušen: otkinuta od imenice ”smrt”, i stavljena ”na nemjesto”, zamjenica ”svojoj” sintaksički ”visi”, što je snažno naglašava i zahtijeva da u njoj potražimo i dodatno suznačenje, svejedno hoćemo li u ovoj dvostrukoj inverziji ( prirodan poredak: ”Po svojoj smrti Vukas”; inverzija: ”Po smrti svojoj Vukas”, inverzija inverzije: ”po smrti Vukas svojoj”) – vidjeti oponašanje sintakse kakvu nalazimio u jeziku starih bosanskih tekstova (”Služih banu Tvrtku gospodinu vjerno”), ili će nam pasti na pamet klasicistička poezija u kojoj se često sreću ovakve sintaksičke transgresije po uzoru na latinsko pjesništvo (u Dizdarevoj pjesmi ”Zapis o zemlji” kao moto je stavljen odlomak iz Panoniusove pjesme koji počinje riječima: ”Pars fuit Ilirici…” – ”Dio bješe Ilirije…”) – u oba slučaja iskaz: ”Po smrti Vukas svojoj” čini nas svjesnim i današnjeg i davnašnjeg i jezika i vremena, i traži da se prenesemo u doba koje nije naše, da zamislimo svijet koji nije sasvim naš i u kojem posve prirodno zvuče tvrdnje da muškarci ne samo rađaju, već i da rađaju i nakon smrti, i to sinove vrlo slične sebi. U tom dijalogu dviju različitih svijesti, dijalogu koji je posljedica i preslikavanja drevnog jezika na savremeni i uočavanja razlika među njima, sadržan je nezanemarljiv dio učinka što ga Dizdarev pjesnički izraz u nama polučuje: kad ovakav govor nađemo u modernoj pjesmi, ne možemo da arhaiziranje ne vidimo kao važan postupak očuđavanja i jezika i svijeta.
Ponavljanje glagola ”rodi”, dakle, uprkos tome, ili baš zbog toga što priziva različite predloške iz tradicije, signal je da je svijet Razmirja – korjenito muški svijet. Doduše, u pjesmi se pominje kraljica Jelena Gruba, ali njen nadimak, pored prvostepenog, istorijskog, dobija, u sklopu pjesme kao cjeline, i poetsko značenje, jer nagovještava deficit ženskosti. Prema ”Etimologijskom rječniku” Petra Skoka, praslovenski i sveslovenski pridjev ”grub” znači debeo, neotesan, ružan, neobično velik. Ukratko, Jelena je morala postati muškobanjasta kako bi mogla biti – kralj, kako pjesnik, u bilješkama uz ovu pjesmu, izričito i kaže:
”Tvrtko, Dabiša, Jelena Gruba, Ostoja – bosanski kraljevi”(naš kurziv).
2. Ali u okviru rodoslovnog nabrajanja, pretvorenog u temelj pjesničke gradnje, muška imena dobijaju i dopunski smisao: svako od njih je varijacija imena Vuk, i prvo što nam pada na pamet jeste, dakako, da ovo ime znači potenciranu muškost, ili, tačnije, prekaljenog ratnika, junaka. No značenje ovog imena složenije je nego što izgleda. ”Ime u životu, prezime u životu”, kaže Tinjanov, ” za nas je isto što i njihov nosilac. Kada nam se izgovara nepoznato prezime, mi kažemo: ’To mi ime ništa ne govori’. U umjetničkom djelu nema imena koja ne govore. U umjetničkom djelu nema nepoznatih imena. Svako ime dato u djelu već je oznaka koja igra u svim bojama koje god da ima. Ono maksimalnom snagom stvara nijanse, pored kojih prolazimo u životu. ‘Ivan Petrović Ivanov’ uopšte nije blijedo junakovo prezime zato što je neobojenost negativno obilježje samo za svakodnevicu, a u konstrukciji ona odmah postaje pozitivno obilježje”. Stoga, nakon što smo iz imena Vuk iščitali smisao kakav ta riječ ima, recimo, u Njegoševu stihu: ”pripijeva uskočke vukove”, odmah potom pomišljamo i na praslovensku mitologiju u kojoj je vuk bio vrhovno božanstvo, da ne kažemo i totem. Igra imenom Vuk, smisao te igre, provaljuje granice naše balkanske istorije i vezuje pjesmu za drevno, za mitsko, za predbalkansko iskustvo kojim se, djelimično, može objasniti zašto je ime Vuk bilo jedno od najčešćih, možda i najčešće ime na prostorima onog što se dojuče zvalo srpskohrvatski jezik*. Ime Vuk je, ”do današnjeg dana”, u narodu sačuvalo i svoje mađijsko značenje, i to je još jedan razlog njegovog variranja u pjesmi: nadijevalo se, i još se nadijeva djeci kao ”sredstvo od ustuka”, kao oruđe protiv protiv zlih sila. Otud se u ovim imenima neizbježno javlja i preliv ironijskog značenja: kad znamo kako su skončali svi Dizdarevi junaci, ne bi se reklo da je odbrambeno prisustvo vuka u njihovu imenu bilo suviše efikasno. Uz to je imenom Vuk obasjana, naravno, i bosanska prošlost: kazuje štošta i o ”vučjim” zemanima u zemlji viđenoj kao ”razmirje”.
Rječnik JAZU sadrži ova muška imena izvedena od imena Vuk: Vuč, Vuča, Vučaj, Vučak, Vučar, Vuče (akcenat kao u imenu Rade),Vučemil, Vučen, Vučeslav, Vučeša, Vučeta, Vučic, Vučić, Vučihna, Vučilo, Vučina, Vučinko, Vučinja, Vučislav, Vučko, Vučo,Vučur, Vučidrag, Vuica i Vujica, Vuičeta i Vujčeta, Vuika, Vuilo, Vuimil, Vuin, Vuina,Vuisav, Vuislav, Vuja, Vujac, Vujadin, Vujak, Vujal, Vujan, Vujas, Vujašin, Vujaš, Vujat, Vujčin, Vuje, Vujeta, Vujić, Vujin,Vujkan, Vujkas, Vujko, Vujo, Vujoš, Vukac, Vukač, Vukadin, Vukaj, Vukajica, Vukajle i Vukajlo,Vukal, Vukale i Vukalo, Vukam, Vukan, Vukanaš, Vukas, Vukašin, Vukat, Vukača, Vukdrag i Vugdrag, Vukek, Vukelj, Vukelja, Vuken, Vukena,Vukić, Vukimir, Vukna, Vuko, Vukobrad, Vukobrać, Vukobrat, Vukobrz, Vukoča, Vukodije, Vukodrug, Vukihna, Vukoilo, Vukoj, Vukoja i Vukoje,Vukojica, Vukola, Vukolaj, Vukoman, Vukomer, Vukomir, Vukona, Vukonja, Vukorija, Vukosav, Vukoslav, Vukoš, Vukota, Vukotin, Vukovin, Vukovoj, Vuksan, Vukša, Vukšin, Vukusav, Vula, Vulac, Vulan, Vule, Vuleta, Vulić, Vulina, Vulješa. A mi, po sjećanju, dodajemo: Vukalica, Vuka (akcenat kao u mostarskom Jusa), Vukentije, Vučimir i Vukaš.
Sve ovo objašnjava zašto rodoslovna imena u pjesmi djeluju vrlo sugestivno, ali je očito i da bogatstvo asocijacija koje ime Vuk priziva ne osvjetljava glavnu stvar: igra imenima je i važno strukturno načelo na kojem se pjesma drži i ključ njenog krajnjeg značenja, jer sadrži viziju istorije, ne samo bosanske, već i ljudske istorije uopšte. Prisutan u svakom od tih imena, vuk sugeriše da se, borheovski rečeno, uvijek rađa isti čovjek (”ostalo je statistika”), ali, pošto se sva imena, u isti mah, međusobno razlikuju, nema sumnje da taj uvijek isti čovjek, ta uvijek ista ljudska priroda, oblači uvijek malo drukčiji kaput. ”Vučja” imena sadrže i nadvremensku konstantu i njene vremenske varijable. Ali zašto je pjesnik posegao baš za Vukom?
3. Ti srednjevjekovni vitezovi sa ”vučjim” imenima redom ginu ”u službi vjernoj za svog gospodina”. ”Služba vjerna”, na kojoj toliko insistira ova pjesma, česta je sintagma u bosanskim poveljama i darovnicama: ”ban Stipan”, na primjer, daje zemlju Vlku Vlkoslaviću i njegovom bratu knezu Pavlu ”za Vlkovu virnu službu”. No ”službu”, ili ”poštenu” ili ”vjernu”, susrećemo i u jeziku epitafa: ”A se ležit župan Juroje, kojino pogibe na počtenoj službi, za svog gospodina”, ili: ”Služih banu Tvrtku gospodinu vjerno… i na tom pogiboh”. A u predgovoru ”Starim bosanskim tekstovima” Dizdar pominje bugaršticu o Radosavu Pavloviću u kojoj se pjeva ”o v j e r n o j s l u ž b i, toliko zagovaranoj i cijenjenjoj u Bosni”.
”Vjerna služba za svog gospodina” ponavlja se kao refren koji pojačava jedinstvo pjesme ”Razmirje”, a pošto ponavljanja umjetnosti zapravo nema, jer isti iskaz, u različitim kontekstima, dobija drukčije značenje, može se reći da se i u ”službi vjernoj” zrcali, kao i u rodoslovnim imenima, uvijek ista i uvijek drukčija sudbina Dizdarevih junaka. I koliko god bilo tačno da je ”v j e r n a s l u ž b a” bila ”toliko zagovarana i cijenjena u Bosni”, te dvije riječi zapravo sadrže sažeto određenje egzistencijalne i moralne pozicije feudalnog čovjeka uopšte, o čemu ćemo govoriti kasnije.
4. Primjećujemo da u darovnici bana Stjepana Vlk Vlkoslavić ima ”vučje” i ime i prezime. I u rodoslovu iz pjesme ”Razmirje” javlja se čovjek sa ”vučjim” imenom i prezimenom: Vučihna Vučić. Što budi primisao da je Dizdar gradbenu zamisao na kojoj temelji pjesmu našao u čestim ”vučjim” imenima iz ”starih bosanskih tekstova”, ne samo povelja i darovnica, već i epitafa: ”A sej leži Vukobrat Vlađević, božji rab”, ili ”Sije ležit Vukša Mitrović. Ubiše me – na službi gospodina moga”, a u natpisu na stećku Vukosava Vlađevića kaže se: ”S mojom drugovah družinom i sagiboh na razmirnoj krajine, kon moga gospodina”. Ukratko: ”vučja” imena, ”vjerna služba” gospodinu, i smrt u toj službi – eto ključnih elemenata čijim je ponavljanjem prožeta cijela pjesma.
Stoga nije naodmet potražiti predloške iz pisane tradicije koji su potakli pjesnikov oblikovni zahvat u istoriju. Uostalom, Dizdar u ”Razmirju” pominje ”predanje staro” iz kojeg je preuzeo ”vučji” rodoslov, i ovo pozivanje na izvore, ovo ”odustajanje” od autorstva (što je u suglasju i sa srednjevjekovnom poetikom koja ne poznaje pojmove ”originalosti” i ”stvaranja”) – ovaj signal da se radi o prijepisu, a ne o izvornoj tvorevini, daje Dizdarevu tekstu dimenziju književne igre, ali i upućuje na predloške iz tradicije po kojim pjesma i jest pravljena.
Prva strofa je oslonjena na već pomenutu darovnicu ”bana Stipana” čiji je odlomak, u Dizdarevoj antologiji, djelimično naslovljen, nimalo slučajno, njegovim vlastitim stihovima: ”Tri dobra djela koja učini Vuk Vukosalić (ovo je štamparska greška: njegovo prezime je Vukoslavić, M.V.) u vjernoj službi za svoga gospodina”(naš kurziv). Vukova djela, pomenuta u banovoj darovnici – kaže pjesnik u napomeni – vezana su za ratovanje Bosnaca s mladim kraljem Dušanom i za kasnije borbe što ih je car Dušan vodio u Bosni, a jedno od tih djela je opisano ovako: ”kada bih u Rasi i bi mi rvanja – i tu Vlk poda me svoga konja podmače. I tu njega isikoše na smrt”. A evo prve strofe ”Razmirja”:
U davno u slavno u bana Stipana
Vukcu se rodi sin Vučihna
Tad vrati se s grčkih strana
S deset uboja deset rana
On zgibe tako u službi vjernoj
Za svoga gospodina
Kao što se vidi, ”Rasi” se pretvorila u ”grčke strane” – ovaj pridjev očito ima vjersko značenje: pravoslavni krajevi, zemlje. Glagol ”isikoše” pretočen je u svečani deveterac: ”S deset uboja s deset rana”, stilizovan ”na narodnu”, a priloška odredba ”na smrt” prometnula se u dva stiha koji će u pjesmi dobiti refrensku funkciju: ”On zgibe tako u službi vjernoj / za svog gospodina”. Jezička stilizacija uklonila je višak materije: izbjegnuto je pominjanje Raške, izostavljeno je ”rvanje” i prizor u kojem Vuk vlastitog konja ”podmiče” svom ”gospodinu” – prizor koji kazuje štošta o njegovu junaštvu i o vazalnoj vjernosti: ustupiti drugom, u boju, svog konja, ostati bez konja na megdanu, znak je i hrabrosti i samozatajnog požrtvovanja, što je u skladu i s dubljim značenjem srednjevjekovne ”službe” utemeljene na strogo hijerarhizovanoj slici svijeta: ban je važniji od sluge. Ali sve to skupa Dizdara nije zanimalo.
Jer u prvoj strofi (i u cijeloj pjesmi) osjeća se snažno strujanje formotvornih sila, pogotovo u prvom stihu koji sadrži dvije unutarnje,”brze” rime (”davno”-”slavno”, ”bana”-”Stipana”), a sagrađen je na elipsi: izostavljena je imenica ”vrijeme” ili ”doba”, i, najzad, tu je i udvojeni (zapravo utrojeni) prijedlog ”u”, što podsjeća na usmeno pjesništvo (”Na torinu na Ćulupovića”). Ukratko, iskaz je maksimalno stilizovan. Tačnije: u ovom stihu, ali i u strofi, pa i u cijeloj pjesmi, osjeća se prevaga jezika nad ”materijom”.
Pjesma počinje pomalo kao bajka: U davno vrijeme (ili doba)… Sintagme u kojima se pominju ”davna” i ”slavna” vremena nalazimo u poveljama, kao što je i ikavski ”ban Stipan”, kako smo vidjeli, takođe uzet iz jezika povelje. Šta kazuju unutarnje rime, udvajanje prijedloga i izostavljanje riječi ”vrijeme” ili ”doba”? Iz starog jezika pjesnik je, prvenstveno, uzeo muziku! Ovdje pjevaju ne samo rime već i vokali: ”U davno u slavno u bana Stipana Drugog”. Ako pak uklonimo redni broj (”Drugog”), dobićemo čist dvanaesterac. Broj je ”zadužen” da prikrije pravilnost tog stiha, da unese lom i klecanje u ritam, ali i da ublaži njegovu poetičnost i raspjevanost. Redni broj je upad jedne čestice iz proznog u krajnje liričan jezik: svojom brigom za činjeničnu istinu suprotstavlja se bajkovitom početku.
Ali ni tu nije kraj. Sintagma ”bana Stipana” puti ka jednom od tvorbenih principa strofe, pa cijele pjesme: te riječi, koje se rimuju međusobno, rimuju se i sa ”strana” i ”rana”. I u ostalim strofama, imena gospodara i njihovih vjernih slugu bivaju isprika za rime (”Vuka”-”ruka”, ”pogube”-”Grube”, ”Ostoje”-”stoje”, ”Vukasa”-”stasa”-”dva psa”, ”Vukana”-”Vukomana”-”dana”), što znači da se iz imena izlučuje forma pjesme, da se oko njih organizuje tekst, tačnije, da pjesnik reaguje, prvenstveno, na njihov zvuk u kojem se čuje nešto od tog ”davnog” i ”slavnog” vremena.
I četvrta strofa ”Razmirja” ima predložak u istorijskom dokumentu:
U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noći ovakvi
Konci života i smrti stoje:
Vukajlo rano rodi sina Vukasa
Kad jedinac poraste
I za mač stasa
Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina
Pogubi ih vlastita družina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svog gospodina
Zašto pjesnik pominje baš 1415. godinu? Te godine, prema izvještaju Ivana Gundulića koji je bio dubrovački poslanik na dvoru kralja Ostoje, ubijen je knez Pavle Radinović, što je izazvalo građanski rat u Bosni. U tu smrt bili su upleteni kralj Ostoja i vojvoda Sandalj. ”Jutros rano” – piše Gundulić – ”otišao je kralj Ostoja sa svojim sinom jašući u ravnicu. S njima je bio knez Pavao (Radinović) i njegov sin (Petar), vojvoda Sandalj i vojvoda Vukimir (Zlatonosović), zatim župan Dragiša (Dinčić), knez Vuk Hranić i vojvoda Pavao Klešić (…) Kad su bili blizu mjesta, koje se zove Parena Poljana, onda vojvoda Sandalj izvuče sablju, a zatim učine isto svi njegovi ljudi. U taj mah dade kralj Ostoja s nekim velmožama svezati Petra (sina Pavla Radinovića) i odvesti ga u Bobovac, a vojvoda Vukmir povuče natrag kneza Pavla, dočim sam ja molio u isto vrijeme, da ne bude krvi među njima. Meni se sve činilo da je to djetinja igra, jer među njima nije bilo nikakova okršaja. Kad je za tim knez Pavao stao bježati, mislio sam da će ga vezati. No u to dođe Vuk (?) i neko od Sandaljevih ljudi odrubi mu glavu; drugi, opet (odrubi glavu) knezu Pavlu i pade mrtav”.
Kao što se vidi, dubrovački poslanik je, u Dizdarevoj pjesmi, postao ”dijak kralja Ostoje”, što znači napuštanje činjenica, ali ne i istorijske istine: dijaci bosanskih vladara i jesu često bili Dubrovčani. Potom, Pavlov sin Petar nije bio pogubljen, kao u Dizdarevoj pjesmi, nego je odveden u Bobovac, pričalo se da će biti oslijepljen, Gundulić misli ”da to neće izbjeći”, ali Petar nije oslijepljen, i kasnije će se, s bratom Radosavom (u Dizdarevoj pjesmi je postao jedinac, jer je pjesniku trebalo posmrče da nastavi lozu) – dići protiv vinovnika očeve smrti, čak će dozvati Turke u pomoć. Dizdar je, od pogubljenog Vuka (upitnik u Gundulićevu tekstu kazuje da nije utvrđeno o kome je riječ), i zatočenog Pavlovog sina Petra napravio jednu ličnost – jedinca Vukasa, ubijenog zajedno s ocem Vukajlom.
I u ovoj strofi pjesnik se oslobađa činjenične stvarnosti, ne iznevjeravajući njenu suštinu: međusobni sukobi bosanskih velikaša ubrzali i olakšali propast kraljevstva, stoga je razumljivo što, nakon ove strofe, u pjesmi više nema imena bosanskih kraljeva. Ovo je i jedina strofa gdje se ne pojavljuje refrenska ”vjerna služba”: Vukajlo i Vukas ubijeni su ”za zdravlje i slavlje / za svoga gospodina”.
”Gospodin” je neimenovan, kao i u cijeloj pjesmi uostalom, jer se po sebi razumije da je to ban ili kralj. A pošto ih je ubila ”vlastita družina”, ljudi njima jednaki, podrazumijeva se da je kralj Ostoja bio ”gospodin” i žrtava i ubojica: zamjenicu ”svoj” vezujemo i za Vukajla i Vukasa, i za njihovu ”družinu” koja ih ”pogubi”, stoga se javlja preliv crnog humora naglašenog i ”brzom” rimom ”za zdravlje i slavlje”.
U prethodnoj strofi, kaže se da su Vukića ”turačke sablje” pogubile ”za smjernu i vjernu službu / za svog gospodina”. I u tim stihovim osjećamo prizvuk crnog humora koji je posljedica dislokacije jezika. U poveljama, ustaljenom formulom: ”za vjernu službu”, obrazlaže se nagrada gospodareva. Izmjestivši ovu formulu iz njenog prvobitnog okvira, pjesnik je boji novim smislom: ”turčke sablje” su Vukića smrću nagradile ”za smjernu i smjernu službu” svome gospodinu! U tim stihovima osjećamo prisustvo modernog pjesnika koji ironijom obasjava feudalni moral sažet i fokusiran u sintagmi ”za vjernu službu”.
Uzročni veznik ”za” javlja se i u stihu ”za zdravlje i slavlje”, i vraća nam u svijest stih ”za smjernu i vernu službu” čije ponavljanje daje poetsku snagu iznenadnom zaokretu u četvrtoj strofi: pošto ubojstvo Vukajla i Vukana više ne može biti obrazloženo vjernom, još manje smjernom službom ubojica svom gospodaru, javlja se drukčije opravdanje ubijstva: Vukajlo i Vukan smaknuti su u kraljevo zdravlje i na slavlje kraljevo, što bi moglo sugerisati urotu i vladarev trijumf nad urotnicima. I to ubijstvo, dakle, spada u vjernu službu ”gospodinu”, ali pošto su njih dvojica bili ubijeni i bačeni ”kao dva psa”, očito je da ”zdravlje” i ”slavlje” dobijaju i još jedno, crnohumorno značenje: i ta smrt je žrtvovanje za kralja! I ona spada u okvir Vukajlove i Vukasove vjerne službe svom gospodinu! Ali to nije sve. I stihovi: ”Kad jedinac poraste / i za mač stasa”, u svjetlu završnih stihova strofe, takođe dobijaju i crnohumorni smisao: kad je odrastao dovoljno da bude (mačem) pogubljen!
Ispitivanje izvora Dizdareve istorijske vizije ne objašnjava, izravno, ništa u pjesmi, ali omogućava da zavirimo u tajne pjesnikove radionice: nakon poredbe dviju strofa iz ”Razmirja” za predlošcima na kojima su nikle, mnogo više znamo o načinima preobrazbe gradiva koje je pjesniku bilo dato, lakše ulazimo u značenje postupaka kojima je pjesma pravljena, što će reći da je naše razumijevanje ”Razmirja”, ipak, na okolišan način, olakšano i produbljeno.
5. Ne treba, naravno, u analizi pjesme, zanemariti istorijske natuknice koje isijavaju vladarska imena: ”ban Stipan” ratuje sa istočnim susjedima Srbima, ”ban i kralj Tvtrko”sa sjevernim susjedima Mađarima, Jelena Gruba sa Turcima, došljacima izdaleka – istorija se odvija u zatvorenim krugovima u kojim se dešava i svagda isto i uvijek malo drukčije, kao u poslovici: ”Sjaše Kurta, a uzjaše Murta”. Sjaše grčki, a uzjaše ungarski, sjaše ungarski, a uzjaše turski vladar. Uz to, krugovi istorijskih zbivanja presijecaju se sa krugovima ličnih sudbina u kojima se takođe događa i svagda isto i nešto novo i drukčije. A onda, u vrijeme kralja Ostoje, Bosanci počnu da se ubijaju među sobom – moralni poremećaj koji navješćuje propast Bosne.
Ipak, mnogo je važnije što su imena, u ovoj pjesmi, postala izvor poetske forme: doživljena su, prvenstveno, kao poziv na poetsko oblikovanje. Natjerani smo da bosansku prošlost ponajprije osluškujemo u jezičkim igrama, u rimama koje metrički segmentiraju govor, kao i u unutarnjim rimama (”u davno u slavno” ”bana Stipana” ”ungarska carska”, ”za smjernu i vjernu ”, ”za zdravlje i slavlje”, ”jedne godi rodi”) i u asonancama (”Vučihna”-”gospodina”, ”službi”-”ubi”, ”Vukajla”-”zdravlja” ,”četiri sta”- ”vlastita”, ”bana i kralja”, ”turačke sablje”, ”dijaka kralja”, ”ovakvi dani”, ”za mač stasa”, ”prema predanju”) koje snažno ozvučuju pjesmu, što i jest dublje saobrazno iščezlom svijetu koji je svoje tragove ostavio uglavnom u jeziku.
I uopšte, većina pjesama u ”Kamenom spavaču” visoko je zasićena raznovrsnim oblicima suzvučanja i igrama riječi, što nekad postaje i mana, ali to je ovdje sporedno, a bitno je da zvuk riječi u ovoj poeziji, u njenim najvišim trenucima, ima prizivačku, zazivačku, bajaličku funkciju. Vradžbinskim formulama živo se – skamenjuje. Dizdar svojim vradžbinama, međutim, kuša ”kamenog spavača” da – otkameni. Tačnije, da otkameni njegove riječi. Da ih liši hijeratične krutosti. Jer kad kaže: ”A potom potomstvo ovo”, pored sedam puta ponovljenog ”o”, u kojem se čuje mukli huk vremena, primjećujemo i kopanje po etimologiji: pjesnik nas podsjeća da ”potomstvo” dođe od ”potom”, vaskrsava se motivisana veza između oznake i označenog, čime je riječ ”potomstvo” otkamenjena, oživljena, obnovljena, vraćena joj je mladost. U ”Kamenom spavaču”, raznovrsna poigravanja zvukom i smislom riječi pute, prvenstveno, ka pjesnikovu nastojanju da ljude, što leže pod stećcima, i njihov svijet, vrati u život. U pjesnički, dakako.
Iz onog bijelog kama eno niče klica
iz ruke davne iz tavnog lica sad žiće kliče
Iz znanog kama znamen stamnog plama
U ovim stihovima nema ničeg osim jezičkih igara kojima se kuša prenuti ”žiće” u ”bijelom kamu”. Prvo, pjesnik se igra rimama: ”klica” i ”kliče” izazivaju trostruko iznenađenje: očekivali smo rimu na kraju prvog i drugog stiha, a dobili ne-rimu; potom uviđamo da se te riječi ipak rimuju, ali ne među sobom, nego ”klica” sa ”lica” a ”kliče” sa ”niče”, i, na kraju, shvatimo da jezički par ”klica”- kliče” tvori suzvuk, da se ipak pomalo i rimuje, a u svakom slučaju sadrži diskretnu igru riječi (klica i klicati). Time je uspostavljena dvostruka unakrsna veza: ”klica” je dovdena u zvučni i smisaoni odnos i sa imenicom”lice” i s glagolom ”kliče”, a glagol ”kliče” značenski i akustički se vezuje i s glagolom ”niče” i s imenicom ”klica”. Ali sintagma ”žiće kliče” takođe sadrži ”nečistu” unutarnju rimu, što takođe umnožava odnose među riječima: njih pet se hvataju u kolo, jer se svaka pomalo ogleda u svakoj; nicanje i u klicanju i u licu i u klici u žiću, lice u klici i u nicanju i u klicanju i u žiću, itakodalje. ”Kec” u tom kolu je, naravno, riječ ”žiće”, zbog nje je i zapodjenuta ova igra, ovaj jezički ples koji ”davnu ruku” i ”tavno lice” oživljava, čemu svoj prilog daje igra zvuka i smisla među pridjevima ”davna” i ”tavno” – što je davno, to i jest tavno, jer je uronjeno u mrak zaborava ili tajanstva. U drugom stihu, osim unutarnje rime ”kama”-”plama” i igre između pridjeva ”znan” i imenice ”znamen”, javlja se i kovanica ”staman”, napravljena stapanjem pridjeva ”stamen” i ”taman”. Plamen ”žića”, prenut iz kamena, stamen je kao i taj kamen, ali i taman, jer je zagonetan i dalek. Ukratko: ovi stihovi su izvrsna poezija, jer se u njima iz riječi oslobađa veliki nagovještajni potencijal. Povodom ovakvih, nimalo rijetkih mjesta u Dizdarevoj poeziji, umjesto o znaku i označenom, možda bi prije trebalo govoriti o zvuku i ozvučenom.
6. Pjesma ”Razmirje” ne samo da počinje, nego i završava elipsom:
I Vukan jedne godi rodi Vukomana
I Vukoman poslije – I sve tako redom
Do današnjeg dana
Sve za vjernu za službu
Za svoga gospodina
Podrazumijeva da su ti ljudi s ”vučjim” imenima nastavili ”do današnjeg dana” ginuti ”u vjernoj službi za svog gospodina” (i biti ubijani ”za zdravlje i slavlje” svojih gospodara), ali to nije i rečeno, stoga elipsa ovim stihovima daje i još jedno značenje: vukani i vukomani nastavili su rađati sinove – isključivo za službu gospodarima (otprilike onako kao što su, u propaloj Jugoslaviji, majke rađale djecu kako bi bilo ”Titinih vojnika”). ”Vjerna služba”, dakle, postaje cilj i najviše opravdanje ljudskog dolaska na svijet. ”Vjerna služba”, koja na početku pjesme ima patetično uzvišen smisao, na kraju dobija sarkastičan prizvuk. Pjesma se zasniva na dijalogu dvije različite i vremenski udaljene svijesti, jer ”vjerna služba” ima drugo značenje u uhu modernog, a drugo u uhu srednjevjekovnog čovjeka. Koji je živio u svijetu stroge hijerahije i u metafizičkoj i u socijalnoj ravni, a ova potonja je prikazana u Dizdarevoj pjesmi
”Zapis o časti”:
Velika čast svakoj vlasti koja je data od gospoda našeg velikog boga
Velika čast svakoj vlasti što stiže nam od bilo koga
Čast kralju našem i svoj vlasteli rusaga bosanskog
Čast neka je kralju otcu i kraljici majci
Čast blagorodnoj djeci kraljevskoj i blagorodnoj kraljevskoj bratiji
Čast pobratimima njihovim i svoj bratskoj satniji
Velikom dvorskom vojvodi čast što dvorom upravlja na čast kralju i
Gospodi
Velikom vojvodi bosanskom čast jer bojeve vele i male vodi i predvodi
Neka je čast kazancu i tepačiji neka je čelniku i peharniku
I svim ostalim uzmožnim i umnožnim bojarima
Svim knezovima županima i drugim glavarima
Svim oblastnicima naredbnicima i vlastnicima
Svim dukatarima mitničarima globarima i sokolarima
I glavi glavnoj svim vlaškim katunarima
Čast lastnoj vlasteli velikoj i maloj
Čast sestrama njihovim
Strinama i nevjestama
Čast muškim im i ženskim otrocima
Čast zetima i domazetima
Rodbini toj čast i ostaloj
Čast svakoj vlasti velim koliko je ima
Čast i stavilcu ki postavlja povelenije o časti
Čast neka je bratijo u časti
I svim inim časnicima
Sa velikog stola časti neka i meni na kraju ostane nešta –
Čast velika da skažem kmetima i kmetićima i ostalim svima
Kako podjela te časti bi
Mudra i
Vješta
Ova, podrobno prikazana društvena ljestvica, obasjana je ironijom, sve očiglednijom kako pjesma odmiče, da bi se u poenti otkrilo o čiju grbaču se lome ”mudrost” i ”vještina” s kojima je hijerahija ”časti” uspostavljena, tačnije, na čijim leđima počiva golema piramida socijalne hijerahije. Sličan postupak se uočava i u pjesmi ”Razmirje”: ”vjerna služba za svog gospodina” isprva je shvaćena onako kako ju je shvatao i srednjevjekovni čovjek, da bi u drugom dijelu pjesme bilo ironijski ”porušeno” ono što je bilo brižljivo sagrađeno u prvom dijelu: u završnici, pjesnik je smisao, zapravo besmisao te ”vjerne službe” odmjerio očima današnjeg čovjeka. Riječ je o dvoglasu koji se stalno čuje u ”Kamenom spavaču”: glas feudalnog čovjeka neprestano se smjenjuje, ili sudara, ili sliva s glasom modernog pjesnika: srednji vijek i današnje doba, kao dva protivpoložena ogledala, uzajamno se zrcale i osvjetljavaju.
Ali u srednjevjekovnoj socijalnoj hijerarhiji ogledala se i metafizička: mjesto čovjekovo na društvenoj ljestvici bilo je utvrđeno božanskom mudrošću na kojoj počiva univerzum. Ustrojstvo društvenih odnosa doživljavalo se kao nešto posve prirodno i u dubokom saglasju sa božanskom stvarnošću . (Stoga Dizdar podjelu ”časti” u tom svijetu i naziva” mudrom” – društveni sklop je djelo božanske mudrosti – ali odmah dodaje da je podjela ”časti” i djelo ljudske ”vještine”). Ukratko, ”služba” definiše i daje vrijednost čovjekovu mjestu u svijetu predodređenom od Boga, stoga je ”vjerna služba za svog gospodina” ujedno i služba Bogu – riječ ”gospodin” postaje dvoznačna – jer je preko te službe čovjek bio uključen u lanac bića (onaj Njegošev ”lanac mirodržni” iz ”Luče”) čiji kraj u božjim rukama. Ukratko, iz ugla feudalnog čovjeka, bukvalno je tačna tvrdnja da su vukci, vukasi i vukomani rođeni da služe!
Mak Dizdar često spolja prihvata, a iznutra minira srednjevjekovnu antropologiju. Stoga je ironija, nerijetko, glavna svjetiljka kojom obasjava smisao ljudskih dokumenata doprlih do nas iz tog ”davnog” i ”slavnog” vremena. Njegova pozicija liči na poziciju bosanskog jeretika koji, prepisujući svete tekstove, prividno prihvata vjersku dogmu, ali sitnim izmjenama, koje liče na greške u prepisivanju, tu dogmu dovodi u pitanje, čak je razara: ”Molitvu jednu / Jedinu znam / U ovom svijetu / Beskrušnom // Molitvu jednu / Jedinu imam / Molitvu o kruhu / Inosušnom ”. U bilješci uz ovu pjesmu, Dizdar kaže: ”Samo neznatnom, skoro nezapazivom izmjenom bosanski su krstjani intervenirali u crkvenim rukopisima kojima su se služili. Tako u Daničićevom jevanđelju umjesto ’jedinočedni sin’ stoji ’inočedni’, umjesto ’hljeb naš nasušni’ stoji ’hljeb naš inosušni daj nam danas’. I Dizdareve jezičke igre često liče na ove ”neznatne” izmjene koje preokreću smisao riječi i ruše dogmu:
Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me
Ova minijatura se zove ”Zapis o štitu”, i, naizgled, svodi se na običnu dosjetku, tačnije – anagram (štiti – tišti). Ali, kad ih čitamo unutar književne cjeline kojoj pripadaju, ovi stihovi postaju jedan od ključeva poetskog svijeta sazdanog u ”kamenom spavaču”. Ne radi se samo o pjesmi koja je važna cigla, čak možda jedan od ugaonih kamenova u zgradi Dizdareve poetske mitologije o ”dobrim Bošnjanima” koje svako oružje tišti i koji sanjaju o ratu protiv rata: djedovska hiža, kaže se u pjesmi ”Hiža u Milama”, ”stvorena” je i ”otvorena”, ”Za sve pod nebom dobre ljude / I za sve dobre / Bošnjane // Za sve vojnike u velikoj vojni / Što vojuje se / Protiv / Vojne”. Nego je riječ i o tekstu u kojem se, neposredno jezički, utjelovljuje duh bosanske jeresi.
U jednom ranijem tekstu rekli smo da riječ ”zapis” sadrži cijelu jednu poetiku: jezik srednjevjekovnih zapisa na marginama kanonskih knjiga često je sadržao minijaturna ogledala bosanske jeresi, i nije slučajno što osamnaest pjesama iz Kamenog spavača imaju u naslovu riječ ”zapis” koja nagovještava različite stvari, ali ponajprije kazuje da Dizdar sebe smatra nastavljačem drevne jeretičke tradicije. Stoga Zapis o štitu valja čitati i kao neku vrstu primijenjene jeresi. Jer u napomeni uz ovu pjesmu Dizdar kaže: ”Mnogobrojne štitove na stećcima neki historičari smatraju heraldičkim amblemima, a neki misle da imaju simbolički karakter, naročito oni kulturni historičari koji koji su se bavili sa više istraživačkih disciplina. Po njima, to su bili ’štitovi spasenija’.” Potom, u zagradi, pjesnik upućuje na Davidove psalme: na 35. stih iz trinaestog (”Ti mi daješ štit spasenja”) i na 2. i 3. stih iz trideset petog (”Uzmi mali i veliki štit / i digni ga meni u pomoć”). Ova napomena baca snažno svjetlo na Zapis o štitu u kojem pjesnik s jezikom postupa kao srednjevjekovni jeretik u svojim zapisima: sitnom intervencijom, anagramskim izokretanjem glagola ”štiti”, koje liči na grešku u pisanju, dobijen je glagol ”tišti”, onako kao što je srednjevjekovni krstjanin umjesto ”hljeb nasušni” pisao ”hljeb inosušni”. Štitovi spasenja, koje nudi kanonska vjera, ne štite nego tište i bosanskoga krstjanina i modernog pjesnika. Stoga je u jezičkim igrama i premetaljkama, kojima obiluje Kameni spavač, sadržano mnogo više i čari i tajne i suštine Dizdarevog pjesničkog svijeta nego što smo u prvi mah skloni da povjerujemo.
