(bilješke za poemu)
Ostaću pjesnik i u štucanju predsmrtnome.
Marina Cvetajeva
1.
U toj isluženoj, ko magare, javi,
Stvari, što često mastiljavim gore
Ne plamom, već dimom, manje guše
Kad se razvežu metafore:
Presijecanje paralelnih pravih
U beskonačnosti duše.
I svaka je poziv da, od ove čume,
Ispod ovih skoro pa-nebesa,
Od pa-života, od ovih pa-ljudi
I ovog u rite patvorenog mesa,
Među gluve skrijem se minere
Što u bedenima kopaju lagume
Miljama ispod Minerve
Gdje tušta i tma bivših zora rudi,
Gdje tišina, što zavičaj daje
Svemu odiskona, još traje.
Gdje gugut golublji kaže: Gut!
Gdje se od Boga ni Vraga ne zebe.
Gdje zidaš kad rušiš, a rušiš kad zidaš.
Gdje dotiču nebo sa grobova trave.
Metafora je ime za put,
(Što vodi nekud izvan Euklida)
Od tačke A do tačke B
Koji je kraći od prave.
2.
U poneku je vječnost zbijena.
(Pa šta ako je privremena?)
Kao planina u mirluh sijena
Za ultramarinskih dana pliocena
Kad sam bio od litre mesa.
Bio čas u sve zaljubljena sjena,
A čas varnica ivanjskog krijesa.
Premda kâde kao iz detinjstva stog,
To im ne smeta da budu durbin
Kroz koji Slamnigov iz Indije kobar
Posmatra kako u svitanje Bog,
Sav u ritama, kao oktobar,
I Vrag, to jest divlji bjelasički vepar,
Orbi et urbi
Igraju u jarku par-nepar.
I tada znadem: dok se lomi kilj
O hridi, možda ćeš, iz toga pića
Trpkog, nakon još jedne partije
Izgubljene, šanuti mi, Bože,
Makar šuškanjem mrčene hartije:
Jedino ako življenje cilj
Ne ostane, više od žića,
Bar gdjekad, postati može
3.
Iz njih, iza njih, mami obećanje
(Od one dlake iz Kur’ana tanje)
Da na mjedenom gumnu, vječne rose
Punom, na kojem postali su sati
Prestupne godine, na kojem i sanje
U kipove su izlite, sve bose,
I u struku tanke poput ose,
I zlato- ili riđokose
Vile će samo za mene plesati.
Podsjećaju me, pokašto, na davno
Napola gledanje vatre
Kroz djetinji napola drijem:
Tada duši bješe lako, ko da tanka,
Postade, barem na tren,
Po ugledu na plam, baletanka.
A svud oko nje ko u rogu tavno.
A svud oko nje ledne provalije.
A ono što je – ne On i ne Ona
Čeka te kad god udari se putem
Nađenim čim se dublje u se skriješ
I čini ti se: više život nije
Ni ponoćni prazni zuj neona
U pustoj Titovoj, ni krasota knute.
I da će, i kad onamo se krene,
Zasljepljivati davna sunca zjene,
I da, pokašto, sa Itake dim bi
Znao se dizati iz mojih protimbi
Svemu što meni oduzima mene
I što Kamèna lišava Kamène*.
Čak i kada se rode iz očaja,
Metafore su šolje čaja
Oko kojih, i ne od lani,
U sibirima zagriju se dlani.
*Kamene (lat. Camenae) – nimfe, poštovane u svetom gaju kraj Kapenskih
vrata, a docnije, pod uticajem grčke literature, poistovjećene sa muzama.
4.
Tad, iz najgluhlje neznani, prolazi
Kraj mene žena, od postanja sama,
Daleka i zemlji po kojoj gazi,
Ali Kumovoj Slami blizu,
I sva u čipkama
Kao Naša Gospa u Parizu.
I zamiriše ulica od vjere
U onaj beskraj što, nalik cifri 8,
Iz sebe ga njena tajna stere
Unaokolo: kad cvijet ubere –
Na njega sleti pčela ili osa.
Njene riječi, napol gatarine,
A napol munje,
Mogle bi svakog da liše očiju.
Taksi, u koji njena noga uđe,
Pretvoriće se u kočiju
Što, čini se, miri na babine dunje.
Kočiju carice Katarine?
Od svega, u taj časak viđenoga,
Divno si izluđen
No ostane samo prizrak iza vjeđa
Jer, i po Svetom Pismu, smiješ Boga
Vidjeti samo sleđa.
5.
Vjera u stih, premda više Muzā nije,
Ariona nek i dalje truje:
Neka vjeruje samo dokle plije,
I neka plije samo dok vjeruje.
Dok vjeruje: riku stihija
Nadjačaćemo stih i ja.
I, uvjerljivije što su slučajnije,
Rime kad zabruje,
Bogu, iza sviju lala, sviju ala,
Svega što gmiže i svega što leti,
Na tren zaželiš da propentaš: hvala
Što neću, kao Džon Kits, umrijeti
Prije nego u slovesnu pređu
(U strofe igrive
Kao konjske grive)
Moje misli pređu.
Duša se moja sita napjevala.
A ponajslađe kad joj dođe teško
Ko olovo.
I, gospodo, koja bavite se lovom
Kraj pašinog dvora, ne bih da medalje
Od života i od mog dara me dalje
I od moga grba na štitu viteškom
Da miris, jasmin
Kojim se ori
Po bašči, glas mi
Ne krivotvori.
*Arion – božanski konj sa ostrva Lezbosa, svirač na liri i pjevač.
