POTPIS
Trčim s kćerkicom kući –
granate su nas, opet, iznenadile na ulici.
Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,
i vazda iznenade.
Požurujem je ljutitom galamom:
srdžbu s tobdžija srpskih
prenosim na dijete čekano deset godina.
Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo
kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.
Umjesto da je izgrdim,
dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst
nježnu bjelinu načne,
a potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ
moj kažiprst je kružnicu opisao
neprobojnu
kao u bajkama
TIN UJEVIĆ U OPKOLJENOM SARAJEVU
Moja osmoipogodišnja
Kćer Ivana
Jede pile,
Prvo nakon
Godinu i po dana,
I kaže s uzdahom dubokim:
Umrijeću od ljepote.
ARIF IZ BUGOJNA
U Vakuf došao Arif i oko njega se skupili Bošnjaci
što su iz Bugojna pobjegli da ih postrojbe Tuđmanove
ne bi europeizirale, pa raspituju za rodbinu.
Šta mi je s ocem? Dobro je, fala Bogu, kuću mu granata spržila.
od restorana nema ništa, ustaše mu ga zapalile, osto go
ko miš džamijski, a opet sve je u redu, njih dvoje su čitavi.
A znaš li išta o mojima? Dobro su, fala Bogu, amidži ti
granata nogu otfikarila, a sve drugo je, Bogu hvala, u redu.
žena poče da rida.
A kako moj daidža? Dobro je, fala Bogu, baš onomadne sam
sjedio s njime. oba mu sina ustaše zaklali, a opet, šta će,
mora živit. A žena što je to pitala – tras u nesvijest.
Arif se čudi. I njoj, i svima kojim je isporučio habere,
sve crnji od crnjega. Isprva se činilo da je pameću
pomjerio od granata i svega što ga je tamo snašlo.
Kasnije shvatih: čovjek je bio beskrajno srećan
što su naši ustaše razvalili. Sve drugo mu je, spram toga,
bilo sitno. I čudio se, iskreno, što i ostali ne učestvuju
u velikoj bošnjačkoj sreći. Nego čupaju kosu. Plaču.
Nariču. Padaju u nesvijest. Nedorasli veličini trenutka
ponašaju se kao sasma privatni insani.
ŽENSKA BLUZA
Smrkava. A na zapadu, nečija noga gurnula
krčag sa vinom koje se prolilo vidikom.
Mlad mjesec, kao rogovi s kacige u kojoj,
na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše
borovina na smjesu limuna sa tamjanom.
Na straži borac, dugačak i krt ko slamka ražana.
Krt od mladosti i ljubavi. Izvlači iz njedara
bijelu žensku bluzicu. I lice u nju zagnjuruje.
Dugo joj miris pije. Tih pet‑šest grama tekstila
mogao bi provući kroz burmu vjenčanu.
Prizor božanski neiskaziv. Reći ga riječima
bilo bi što i težinu zrake sunčeve
na terazijama izmjeriti.
odjednom, od svega: od vinskog zapada
i rogatog mlađaka i ženske bluzice po čijemu
mirisu, kao po koncu, izlazi se iz pakla –
odjednom, bi mi lakše na duši.
I lakše na svijetu.
I dalje znadeš da rat na zemlji postoji
ko crno klupko, ali s njim bi se duša
igrala kao mače. Da smrt se i dalje
kroza sve providi, ali ne kao prćasta
lubanja kroz kožu lica. Već kao sjemenka
kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim.
IMALO JE, NEĆU DA KAŽEM, RADOSNIH TRENUTAKA
recimo, kad smo nosili njihove leševe.
Najdraži posao. A najviše smo se bojali SRNE.
Kako umilno ime, a koliko otrova u njemu.
I mada nije imalo struje, do deset nije nam bilo
spavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, i čekaš
kad će stražari upasti da te pretuku. A oni piju,
gledaju televiziju, sve dok se u njima mržnje
dovoljno ne nakupi. Još ako SRNA objavi
srpske gubitke, onda nam sljeduju batine gore
nego inače. Nekad batine do smrti.
Silno vole da udaruju ti što zaudaraju
na srpsku šljivovicu.
A mi u tmuši nagađamo kakve su vijesti.
I trudimo se nekako da doznamo
gledaju li TV dnevnik večeras.
Svak je od srca želio da nema srpskih gubitaka.
Il da ih ne objave. Naravno, krili su ih,
i bilo nam je isprva čudno što SRNA
broj poginulih objavi povremeno.
Tu stvar je brzo svak od nas shvatio kožom:
ovim ciframa batinaška je revnost
bivala vrlo podstaknuta. Tada premlaćivanje
nije trajalo kraće no njina liturgija.
Nekad i ne upadnu. Puste da slušaš krikove
iz soba susjednih. Krikove iz srpskog mraka.
Krikovi i taj mrak – nama su bili jedno.
Krikovi koji ti se u srce zabijaju
kao čelične čačkalice.
Marko Vešović, Tri knjige, Buybook, Sarajevo, 2022.
