DRVO NA KROVU
U san sinoćnji – sveo sam ga na glavno –
Došlo mi je, promaknuto u zovu,
Bezimeno, u osvjenćimu davno
Viđeno drvo: raslo je na jednom krovu!
Svijetlilo je, u mom snu, kao svijeća
I svijet jutros mi, bar donekle, nije
Latinski jezik na kojem niko ne žije,
Ne misli, ne sni, patnju ne osjeća.
Čak bi možda, nalik travi,
Akoli ne baš smaragdan,
Jamačno detaljan mogao biti.
Trava je od sveg podrobnija: niti
Jednu sitnicu nikad ne zaboravi
Da kaže. Da pokaže. Zato je u pravu svagda.
KAO PSETO
Meni, odavno željnom one bliskosti
koja potiče ravno iz kosti,
došao starac bijele brade.
“Ja sam”, veli, “ničiji adeš!”
Ako je ničiji istoimenjak,
da nije, možda, stoimenjak?
Ne bješe veseo, niti rastužen,
nemoćan ko Hrist sa selskih ikona.
I, ko oreolom, sjajnim rojevima
mušica okružen,
pominje utopljenike – valjda s Ade
Huje, i glasom, koji na huj gora
liči, kaže mi da svi što su ikad
poginuli u bojevima
od Salamine i Granika
naovamo, ne već od iskona,
svak od njih spava sade
na dnu Mrtvoga mora
kao pseto.
Poznao sam ga po tome sade:
to je bio vladika Rade
koji je umro u sto dvadestoj
i došao, iz bestragije, da mi
u tom ne žiću nego slami
koja gori plamenom zaludnjim
prisjedne na jade.
Čuješ li, posvudnji
ne bože već ade?
IZ RUSIJE
Stojim i osjećam veliku zimu,
Možda čak polarnu, u crkvi, što s onom
Na trgu Svetoga Petra u Rimu
Mogla bi da se mjeri.
Dok lupeta zvono
(Za sirotinju, to je sva muzika –
Rekao bi Kolridž), odasvud me slika
Tisuća bliceva, možda i zbog toga
Ćutim se malo il skoro ko Arap.
Razumije se, Arap bez Boga.
Stog, oštrije nego u prepeličara,
Uho čuje laži u svakom ridaju
onih što s raspela očiju ne skidaju
Dok lažima, sve od crnje crnja,
Čudotvorački svjetinu vidaju
A iz njihovih akatista
Čujem i vidim sa plakata Hrista.
Hrist svih vas što, kao gusti trnjak,
Branite čovjeku pristup vjeri.
Kad škrinuše, teške ko tamničke, dveri.
Mihaila začuh Aranđela:
“To je raj”. I vidjeh u svjetlu kanđela:
Beskrajne ravnice na kojima sije,
Do bola u zjeni, vjekovječan snijeg.
Kao uvezen da je iz Rusije.
Ne iz jedne nego iz Rusija trista.
Blistav poput Hrista.
I govore mi sve pinije,
Sve sinije i sve skinije,
Sve česte i sve ceste
I sve nevjeste:
To smrt još nije,
Ali već jeste.
SAN O IVI ANDRIĆU
Andrić kog nikad vidio uživo nisam
(Nije mi, eto, bilo dano)
Jednom se prisnio i meni.
Kao uvijek, svemu dalek i sam,
Šeta Kalemegdanom,
Svagda mi tuđim, nekako limenim,
A u tom snu – poprilično mojim:
Kao da ovo sve u ermitažu,
Skupa s ostalim izlošcima, stoji.
Bio je to san negdje pred zoru
Kad snovi od Gromovnika su, kažu.
Lice mu, ko vazda, nalik prozoru
Sa kapcima zatvorenim čvrsto
Pred ljudskom vrstom.
Dok čišće razgoni jesenjim danom
Vjetar, kao iz Šelijeve
Pjesme, koje pomalo sano
Šapće nešto kao nieve, nieve.
Korak mu ne bodar, ali ne ni žalan.
Korak mu nalik onome kojim
U vječnost odlaze dani
I moji i tvoji.
A svačiji banalan.
Ili ne odlaze nego Bog ih šalje.
I ne u vječnost, već u nikad.
Ne. Hodao je ko seljak uz strmen,
Mada taj ga nije dao grmen.
Ili ne. Korak mu jednak i stalan
Kao ljudima u karavani.
Korak kojim od svih pisaca
Čitanih
Četvorojednog mog jezika
otišao je – ponajdalje
U pjesmi o mraku i protiv mraka.
onog iz tisuć miliona raka.
I dok u nevidljivoj karavani koraca,
oko mene vidokrug se čisti,
A lišće u padu nieve šapće sneno
Kao da ponovo, na pismenom
Iz matematike, neko baca
Cedulje meni gimnazisti
Koji je s ovim starcem isti.
I ne nada se bisti.
GOLUB
Prošle noći me iza uma
U snu odvelo
Gdje ne pripada selu šuma
No šumi selo.
Umro sam, ali još me ima
Da čujem: guče
Golub – djetinjim žalostima
Glas mu napučen.
I gluš iskonsku jasno čatim
Sa sviju lica:
Tu nikad neće vrag vrečati,
Ni anđel saći.
I zamela mi vijavica
Astal pisaći.
Marko Vešović, Tri knjige, Buybook, Sarajevo, 2022.
