Nakon otprilike pola sata osjetio je potrebu za gutljajem vina, no jedna je boca bila prazna, a druga se nalazila sprijeda u kanuu. Nije pronašao zgodno mjesto da pristane, spustio je veslo i otpuzao prema pramcu. Kanu se ljuljao i plutao okrenut postrance na sporom toku, ali nije bilo teško.
Kad je dan bio pri kraju, nije imao pojma koliko je kilometara prošao. Zračnom linijom možda nije bio udaljen više od deset kilometara od Sainte-Menehoulda, ali to nije bilo važno. Po obali je počeo tražiti odgovarajuće mjesto za kampiranje. Neki travnjak iznad niske obale, bez ikakve građevine na vidiku. Već se mračilo kad je napokon pronašao što je tražio. Bocu merlota naslonio je na prijenosni hladnjak – izgubio je čep – i podigao šator. Pojavile su se zvijezde. Ona velika iznad vrba na drugoj obali sigurno je Venera; koliko se ono najviše udaljava od Sunca? Četrdeset osam stupnjeva, činilo mu se da se sjeća. Noćne sjene hitale su prema njemu s istoka. Francuska je bila tiša nego ikad. Još uvijek je bilo toplo pa je svoje mokre ručnike, hlače i čarape objesio preko grana ogromne vrbe ispod koje je privezao kanu. Sve više zvijezda bilo je vidljivo. Narod noći traži svoja prava, pomislio je. ˝Od noći morat ću posuditi sat mraka, ili dva.˝ Pitao se za koji će se prijevod odlučiti poljsko čudo od režisera. Ako bude Clausov ili Komrijev, odbit će ulogu. On želi Burgersdijkov. U međuvremenu je ulogu Banquoa znao napamet, na izvorniku doduše. Sjedio je na hladnjaku u kojem su pašteta i salata kupljene u Sainte-Menehouldu u međuvremenu postale sumnjivo tople. Nije bio gladan. Krilo na ulazu u šator bilo je gostoljubivo podignuto, vreća za spavanje bila je spremna, džepna lampa i njegove cigarete pored nje. Bio je umoran, no danas također više ništa nije morao raditi. Pio je i razmišljao. Noć je već bila tako mračna kao što obično bude u ovo doba godine. Lastavice, ne, sigurno su to šišmiši, jurili su kroz mrak. Merlot još ni približno nije popio, ali mu je bljutav okus počeo smetati. Budući da je izgubio čep, odlučio je bocu baciti u rijeku. Proizvoljnost je na kraju krajeva bila najljepši aspekt slobodne volje. To je ono što nas razlikuje od životinja, pomislio je. Jednostavno je dobio želju baciti tu bocu u rijeku. Ustao je i zavitlao ju, ali nije čuo pljusak. Možda je nisam dovoljno daleko bacio, dovraga, pomislio je i spustio se niz obalu da vidi gdje je boca, a i zato što mu je bilo sila. ˝Sloboda je kad u miru mogu bacati limenke piva u šumu˝, rekao je jednom prilikom Hermann Scheidleder, njegov potpuno ludi austrijski kolega. Nakon što se pomokrio, ne pronašavši bocu, uspeo se obalom pa iz torbe izvadio Famous Grouse. Oštar okus viskija gorio mu je u ustima, imao je osjećaj da je očišćen, da je du moment ponovo onaj koji je zapravo bio. Progutao je, neupitna čistoća i snaga pića ispunili su ga dubokim zadovoljstvom. Onaj koji to ne pozna, pomislio je, ne zna što propušta.
Ono s pomoćnicom režisera dogodilo se u Grazu, dok je sa Scheidlederom imao probe za Don Carlosa. On je bio Posa zato što je režiser, tko je to ono bio, neki stari cirkuski konj, došao na ideju da markiz mora govoriti njemački s flamanskim akcentom. Bila je to njegova jedina gostujuća uloga u inozemstvu. Scheidleder je bio flamboajantno suludi Carlos kojeg su tijekom proba svi nosili na rukama, a on sam jedva da je dobivao pažnju, a kamoli potvrdu. U kantini je tražio potporu kod asistentice režisera, koja je nota bene studirala dramaturgiju, te izjavio da je način na koji je toga jutra na progonu izgovorio riječi ˝Dajte nam slobodu mišljenja, Sire!˝ bio prilično jedinstven. Ona je svoju knedlu razrezala na četvrtine i prezrivo odgovorila: ˝Oh da, u usporedbi s tim savršenstvo je ništa.˝ Tad ju je ošamario. Nije mu bilo žao što je zbog toga morala u bolnicu, ali jest što se tako dao isprovocirati.
Podigao je bocu Famous Grousea prema mjesecu.
Još je bila puna, tik iznad etikete.
Sazviježđa koja je prethodno vidio visoko na nebu izvela su svoj salto i pala prema tamnim stablima na drugoj strani, poput atleta koji su odradili svoj skok. Još otprilike tri sata i opet će se razdaniti. Zahladilo je. Izvukao je vreću za spavanje iz šatora, rastvorio je, prebacio je preko ramena i sjeo na hladnjak.
Ako nastavim raditi ono što radim, znat ću kako će se nastaviti i kako će završiti. ˝Ako ne prestanete piti˝, rekao je njegov liječnik, ˝bit će prekasno. Malo nedostaje da dobijete cirozu jetara. Sad ili nikad.˝ ˝Jedina dobra stvar u vezi ciroze˝, rekao je svom zabrinutom impresariju, ˝jest da o tome ne moram razgovarati s tobom.˝
Ako sada prestanem piti, sve će biti drugačije. Želim li to? Želim li da bude drugačije? I njegova je žena jednom završila u bolnici, ali Minou nikada nije podnijela tužbu protiv njega.
Zamislimo da sad odlučim zauvijek prekrižiti piće. Recimo, kad se ova boca Famous Grousea isprazni. To bi onda značilo da sam već prvoga dana ovog putovanja donio odluku za koju još imam četiri dana. Najmanje toliko trebat će mi prije nego što stignem u Vouziers. Osim toga, sad sam pio – odakle onda da znam da sam tu odluku donio pri punoj svijesti. To je kao da pravim račun bez krčmara. Kakva idiotska slika. Ali imam još vremena o tome razmisliti.
No više nije mogao negirati ono što je u dubini srca i predobro znao: bilo je sad ili nikad. Bila je to nakon mnogo godina prva noć koju je proveo pod otvorenim nebom. S pogledom na kanu koji je kupio sinu, u kojem su u neke sretnije dane zajedno plovili Loireom. Sad ili nikad, pomislio je. Sad ili nikad. Dovraga, zbog čega se svetost ne može odgoditi. Ako sada ustanem i ovu još gotovo punu bocu bacim u Aisne, izgubit ću mnogo toga. I to zauvijek, jer onda više nema natrag, to imam zahvaliti samom sebi. Morat ću ponovo početi tamo gdje sam stao kad mi je bilo osamnaest. Kao da nisam živio. Kao da ništa dosad nije bilo vrijedno.
Ustao je. Učinit ću to, pomislio je i zadrhtao. Borba s anđelom, to je borba sa samim sobom. A jedan od nas dvojice će izgubiti. Ali učinit ću to, a onda više nema povratka. Neću čak ni otpiti zadnji gutljaj. Otišao je do najvišeg dijela obale, zauzeo položaj i zavitlao bocu viskija prema sredini rijeke. Ovaj put čuo se glasan pljusak, neka noćna ptica je poletjela i zakričala, a on se osjećao poput viteza koji je mač Excalibur bacio u vodu.
Kanu je za svaki slučaj povukao više na obalu jer mu se činilo kao da je rijeka narasla, odvukao je vreću za spavanje u šator i povukao patentni zatvarač na vratima.
Prevela: Romana Perečinec.
Martin Michael Driessen, “Na rijekama”, Sandorf, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Knjigolov