Neiscrtani teritoriji, ipak
Petra se boji Smrti i spava u grudnjaku.
O umiranju nikada ne pričamo,
na sprovode ne odlazi.
Taj joj se prijestup tolerira
prešutno
jer tu je na svakom krštenju,
prvoj pričesti i svetoj potvrdi;
razliku nadoknađuje u kilogramima suhih
kolača koje s majkom svakoga svetka pečedo ponoći –
kosa joj tada miriše na mljevene orahe,
vaniliju i domaći rum (njezine su Mađarice
božanske). Jednom je spomenula da ne vjeruje
u Boga, otada ne propušta ni Polnoćku.
Zato se i plašiš, kažem joj
svaki put kada ne pričamo o Smrti,
kad joj ne govorim kako da živi, kako da
bude. Zato je piše velikim početnim slovom –
plaši se nestanka, nepostojanja,
zato mrzi tišinu prije sna i ne može
zaspati bez uključenog televizora.
Odnedavno, ponekad
pored mene sjedi neka druga Petra –
ona koja laje na spore vozače, reži
iz posljednjeg reda na količinu reklama
(a još uvijek kupujemo kolu i suhe
štapiće u supermarketu prije projekcije)
i sanjari naglas o sitničavim osvetama.
Tada je moj red da se bojim,
plašim da je nestala, da ne postoji.
Strah me je tada da je nikada nisam bila
onakvu ni zaslužila,
niti onda kada sam joj zataknula zastavicu
posred čela i proglasila je svojom,
onda kada smo svi bili neistražena prostranstva,
kada je započeti prijateljstva bilo najlakše, onda
kada je bila spori ljetni dan mojoj promjenjivoj jeseni.
Požurim pitati je sve ono što dotad nisam,
kao: Osjećaš li se ikad… oštećeno?pa se čudim
koliko se čudim s koliko muke to izgovaram;
nas dvije smo same crtačice svojih sreća,
pritajeni fatalisti,
a prve bismo bacale kamenje
na njihovu povorku,
i čudim se
kako je moguće da je nisam pitala ranije.
Vidi samo na kaj mi liči ljubavni život, kratko
odgovara prije nego što okrenemo na najveće hitove.
Tada lupamo iste promašene filozofije,
ucrtavamo puteljke tamo
gdje se papir više i ne vidi;
ona bi muškarca napustila nakon prvog šamara
govori mi po tko zna koji put uz pivo
nekada zakleta antialkoholičarka
a ja recikliram svoje jeftine mudrosti
ljudskoj šljivi nasuprot sebe,
emocionalnoj boks-vreći,
i pitam se
je li se što promijenilo u petnaest godina
osim što imamo nešto manje bubuljica,
a cigarete kupujemo vlastitim novcem,
osim što smo mnogo umornije,
osimšto smo sve ono
što smo rekle da nikada
nećemo biti.