nadam se da ću naći put kući
uobičajna noć
večerao sam brzu hranu,
ovog puta neki masni giros
istuširao sam se, istovremeno i izdrkao
legao sam u krevet, i
krenuo sam da gledam utisak nedelje
iz dve hiljade i desete godine.
Boškove reči su prekinute od strane
jedne puste misli,
da je skoro cela decenija
mog, tvog, i Ireninog života prošla
od kada se emitovao baš taj utisak nedelje.
Prestajem da gledam,
tabletu stavljam u usta, pa je potom odmah i gutam.
Upalim lampu i krećem da čitam
pripovetke izvesnog pesnika, po meni
velikog pesnika, Tomaša Marka,
pada mi na pamet kako postoji
jedan košarkaš koji se zove Marko Tomas
i zapitam se gde li danas igra.
Treći put čitam istu rečenicu
zbog Marka Tomasa,
praštaj Marko Tomaše.
Između dve pripovetke,
zatvorim oči na par sekundi,
u nadi da ću uspeti da provalim
da li me tableta za spavanje šljaka.
Međutim, kada otvorim oči vetar me udari
u slepoočnicu i na par sekundi izgubim svest.
Otkud vetar u mojoj sobi, pitam se
dok mi se vid polako vraća.
Shvatam da odjednom sedim za radnim stolom,
te više ne ležim u krevetu, ipak iznenađen sam što
vidim sebe kako ležim na krevetu.
Ovo je zaista neuobičajno, razgovaram sa sobom.
Ja sedim za svojim radnim stolom, ali eto me i tu,
ležim i čitam.
Šta je sada ovo, jebem ti život.
Na glas pričam ali ovaj drugi ja
me očigledno ne čuje.
Iz ormara vadim ploču Rod Stewarta i razbijam je
o glavu sam sebi, uslovno rečeno.
Ali ništa se ne dešava, ja samo ležim i čitam.
Ploča se doduše definitvno razbila, ali dobro
ko mu jebe mater kada kupuje ploču
Rod Stewarta, budala jedna.
Popnem se na krevet, pa tako i na sebe,
krećem da skačem,
ali ja to uopšte ne osećam.
Stvarno bizarna, po malo neprijatna situacija,
iskren da budem.
Nemam više ideja, tako da sedam nazad u stolicu
u kojoj sam se probudio, i palim cigaretu.
Pušim dok se mrtva priroda okreće.
Pažljivo gledam u sebe kako mirno čita(m)
i kako svako malo okreće stranicu.
Tu i tamo se nasmeši, ali interesantno mi je
da se nikada ne nasmeje.
Gasim cigaretu i gađam ga pikavcem, ali on je
i dalje nem, iako ga je pikavac
pogodio posred čela.
Zatvaram oči,
otvaram oči.
Opet vetar, opet bol u slepoočnici,
opet blagi gubitak svesti.
Idalje sam u stolici, samo što sam sada obučen.
Crne iscepane farmerke, majica i
kožna jakna, kakvu sam oduvek hteo da imam.
Ja idalje tamo na krevetu ležim, idalje čitam, idalje ne čujem
ovog svesnog mene, ovog naratora mene.
Ustajem i pljujem ovog nesvesnog ali
u trenutku kada ga pljuvačka dodirne ona nestane.
Vidi ti to, jebote, govorim sebi,
pljujem ga opet, postaje mi zabavno.
idalje čita, prilazim mu malo bliže i shvatam
da više ne čita Tomaša, već Alberta Kamija
knjiga koja nije Stranac, zanimljivo.
Ja koga sam ja poznavao nije čitao
takve stvari.
Zatvaram oči,
otvaram oči.
Opet vetar, opet blagi gubitak svesti,
opet bol u slepoočnici.
Na stolu ispred mene se nalazi flaša
Irskog viskija, mojeg omiljenog,
ali gramofona više nema.
Ja sam idalje u stolici,
a ja i dalje ležim.
Priđem sebi malo bliže i primetim
da je opet neka nova knjiga
u pitanju,
ovoga puta me uopšte ne zanima,
tko je tvorac dela.
Otpijam viski direktno iz flaše,
opipavam unutrašnji džep kožne jakne i
pronalazim kesicu kokaina.
koju odmah potom, skoro pa refleksno,
prosipam na sto,
kao da sam to već bezbroj puta uradio.
Sa preciznošću jednog odlikovanog hirurga,
ja crtam adekvatnu liniju, a potom
je i povlačim, ekspresno šaljem,
u levu nozdrvu.
Otpijam još jedan veliki gutljaj
direktno iz boce koja sadrži Irski viski.
Ustajem sa stolice, ovog mene
desnom šakom potapšem dva puta po obrazu,
mangupski, sa dozom bezobrazluka.
On na tu provokaciju ne reaguje, već okreće stranicu,
još jednu stranicu,
a ja uzimam ključ i izlazim
u noć.
For heaven’s sake, madam, what is a vibration?
Išao sam na izložbu,
savremene umetnosti, konceptualne umetnosti,
sa pretpostavkom da će to biti sve,
samo ne umetnost.
Isprva mi je bilo žao što nisam poneo
još jedan mali vinjak, a potom
mi je bilo žao što sam
uopšte i došao. Nisu me voleli,
a nisam ni ja njih, i to je fer.
U pokušaju razlikovanja,
ti ljudi na toj izložbi,
u preteranom pokušaju razlikovanja,
ti ljudi na toj izožbi
izgubili su sebe, i postali su kopije.
Talenat i kreativnost nisu mogli
da obuku, istetoviraju, probuše, ili
izdrogiraju.
Čini mi se da se redosled pobrkao,
čini mi se da se suština negde u generacijskom
prevodu izgubila, kada bih mogao
jednu stvar da im kažem, rekao
bih im da su koreni važni.