„Pričaj mi o danima u zarobljeništvu“, navaljivao sam.
„Winston prži gore od drugih cigareta“, bilo je sve što je rekao.
Stajali smo u stroju, čekajući da primimo vakcinu pred odlazak na front. Pokušavao je to izbjeći na sve načine. „Već sam bio na frontu. Meni vakcina ne treba“, govorio je. Nekoliko puta pokušao se iskrasti iz stroja, ali svaki put su ga opazili. Kad je došao red na njega, shvatili smo zašto se opirao. Umjesto ruke imao je protezu. Otpustili su ga.
Prije revolucije bio je zatočen. Sjedeći, uvijek je zbog nečeg krio tabane nogu. „Majke ti, šta su ti radili u zatvoru?“, pitao sam ga jednom. „Ne želiš znati. Samo bismo se oba oneraspoložili“, kazao je. Prije nego je poginuo, spalio je sva pisma, fotografije i oporuku. Tako iza Reze nije ostalo ništa. Čak ni njegovo tijelo. Još čekam da pronađu ostatke.
Otrpio sam mnogo prigovora na račun moje malodobnosti, ali jedan neću nikad zaboraviti: „Ti i ako pogineš, tamo će samo imati problema s tobom. Šta da rade? Da ti dovedu neku huriju koja je još djevojčica?“
Obuka je trajala od jutra do mraka: puzanje kroz mulj i blato, savladavanje prepreka, plivanje u hladnoj vodi… Onda smo otišli na front. Noću smo učili: studenti su pripremali ispite, mi mlađi iščitavali brošure za prijemni. Napravili bismo veliki ibrik čaja i učili po cijelu noć. Na front su stigli rezultati prijemnih ispita. Ahmed je primljen na medicinu. Poginuo je dva dana ranije.
Pozvao sam našeg snajperistu. Pokazao sam mu njihov rov i rekao: „Tamo je!“ Dugo je nišanio, posmatrao kroz optiku, stavio prst na obarač, a onda je odustao i spustio pušku. Domalo je opet uzeo pušku, nanišanio i opalio. „Zašto odmah nisi pucao?“, pitao sam. „Pio je vode“, kazao je.
Žalio se na klimu, na ceste, na Iračane, na zvukove eksplozija… Žalio se na sve moguće. Taj šofer me zbilja izluđivao. A onda smo stigli u iračke gradove, u Halapče, Hurmal, Tavilu… Zatekli smo narod u očajnom stanju. Prevozili smo ih tamo gdje je bilo sigurnije. Žene i djeca s mukom su se uspinjali na karoseriju. Onda ugledah nekoga kako kleči četvoronoške na zemlji, a žene i djeca staju mu na leđa kako bi se lakše uspeli na kamion. Kad diže glavu prepoznao sam ga. Bio je to on. Naš šofer zanovijetalo.
Kad je Ismail poginuo, cijela mahala je utonula u žalost. A već nekoliko godina kasnije, u njoj je stanovalo mnogo Ismaila. Skoro svako je novorođenom sinu dao ime Ismail. Danas, naš kraj je u gradu poznat kao Ismail mahala.
Pošao sam s magarcem u stepu kako bih nakosio nešto trave za zimnicu ovcama. Bila je to dobra prilika. Znao sam da me otac i majka ne očekuju prije večeri. Magarac se i sam znao vratiti kući. Pustio sam ga i otišao na front. Ne znam kako su te zime prehranili ovce.
Priredio i preveo Muamer Kodrić