1.
– Ne ljuti se na mene Kane, ali ja ti nisam za bune. Prestar sam da se bunim, duša mi ostarila, umorna, mrtva. Život je ko divlji konj, neukrotiv, udara nogama, otima se, grize, onaj ko pokuša da ga zajaše ne prođe dobro. Vidio sam dobre ljude koje je život pregazio kao da to nije ništa. Znam, reći ćeš da je pobuna u ljudskoj prirodi i da sad imamo sve razloge da se bunimo i bit ćeš u pravu. Jesi li primjetio da na mačke niko ne obraća pažnju, poneko ih šutne nogom, ali se sklanjaju silnicima s puta i prežive. Ja sam ti ko te mačke, sliježem ramenima i trpim. Nisam ni za šta, a ponajmanje za pobunu. Da mi je onu djecu sačuvati da ne krepaju od gladi i bio bih sretan. Od mene niko ništa neće čuti, to da znaš. Ja brzo zaboravljam i ni sa kim ne pričam. Mačke poneko šutne nogom ali one prežive… Ne zamjeri što ja sve poredim sa životinjama, seljak ne umije drugačije.
Niko ne može potvrditi da su Kan i Šuško ikada pričali u četiri oka, a kamoli o čemu su pričali.
Zna se da ih je on tužnim, praznim pogledom ispratio vezane desetak dana kasnije. To je sudbina onih koji se bune, dok mačke niko ne primjećuje.
Odveli ih prema rijeci, njih trideset dvojicu i više niko ih žive vidio nije.
Iza Kana je ostao sin Magud, istih godina kao i Šuškov Sivac.
Rijeka je tekla ravnodušna prema svemu što se na obali događalo, svejedno joj za životom i za smrću, teče i ništa. Na obali poneki zamišljeni ribar, jedan stari, drveni čamac klati se na vodi, nekoliko ptica i ono zeleno mreškanje. Voda ko živa, teče i ništa drugo je ne zanima.
2.
Dan i noć se smjenjuju s razlogom.
Otkrivanje i sakrivanje traje od kad je svijeta. Dan vjeruje da sve vidi, a noć se zlokobno smješka pamteći vremena u kojima su je ljudi dočekivali sa strepnjom i drhtali od straha. Sve što jednom bude bit će opet, samo treba biti strpljiv.
Šuško pažljivo umota Divoševo u izlizanu jelensku kožu i podiže na vrh rafe. Bila je to najvrednija stvar koju je imao u svojoj kolibi. Nije umio čitati, ali je lakše slagao vlastite misli kada bi se zagledao u stranice pisane mastilom.
Prihvati ono što dolazi i skloni se od onoga što je prijetnja, tako da preživiš, jer najbitnije je preživjeti, savjetovao je svog sina Sivca, a dječak ga gutao radoznalim, krupnim očima. Otac nije dugo uspijevao zadržati sinovu pažnju i to ga je brinulo. Dječak je sve češće sjedio uz rijeku do kasno u noć i gledao je kako teče.
3.
Kad Sivac jede jabuku, voda mu curi niz bradu. Pršti kad zagrize. Komad po komad otkida i uživa u voću, pa na kraju ostane samo patljica za baciti.
Šuško ga gleda kradom, gleda i uživa.
Moj sin, to je moja krv, moje dijete, moje…
Voli ga Šuško više nego išta na svijetu, ali to ničim ne pokazuje. Ljudi ti uzmu ono što ti je drago, upropaste, ubiju, samo zbog toga što zanju da će boljeti, hrane se tuđim bolom.
Zbog toga je Šuško okretao glavu od sina, vikao na njega i kad je trebalo i kad nije, nalazio mu mahane, tukao ga, javno, da svi vide.
Voda je tekla, Šuško stario i poginjao se zemlji, a dječak rastao i uspravljao.
4.
Vojska je ko dušmanica omotavala puteve. Sa strahom u očima, Šuško sa visoke stijene gleda kako nadiru putem. Nekad su tom kaldrmom pristizali karavani iz Dubrovnika, sada pristižu čudni ljudi, tamnoputi, na ukrašenim konjima, sa bradama i krivim mačevima.
Onaj na čelu nosi zastavu, krupan je, golem, isprsio se. Gdje rastu ovoliki ljudi, mislio je sa strahom.
Domaći se povukli pred silom, sklonili se i čekaju šta će biti, slute da dobro neće.
5.
Gledao je kada se na tvrđavi zaviorila zastava i čudio novim običajima koje su stranci donijeli. Bogu su se molili na jeziku koji nije razumio. Bio je zbunjen. Kako neko tako teške riječi može prevaliti preko usta.
Sve se mijenjalo, selo, grad i putevi, samo je rijeka ravnodušno tekla.
6.
Kapetan Mehmet je bio zamišljen i prije nego što se popeo na skelu. Konj ga je nosio, a misli mu lutale daleko od ovog mjesta i zemlje na kraju svijeta.
Visok, krupan, prodornih, crnih očiju, debelih obrva i brkova koje je svako malo milovao, nije se radovao.
Na skelu se popeo prvo on. Njegov rasni ždrijebac pod punom opremom se opirao, upirao nogama, odbijao i na kraju popustio i oprezno zakoračio na deblo skele. Za širokim pojasom caklile su se drške kubura, a niz bedro je visila kriva sablja. Skela nije bila golema. Držala se za debeli konopac i njihala na vodi. Skeledžija je upravljao, prevozio putnike i robu s jedne na drugu obalu rijeke.
Zamišljenost je teška bolest, mislio je. Hodaš na jednom kraju svijeta, a misli ti na drugom, pa gdje si onda zaista.
Konj je bio nemiran. Mehmet je pokušao da ga smiri. Pridigao se na zadnje noge, njištao i pao u vodu. Povukao je za sobom i gospodara koji je uzdu omotao oko ruke.
Skeledžija je srećom brzo reagovao i bio dovoljno snažan da kapetana zadrži, a s ruke mu skine uzdu koja ga je vezala s konjem. Trajalo je kratko, dovoljno da Mehmet pomisli kako mu je ostatak života poklonjen. Da je skeledžija bio uhoda, ubio bi ga ili pustio da ga konj povuče za sobom. Zbog čega spašava vojnika koji zauzima njegovu zemlju, misli kapetan.
– Voda je duboka… Ugušit ćeš se… Razumiješ li… Dri… Voda dri, duboka, ostani na skeli, pusti konja…
Na drugu obalu je izašao kao pješak.
Nije onaj skeledžija spašavao njega, nego život, čiji god je, zaključi.
Sutradan je pisao pismo.
Konja i opremu izgubio sam na rijeci Dri, te molim da mi se dodijeli drugi.
Od tada će rijeka Dri, malo po malo, mic po mic da se spominje u svakom izvještaju i razgovoru među stranim vojnicima. Od tada Zelenika pomalo postaje Drina i ljudi će to ime prigrliti s vremenom zaboravljajući da je ikada bila Zelenika.
To će biti kasnije, dosta kasnije. Sada onaj konj još uvijek njišti, a teška oprema i voda ga vuku sebi.
7.
Malo po malo sve dođe na svoje i poteče s vodom. Sraste, priraste i naviknu se, jer na sve se čovjek navikne pa i na tuđina.
Nikoše džamije, poteče glas mujezina, pomiješaše se vjerovanja.
Domaći uče tuđi jezik, prihvataju i postaju jataci. Oni tvrđi stenju, upiru se da ostanu svoji, tvrdi su ko kamen, no i najtvrđi kamen se s vremenom okruni.
Šušku dolazili noću, oči i uši da bude, da prati ko dolazi, i kud prolazi, sve da zna i da javlja, nisu ni pitali pristaje li. Sila ne moli.
Rijeka je nijemo primala tijela onih koji su se opirali, samo pljusne i potone. Neko zaplače i suza se na licu osuši.
Šuško je radio što je najbolje znao, a stranci izdašno nagrađivali njegov trud.
Jedne večeri njegov sin je kroz prozor vidio kako kesa završava u očevim rukama. Dan prije, rijeka je primila tijela onih koje je odao.
8.
Na putu ostale razbacane stvari. Odnekud se čuje vrisak žene. Na obližnjoj livadi jeziv prizor. Čovjek je svezan za drvo, iz tijela mu viri drška noža. Živ je ali ne izgleda nimalo lijepo.
Ispred njega, na travi, trojica siluju ženu. Mlada je, otima se, vrišti. Oni se smiju i navaljuju još više. Dvojica je drže, treći legao po njoj.
Putnik koji je naišao nije mnogo razmišljao, bio je brz i jak. Iznenadio ih je dok su bili zaneseni onim što su radili. Jednog je ubio, drugog ranio, a treći je utekao u šumu. Žena mrtva. Neki od razbojnika zabio joj nož u srce u gužvi.
Onaj svezani gleda u oskudno obučenog putnika, gleda i stenje, od bola i nemoći.
Odvezao ga je i isprao ranu, previo kako je znao i umio. Naložio vatru, sa obližnjeg izvora donio vode, napravio čaj.
Onda se pobrinuo za tijela, iskopao grobove i sahranio ih.
Kasno uveče ranjenik je otvorio oči. Gorjela je vatra, kraj vatre sjedi onaj što ga je spasio i gleda u neku knjigu. Noć je lijepa, bljeskaju svici.
Ista bi ovakva noć bila i da sam umro, pomisli i zastenja.
Putnik se okrenu ranjeniku, priđe mu, pridiže glavu i dade malo vode.
– Spasio si me, prostenja.
– Nju nisam stigao. Mezar joj je pod onom lipom.
– Bio bi mrtav da ti nisi naišao…
– Božija volja.
– Kako ti je ime?
– Magud, zovem se Magud Kanov, a ti?
– Ja sam Uvin…
– Čudno ime?
– Djedovo. Uvin iz Vučitrna.
– Gdje je to?
– Daleko.
– Šta radiš ovdje?
– Krenuo na put. Sudbina nikome ne kuca na kućna vrata.
– A ona?
– Sestra, nije htjela da ostane u selu.
– Odmori se. Previo sam ranu i stavio ljekovite trave. Vidjet ćemo šta će biti.
– Magud?
– Spavaj sad.
– Moj život više nije moj…
– Odmori se, pričat ćemo sutra. Reče, a pomisli, ako preživiš.
Vidio ga iz daleka. Njegovom oku ništa nije promicalo.
Izašao pred konja i podigao ruku.
Putnik je poslušno stao.
– Koji si i gdje si se zaputio? Pita, kao da čitavog života ništa drugo i ne radi.
– Putnik. Upućen po naredbi, za imama u susjednom selu.
– A taj iza tebe?
– Napali ga razbojnici, ranjen je.
– Odakle si?
– Iz Gornje Tuzle.
– Pravo ovim putem još frtalj sahata. Naići ćeš na kamenu kuću pored puta. Tu pitaj kud dalje.
– Dobro.
Šuško stiska oči i gleda ga pažljivo. Nešto mu je tu poznato, a on ne može da dokuči šta.
– Nisi iz ovih krajeva, pita sumnjičavo.
– Jok.
– Dobro, onda. Haj svojim putem. Još ćemo se sresti.
Ovaj samo klimnu glavom i produži dalje. I ja mislim da ćemo se sresti, pomisli, ali ništa ne reče.
10.
Izvlači mrežu iz vode i u njoj nalazi sitan ulov koji vraća nazad u rijeku. Ni rijeka više ne daje kao nekada. Iskosa, pogledom prati najsnažnije i najbolje momke koji veseli odlaze da obuku uniformu i postanu vojnici. Poslat će ih na kraj svijeta da ostave kosti u tuđoj zemlji, a neće znati ni za šta se bore niti za koga ginu.
U ratove odlaze pametni, sposobni, jaki, a kod kuće ostaju nesposobni, sakati, gabori, hadumi, stari. Oni na frontovima ginuli, a oni drugi nastavljaju praviti nesposobne i sakate generacije. Misli Šuško i ponovo vraća mrežu u vodu.
11.
– Ma šta kažeš?
– Njegov sin, nema ko drugi biti.
– Vidio sam ja da mi je poznat. Pa gdje je bio sve ove godine. Ja sam na njega i zaboravio.
– Odveli ga u Istanbul. Učio škole, sad se vratio da bude Imam.
– Ma je li moguće.
– Moguće je.
– Misliš da se samo zbog toga vratio?
– Ti ćeš znati bolje.
– Ništa ja ne znam.
– Samo kažem. Eno se tvoj Sivac ne odvaja od njega, samo što ne spavaju zajedno. Okupio svu omladinu oko sebe, kao da ih je omađijao. Dersi im, a oni slušaju. Svake noći ih je sve više.
– Pa tek se vratio, kad prije.
– Zna taj šta radi. Znanje je moć, a on zna.
– Pa šta im govori?
– Ne znam, ali ću saznati.
– Saznaj…
12.
Magud govori u snu, mrmlja nerazumljivo, trza se i znoji. Uvin je to znao. Postao je njegova sijenka.
Ničim ga Magud nije mogao uvjeriti da ide svojim putem i da mu ne duguje baš ništa.
Uvin je šutio, trpio, i ostajao uz njega. Onda su se, malo po malo navikli jedan na drugog.
U neko doba Magud mu je davao precizne upute šta i kako da učini, a ovaj je slušao bez pogovora. Onda bi zasjeo pored rijeke i gledao splavare na vodi. Smiju se, pjevaju, dovikuju: – Bosni – Srbiji…
Poslije je saznao da su to upute da se održe na sredini rijeke i ne razbiju od stijene.
13.
– Ima li šta novo?
– Ništa.
– Kako ništa, mora nešto da bude, nije se taj uzalud vratio.
– Pričaju da su vidjeli onog njegovog. Hoda i raspituje se…
– O čemu se raspituje?
– O tebi. Pitao je za tebe.
– Ma šta veliš.
– Rekoh ti.
– Znači, ima svoje uhode.
– Izgleda da je tako.
– Nije ni Šuško od juče. Na koga ja pokažem taj jutro ne dočeka. Niko nije bez mahane, a ako je ne možeš pronaći, onda je napravi…
– Čini se ko uredan čovjek…
– I tebi se tako čini?
– Jah…
– E, pa neće biti…
14.
Od kako se Magud vratio Sivac izbjegava oca.
Dolazi kasno kući, nekud luta po cio dan, obilazi ga i sve čini da se ne sretnu.
Šuško je ljut ali to ničim ne pokazuje. Pravi se da je sve u redu, a dani teku.
15.
– Ja došao kod tebe.
– Ako kažem da si dobro došao neću govoriti istinu, i ti to znaš.
– Sa tvojim ocem sam bio dobar… Ahbab…
– Misliš prije nego što si ga odao vlastima da hoće da se pobuni zbog visokih poreza, on i stotinu drugih.
Magudov glas je bio hladan, ozbiljan.
– Nije bilo baš tako.
– Znaš li da je zbog oca ubijena i majka, a sestru pomela kuga. Da me nisu poslali za Gornju Tuzlu i ja bi bio sa njima. Naravno da znaš, ti si stari doušnik.
– Ljut si na mene, ali ja ih nisam tjerao da dižu pobunu.
– Ali si ih odao…
– Da nisam ja, drugi bi. Morao sam…
– Moraš li sad?
– Novi gospodar, nova pravila.
– Star si Šuško, razmišljaš li da valja umrijeti. Zbog čega si došao?
– Tvoj otac Kan mi je ostavio knjigu, Divoševo. To je i sad najskuplja stvar u mojoj kući. Donio sam ti je, to je tvoje. Sad kad si odrastao i učen, tvoje je… Uzdahne pa nastavi. Misliš da se svijet okreće oko nas dvojice, da je nekome bitno što se glođemo?
– Rasturaš porodice Šuško, ubijaš svoje tako što ih odaješ tuđinu.
– Nikoga ja nisam ubio.
– Bog najbolje zna…
Magud zaćuta. Okrenuo glavu u stranu i gleda kroz prozor.
Šuško pored sebe spusti knjigu umotanu u tanku jelenju kožu.
Krenu prema vratima pa zastade. Htjede mu reći da je on ko mačka i da se samo trudi da u poganom vremenu ostane živ, ali reče nešto drugo.
– Molio bih te da mi ostaviš sina na miru, on mi je sve… Reče i ode.
16.
– On je veoma opasan čovjek. Hodajuća mržnja.
– Znam to.
– Namjerno ti je donio tu knjigu zbog koje možeš izgubiti glavu.
– Zbog toga sam te i poslao da zakažeš razgovor kod kapetana. On je vlast u gradu i voli neobične poklone iz prošlosti ove zemlje.
– Poklonit ćeš mu Divoševo?
– Moram.
– To je knjiga tvoga oca.
– Znam.
Iste večeri ostarjeli kapetan blagog pogleda proveo je ugodnih sat vremena sa svojim gostima. Dobio je poklon kojem se obradovao.
Sve je bilo javno, vidljivo, da doušnici ne moraju da se trude.
Šuško je bio bijesan, ali dovoljno pametan da zna kada je nadigran.
17.
– Učitelju…
– Ne smiješ stajati između nas dvojice. On je tvoj otac, kakav god da je.
– On je… Pogani doušnik koji se prodaje za sitne pare. Prije nekoliko dana su trojicu odveli u tvrđavu i nisu se vratili, on ih je odao. I tako stalno…
– Otac se ni sa čim ne može porediti.
– Nije svaki otac isti…
– Ni djeca nisu jednaka.
– Šta mi savjetuješ učitelju. Tebe ću poslušati.
– Šuško mene neće pustiti na miru. Mislio sam da je to što je bilo gotova stvar, i da u svome kraju mogu krenuti dalje ostavljajući duhove iza sebe. Nemoj se miješati, nije dobro da još neko strada, ako do toga dođe.
– Misliš da je spreman ići tako daleko?
– Vidjet ćemo.
– On je star, jedva se drži na nogama.
– Vidjet ćemo…
18.
Optužbe su bile strašne.
Hulio na Boga, pozivao na pobunu, kritikovao poslanika, tražio da se molitva obavlja na jeziku koji ljudi razumiju. Zagovara ukidanje države jer ona gnjavi narod i nameće mu poreze. Vjere su izmišljene da se narod kontroliše, drži na uzdi i međusobno mrzi i ubija. Svi smo isti, sve nas je Bog stvorio. Ako je Bog jedan onda su i svi ljudi i sve vjere jednake. Podjele je izmislio čovjek, a ne Bog. Ljudi Boga pominju onda kada im treba opravdanje za vlastiti poganluk…
Na tom papiru je bilo dovoljno optužbi da mu dvadeset puta odsjeku glavu.
Nešto izvađeno iz njegovih hutbi i okrenuto, izmijenjen smisao, dodato, izmišljeno. Doušnici su radili svoj posao.
Vremenom je Magud stekao moćne neprijatelje kojima je odgovaralo da ga sklone. Tamo gdje ima prijatelja, dušmana ima puno više, ako ih ne vidiš to ne znači da nisu tu.
19.
– Ovo mora prestati, vikao je njegov sin.
Šuško ga nikada nije vidio takvog. Bio je ljut, bacao stvari, u očima mu je gorio plamen. Jedva je čekao da mu se otac suprotstavi. Šuško se okrenu i izađe iz kuće.
– Prestat će, reče zatvarajući vrata.
Nije očekivao da će to sa Magudom otići tako daleko. Sad se drugi upinju da ga sklone, a on će biti kriv jer svi znaju da se ne trpe.
Magud je postajao sve popularniji među običnim svijetom, i za njega se čulo.
Moralo je prestati i to što prije.
20.
Proveli su ga vezanog, da ga svi vide. Držao je glavu uspravno i smješkao se. Na isti način i njegov otac Kan je otišao u smrt. Narod se okupio pored puta pognutih glava i šuti. Nemoćan je.
Sivac nije došao kući, ni tog ni narednog dana. Onda su u plićaku pronašli njegovo tijelo. Niko nije znao šta se tačno dogodilo, ali su slutili. Šuško se sklonio od svijeta.
21.
Magud je djelovao smireno, pomiren sa sobom, spreman da dočeka ono što je suđeno da se dogodi. Niko to ne može spriječiti jer sudnji čas nam je svima određen. Svako ima svoju ulogu na ovom svijetu, pa čak i nesretni Šuško. Nije bio ljut na njega, žalio ga je. Vjerovao je da se isto tako osjećao i njegov otac, kada su ga vodili. Kan mu nije izlazio iz glave.
Ako ičemu valjaš, odvedu te putem sa kojeg se ne vratiš.
Ako tako mora biti, neka tako bude.
Put je bio puno duži nego što je mislio da će biti, ali to je bila prilika da oči napuni ljepotom i nadiše se have. Najveći uspjeh neprijatelja je što su zgadili zemlju u kojoj žive, onima koji bi za nju umrli. On tom otrovu nije dozvolio da poteče venama ali je vidio druge, kojima jeste, i to nije bio lijep prizor.
Nakon duga puta tri dana je proveo u tamnici, a onda su ga izveli pred sud časti.
On sam ispred njih šestorice.
– Hulio si na Boga?
– Ja, Božji sluga, ne bih to umio i da hoću.
– Hulio na poslanika?
– Sačuvaj Bože.
– Govorio da si iznad Boga?
– Šta je iznad Allaha?
– Nije ništa…
– Ja sam to ništa.
– Pozivao ljude da se mole na vlastitom jeziku.
– Ne znaju šta govore, ne razumiju. Molitva je mlitava i nesikrena ako ne znaš šta govoriš…
– Znači priznaješ?
– Allah zna, bolje od svih nas zajedno. A vi činite što vam je naređeno…
22.
– Šta ćemo s njim?
– Mnogo mudruje.
– Učen je.
– Učen i opasan su jedno.
– Oprost nije opcija.
– Treba ga kazniti za primjer drugima, da se vidi čvrsta ruka carevine.
– Znači kazna.
– Primjerena ugledu i imenu.
– Neka tako bude.
23.
Ćazim paša Orlić je mislio drugačije. Drčni Bošnjaci su ga nervirali. Šaka jada, a prkosi najmoćnijoj sili na svijetu. Da ga oni nisu školovali čuvao bi ovce po Bosanskim brdima, a ovako im vraća. Ruku koja ga hrani on siječe i izdaje.
Iste noći u tajnosti su ga izveli iz tamnice. Svezali za četiri konja, dok je mirno posmatrao nebo osuto zvijezdama.
Raščetvorili ga, a da nije kriknuo. Komade tijela bacili psima da od njega ne ostane nikakva traga.
Sudu časti je zaprijećeno da ne spominje tog zatvorenika, kao da ga nije ni bilo.
24.
Paša brzo zaboravi kada nekome uzme život, ko bi sve to pamtio.
Prošlo je desetak dana, možda i više.
Kod Ćazim paše prijem je zatražio nekakav odrpani derviš iz Vučitrna. Toliko je bio nebitan da zahtjev do paše nije ni stigao, a i da jeste ovaj je imao drugih poslova.
Derviš ga je dočekao taj dan na džuma namazu, prišao mu i izbo ga nožem. Čuvari su ga pogubili na licu mjesta, no on je imao dovoljno vremena za dva uboda gdje treba. Doduše, nije ni pokušao da bježi.
Nedugo poslije od zadobijenih rana Ćazim paša Orlić je preselio.
Bosna od toga ništa nije imala, niti znala o tim događajima, a i da jeste bilo bi isto.
Novi dan bi svanuo, a voda tekla kao da se oko nje baš ništa ne događa.
