Frida i Chavela
Frida je žena čiji je um nabujala rijeka urođene boli.
Njena snaga je u izgubljenim nadama,
U tišini koja mori,
Strasti od koje se slamaju hridi
I ljubavi koja ih grli kao more.
Frida je niz katatoničnih krajnosti,
Niskih udaraca i uzvišenog ponosa.
Njeni prsti skice umrlih somnambula
Pretvaraju u isanjane vrtove slika.
Frida je more koje je hridi,
Frida je litica s koje se hrabro skače,
Frida je skakačica koja je most.
Kad je imala osamnaest skakačica
Se strmoglavila u zaleđeno more,
Slomile su se sve velike hridi,
Most su odnijeli sebični Neptuni
I napravili žezla ukrašena koraljima,
No skakačica nije toliko marila za kosti
Koliko za slomljenu dušu, uganut um,
I amputirani mir svakodnevnice.
Došao je Neptun zvani Diego.
Dijegova ljubav i njena bol
Su se kompenzirale u riznicama opsesije.
“Vjernost i odanost nisu isto”,
Govorila je Frida Dijegu.
“Oni su kao golubica i žaba”,
Mislili su ljudi uspoređujući njene cvjetne krune
S Dijegovom prljavom kosom i hlačama,
S onim što njegova narav zahtijeva,
A Fridina predanost podrazumijeva.
Veliki grad, Plava kuća i ponekad život, ponekad smrt.
Chavela je žena koja odiše androginom elegancijom,
Glasom od kojeg ti se naježe koža i srce
I proključa zaleđena krv u žilama,
Tijelo se smrvi u prah,
Prah se spoji u tijelo,
Iz tijela bujaju kristovi cvjetovi
I život se pretvara u igru zavođenja.
Chavela je žena koja nije žena,
Chavela nije ni muškarac,
Chavela je ono između,
Ona nit slobode bivanja,
Između vatre i vatre, između neba i zemlje,
Između sebe i sebe.
Ona je mirna peripetija na vrhu litice.
Bacila se u more u kom vladaju Neptuni.
Cigara u ustima, flaša u ruci, žena u krilu i žezlo na jeziku,
Sad može da pjeva s tom boli u glasu
Jer bacanje s litice je šamar na duši,
A njenu su dušu još prije šamarali.
Sa sedamnaest je došla u Meksiko
Jer rodna Kostarika je previše bolna.
“Mi Meksikanci se rađamo gdje nam je volja”,
Rekla je desetljećima kasnije.
Chavela je žena u čijim se očima
Vrtoglavo izdiže domovina koju je našla
Van urođene boli
Jer draža je bol koju biraš.
Veliki grad, uske ulice i ponekad život, ponekad smrt.
“Danas sam upoznala Chavelu Vargas. Nevjerojatna žena, lezbejka, privlači me. Ne znam da li je ona osjetila isto što i ja. Ali mislim da je žena širokih pogleda na svijet i ne sumnjam da bih se skinula pred njom ako bi mi to tražila. Da li je ona dar koji mi je sam Bog poslao”,
pisala je Frida Carlosu Pelliceru
Taj dan se bol dvije žene
Stopila u jednu nikad dovršenu priču.
Bol je postala ljubav,
Ljubav je postala vječno nadahnuće.
“Ostani ovdje, djevojko, sama si i ne znaš ništa o životu.
Ostani kod mene”,
Govorila je Frida mladoj Chaveli
Dok se Diego mrštio.
I ostala je.
Ostala je punih godinu dana
U vrtlogu prijateljstva i neiscrpne strasti.
Nitko ne zna što se dešavalo u Plavoj kući,
Samo da je golubarnik bio pun
I da je vrt kristovih cvjetova prekrio sav korov u zemlji,
U njihovoj zemlji,
Da je vrijeme ostalo pred vratima te velike kuće
I da je ušlo onog dana kad je Chavela iz nje izašla.
“Živim za Dijega i tebe i ništa više”,
Ponavljala je Frida.
Frida je živjela za njihovu ljubav,
Chavela je za istu umirala.
Frida je umrla 13. juna 1954.
“Vidjela sam njen lijes prekriven
Komunističkom zastavom.
Otišla sam, nisam to mogla podnijeti.
Nitko nije znao kako se osjećam,
To nitko nikad neće ni znati,
Nitko osim mene i Fride.
Samo bi ona mogla razumjeti toliku bol
Jer samo je ona znala koliko sam je voljela,
Koliko je volim.
Frida je bila nježna poput cvijeća,
Njena nježnost će zauvijek živjeti u meni.
Frida me naučila mnoge stvari o životu
I dok sam živa grlit ću nebo svakog jutra pozdravljajući je.
Takvim ljudima se ne kaže zbogom
Kaže se volim te i vidimo se nekad”,
Rekla je Chavela četiri godine prije svoje smrti.
Jer one su obje veliki grad, Plava kuća, ljubav,
Ponekad život i ponekad smrt.
