Priča o Santosu
Rođen u pustoši,
Prvo što je udisao bila je svijest
O izgubljenoj sjeni njegove majke
Kako tiho i teško diše
U nekoj novembarskoj noći ’61.
Došli su po njeno slabašno tijelo
Prvoga decembra,
A on možda i nije bio živ.
Pustoš je to, doista.
Prava pravcata pustinja.
Čule su njegove malene uši
Glasne uzvike obespravljenih ljudi
Koji su, kao i njegova mati
Pošli na nemogući put.
Nije znao.
Tog prvog decembra ’61
Dali su mu ime Santos,
Možda zbog njihovih nadanja
I možda jer je on bio njihova nada.
Držala ga je Soledad Ibáñez,
Dok joj je rijeka sezala do butina.
Umotan u prljavo, zeleno ćebe
Bio je zaštićen od zlobe rijeke.
Malo je plakao.
Soledad je teško hodala kroz rijeku,
Iako beba, osjetio je kako ih struja
Pomalo nosi u stranu,
Ali možda nije bio živ,
Jer nije znao.
Ljudi su bili glasni,
Čuo ih je kako vrište
I plaču, i mučno stenju
I dišu kao da nikad prije nisu disali.
Pjesma rijeke se pomalo stišavala,
A oni su pjevali od sreće.
Soledad je tiho plakala,
Osjetio je.
Zaustavila su ih zasljepljujuća svjetla,
A Soledad se dala u bijeg.
Glava mu je neprestano
Udarala u njenu ruku,
Plakao je, sad već glasno,
A ona bi se sakrila u žbunje
I pjevala mu neku pjesmu.
Stigli su jednog jutra
U neko mjesto koje mu je poznato bilo,
Ne zbog izgleda,
Već zbog pjesme,
Zbog ljudi.
Soledad ga je smjestila u kolijevku
I prvi put je osjetio udobnost dušeka,
Perjani jastuk mu je milovao
Nježnu, umornu kožu.
Tad je bio živ.
Jer tad je znao.
Jutrima nakon tog
Bio je prevelik za kolijevku.
Soledad bi uvijek govorila
Da je narastao brže od Samsonove kose.
Nije znao što to znači.
Budili su ga zvuci
I jauci tugaljive violine,
A Soledad bi mu uvijek tiho pjevala.
Pričao je ljudima o svojoj kolijevci
I prelasku na udobni krevet.
Pričao je o glazbi
I tišini od koje ne može spavati.
Pričao je o Riveri,
Iako Riveru nije znao,
Ali bio mu je kao sjena,
Sljedbenik svih svjetala.
Odveli su ga nekoliko puta
Na neko mjesto
U kojem nije razumio ljude,
Niti ih je vidio kako je vidio Soledad,
Štaviše, za njega oni nisu bili ljudi.
Njihova blijeda lica
Mu nikako nisu bila jasna,
Sva su bila ista,
Samo im se kosa razlikovala,
A on je znao da je drukčiji.
Govorili su mu tako da ih ne razumije,
A nisu ni oni razumjeli njega.
Onaj isti perjani jastuk
Sad je već upijao njegove suze
I razumio njegovu bol.
Nije mogao spavati,
Skoro nikad.
Nedostajalo mu je nešto
Jer osjećao se potpuno praznim,
Kao da je bio ona rijeka
I sad je odjednom isparila.
Nije znao.
Počeo je slikati,
Bilo mu je petnaest godina.
Soledad mu je govorila da slika kao Rivera,
A to je jedino što bi mu katkad izmamilo osmijeh
Na onom, još uvijek nježnom licu.
Nedjeljom je odlazio u crkvu
I razumio je ponešto,
Ali nije shvatao poantu toga,
Jer Bog mu je bio stran.
Tu je jednom čuo
Svoju veliku tajnu,
A nije ni znao da je ima.
Ljudi su uvijek gledali u njega
Kao da je s drugoga svijeta,
A Soledad ga više nije mogla braniti.
I jednog jutra je sam otišao u crkvu
Sav preplašen i tmuran.
Bacali su kamenje na njega
A on je stajao,
Izgubljen, zamišljen, izmučen,
Govorili su mu da je stranac,
Da je sramota,
Da je Meksikanac.
A on nije znao.
Otrčao je do svećenika,
Sav mokar od suza zbunjenosti
Ruku sljepljenih vlastitom krvlju
Koja mu je još uvijek kapala niz vrat.
Tad mu je svećenik sve rekao,
I za novembarsku noć ’61,
I za njegovu majku,
I za prvi decembar,
I za Soledad,
I za rijeku.
Slikao je tog dana,
Slikao je krvlju
Desetine obespravljenih na jednom mjestu
I slikao je njihove vriske,
Njihove suze,
Njihovu pjesmu,
A Soledad je kraj njega jecala.
Znao je.
Došli su kasnije neki bijeli ljudi
I krici su dopirali iz ostarjele Soledad,
A Santos je gledao
I plakao,
I vrištao,
I pričao sa njima
O kolijevci
I krevetu
I Riveri.
Bježala je Soledad,
Kao prvog decembra,
Trčala je od sobe do sobe,
Uzimala stvari,
A bijeli ljudi su je po bijeloj zemlji vukli.
Plakao je Santos,
Glasnije negó prvog decembra,
Jer sad je znao,
Sad je bio živ,
Plakao je i nosio slike
U rukama još sljepljenim od krvi.
Opirala se Soledad ljudima bijelim,
Jer će ih vratiti u sigurnu smrt.
Santos je gledao,
I još uvijek sa njima
Pričao o Riveri.
Ta vi ste mladiću
Zločin čovječanstva,
Vikali su bijeli ljudi za njim.
A Santos je još držao slike
I pričao im o Riveri.
Tad začu se pjesma
Koju je već čuo,
Možda prvog decembra,
A možda i poslije.
Začuše se gromovi
Iz bakarnih cijevi
I poteče krv ostarjele Soledad.
Zaplaka Santos,
Sada već glasno,
Otpjeva joj pjesmu,
Uze je u ruke
I reče im da ga vode na ono mjesto
Gdje je bio prvog decembra ’61.
Držao je on Soledad Ibáñez
Dok mu je rijeka sezala do butina
Umotana u prljavo, zeleno ćebe
Bila je zaštićena od zlobe rijeke.
Nije plakala.
Nisam znala
Tražila si jednom da ti kažem
Kad će se ostvariti tvoji snovi
Kad ćeš se probuditi s krilima
I letjeti preko mostova
Pitala si me znam li
Da me svaku večer sanjaš
Kako te ljubim trepavicama
Kako ti pričam bajke
Koje već napamet znaš
I kako se satovi lome
U mojim rukama
Dok si sanjala kako padaš
Kroz san si molila
Da te netko uhvati
Iako si znala da nitko nije tu
I dok si sanjala vještice
Eho koraka s ulice
Poneku zvijezdu padalicu
I smijeh djece iz škole
Koja te prate kroz tunele
Bacajući na tebe koprive
Pitala si me znam li
Koji je kraj posljednji
Koja će ti stvarnost ujutro
Budnoj šamarati obraze
Da li će ti žamor stranaca
Isisati samoću iz krvi
Ili ćeš sa njom morati živjeti
Punih sto godina
Zahtijevala si odgovore
Na isprazna pitanja
Na opijene pretpostavke
I ispijena nadanja
A ni ja ih nisam znala
Prošlo je
Jutros u nečijem vrtu cvatu ljubičice
U nečijem tek pupoljci izviruju
Kroz jutarnju maglu
Sunčeve zrake se granaju
Mašu mi da znam da su tu
Nakon toliko vremena
Nakon snijega
Nakon hladnih vjetrova
Od kojih mi se koža ježila
I koji su mi nosili trunje u oči
Nakon zasljepljujuće bjeline
Tamnih noći
I mraza na prozorskom oknu
One mi mašu
Pozdravljaju me poput tvojih zjenica
Kroz koje već cvjetaju visibabe
I njiše se žuta jagorčevina
I djeteline s četiri lista
Rastu u tvom krvotoku
Puzavica se opušta na tvojim komorama
Ponovno možeš živjeti
Možeš spavati umotana u bijelu plahtu
Pokupiti jorgane
I deke
I jakne
I rukavice
Staviti ih na gornju policu ormara
I zaboraviti da postoje
I da su ikad postojale
Opet možeš disati
Bez da ti od zime podrhtava vilica
I možeš nesputano koračati kroz travu
Jer više nije hladno
Kad gaziš neće ti stopala
Ostajati zakopana u snijegu
Više nećeš žuriti kući
Da sjedneš kraj kamina
Da ti ugrije promrzle dlanove
Jer prošlo je
Prošli su dani kad si morala lutati
Kad si morala ići od sebe
Kad su te bijeli vojnici tjerali među zidove
Kad su se vodili ratovi
Između tebe i njih
I među njima
Kad su se vukli po nebu
Na kojem ćeš sad brojati zvijezde
Više ti ledenice neće
Padati pred vrata
Jer prošlo je
Prošla je zima oko tebe
I prošla je zima u tebi
Prošlo je
Ne znam što da ti kažem
Pogledom tražiš moje ruke u mraku
Nesvjesno se izmaknem par puta
Pa ti ih onako iskrzane
I drhtave položim na obraz
I palcem ti mašem ispred oka
Ti pitaš zašto
A ja ne znam što da ti kažem
Čim se preklope kazaljke
Polusneno izgovoriš moje ime
Nadimak i datum rođenja
A ja ležim nepomično
Gledam kako se luster njiše na plafonu
I ne znam što da ti kažem
Oko mene lete misli
Jedna za drugom
Neuhvatljive i obijesne
Teške poput tvoje glave
Na mojim grudima
Guše me i padaju
Vrište i šamaraju
Grizu i tumaraju
Mračnim hodnicima svijesti
A sve su sijalice pregorjele
Čitavo tijelo ti se trza kad toneš u san
Toliko snažno da se probudiš
Kosa ti je razbacana po jastuku
Već zamršena poput mene same
I tako preplašeno
U magnovenju
Pitaš me zašto nespavam
A ne znam što da ti kažem
U meni tri demona
Mrzovoljni anđeli
Slomljeni oreoli
Uglancani rogovi
Mjesečeva prašina
Prstohvat zemlje
U kojoj sam još uvijek samo izdanak
I svi vode stogodišnji rat
Ne pred mojim očima
Već unutar njih
U obje sljepoočnice
U ušnim školjkama
U svakom neuronu
Desnu nogu prebaciš preko mene
Prstima mi taktiraš uspavanku na ramenu
Ugrizeš se za usnu
Pogledaš u luster
Šapneš mi “Volim te”
I trepneš nekoliko puta
Čekajući odgovor
Opet se trzneš i uroniš u san
A ja ne znam što da ti kažem
