Zovem se Abraham. Mrtav sam. Već dugo.
Vama, koji stojite uz moj grob, smrt je odlučila ispričati ovu priču.
Zavjetuje vas da je vječno pronosite dalje, kao što njena crna krila zanavjek odnose duše.
Jer, za patnju siromaha smrtnici ne mare, glas mu ne čuju, a njegovo srce osuđuju na lance vječne samoće. Njegov put Bog takvim odredi. Za iskušenje njemu i svima oko njega.
A pohlepa je grijeh.
Pomislite li na iskupljenje, ili se plašite osvrnuti na svoj put?
Zastanete li nekad kad čujete krik ili vapaj?
A tako kratko smo tu. Nevažni, poput praha u vječnosti.
Tako puno je sudbina koje u oholosti našoj zanemarismo.
Tako je puno cvjetnih duša, baš zbog toga, otišlo u beskraj. U zaborav.
Oprosti mi, o Svemoćni, jer za mnoge ja bijah iskušenje, a ni sȃm ništa ne znadoh.
Oprosti i njima, koji me ne primjetiše, zabluda im je glave držala visoko.
Ti si svom robu, Abrahamu prosjaku, kako na mom grobu piše, odredio veličanstven zadnji čin.
Slava Tebi. Odredio si, a Ti možeš sve, da smrt priča o prosjaku.
Smrt je vrana, zove se Jezebel.*
Bila je obična ptica. Živjela je u prastaroj šumi nedaleko od grada.
Stoljetni hrastovi i smreke zaustavljali su sunce daleko od tla. Tu je uvijek tiho, čak je i žustri potok šapatom puzio svojom starom stazom.
Šuma je živjela i umirala istovremeno.
Mladi izdanci vapajem lišća prizivali su svjetlo i poput drevnog rituala uzdizali svoje pupoljke put neba. Hiljade vjetrova, kiša i oluja izbrazdalo je stara stabla, sapralo im život i pretvorilo ih u prazna debla.
Tu je živjela Jezebel.
Usamljena, u velikom mrtvom stablu. Već vremešna, rijetko bi napuštala zaklon. A i tada bi letjela kratko. Sa strahom bi izbjegavala guste krošnje, preletjela nisko iznad šume i hirovite rijeke, pa do proplanka načičkanog grmljem sa kojeg se vidi stara cesta i skoro skrivena zaravan. Ali Jezebel nije letjela bez cilja. Starom cestom su prolazile procesije do zaravni na kojoj je bilo groblje.
Nešto moćno i nesavladivo u njoj tjeralo je da posmatra sprovode, sluša posljednji pomen i tugovanje ožalošćenih. A kada bi otišla tužna svita, sletjela bi na svjež grob i neko vrijeme netremice gledala u nebo.
Znala je da je i njen kraj sve bliži. Govorili su joj to iscrpljeno tijelo i umorna, drhtava krila. Tu, na groblju, poput umirućeg,vidjela bi jasno cijeli svoj život.
Kao da joj nebo oslikava stotine slika iz dana sreće.
Sjećala se svoje ljubavi, njegove pažnje, njihovih razgovora o gnijezdu i malim ptićima.
Sjećala se davnog jata i mladalačkih letova, iskušenja ko će letjeti spretnije i duže pod snažnom kišom ili čiju će siluetu daljina skriti na letu prema suncu,
Ali svi iz njenog jata su imali svoja gnijezda i odrasle potomke.
Jezebel je već odavno sama.
Još davno, dok su zajedno letjeli i divili se noćnim zvijezdama, njenog mladog dragana je napao jastreb, rastrgao mu krilo i oborio u rijeku iz čijih dubina se nije pojavio.
Pala je u beznađe od kojeg je i smrt lakša.
Odletjela je u šumu, ne čekajući ništa osim kraja.
Njeno srce postalo je tamnije od crnog perja.
Tu, na groblju, kao da je tražila neki odgovor, poruku od neba, neki trag koji će je samo još jednom povesti do barem kratkog, posljednjeg trenutka sreće.
Prije sumraka poletjela bi nazad, plašeći se po ko zna koji put divlje rijeke ispod sebe i tamnih krošnji koje nadvisuju njen dom.
Tu bi usnula nakon još jednog samotnog dana.
Prolazile su procesije, vrijeme, kiše i oluje, ostajalo je samo beznađe i tihi plam nade da će još jednom, bar na tren, susresti sreću.
Srce joj je razdiralo to ništavilo, ta spoznaja da bez potomaka ne ostavlja ništa poslije sebe, da tako bezvrijedna nije morala ni postojati, da ne zalužuje ni to mrtvo stablo, niti još jedan dah.
Jezebel je prestala letjeti.
Ponekad bi došla do otvora u velikom deblu, izvirila glavu i sjetno, kratko, gledala u nebo. Osjećala je da se u njoj gasi i to blijedo svjetlo koje je trebala pratiti na putu do izlaza, do nekog smisla, do trena sreće.
Teklo je vrijeme, odlazilo je još jedno ljeto.
Noć je bila teška. Topli vazduh je stajao pritisnut crnim oblacima iz kojih su munje parale nebo poput sablji. Od grmljavine kao da je i zemlja podrhtavala. Potoci kiše spuštali su se na staru šumu uz sablasan zvuk, kao da ništa što je do tada postojalo nije vrijedno života, kao da sutra neće ni doći. Sa starih stabala su padale grane uz jezivu škripu i jecanje poput samrtnog ropca na sudnjem danu.
Prestrašena i sama, skrila se duboko u svom deblu. Svaki nalet kiše i vjetra, svaki prasak munje i groma ledio joj je krv u žilama. Šta ako njen dom ne izdrži, šta ako staro, mrtvo stablo postane njen grob. Zar da ovako završim, sama, zar je ovo kraj, da me proguta zaborav, da mi ni za grob ne znaju? – mislila je.
Za vranu je to bila besana, beskrajna noć.
Jutro je poslalo svjetlost pred kojom i oluje odlaze i nestaju.
Pokisla i umorna, u nemirnom bunilu, Jezebel je zaspala. Usnula je kako se još jednom prepušta vjetru i leti pravo prema suncu, visoko, više od svih drugih ptica, negdje iznad oblaka, iznad pogleda. A onda se strmoglavo spušta ne koristeći krila sve do samog tla, ostavljajući druge ptice u divljenju i bez daha. Sanjala je svoj pomen slave koji će je nadživjeti.
A onda, u početku tiho, u daljini, čuli su se zvuci muzike. Svirajući neku počasnu odu, orkestar se približavao i postajao glasniji. Jezebel se prenu iz sna. Nešto takvo nikad nije čula. Kroz otvor na deblu nije mogla da ocijeni odakle zvuci dolaze. Nakon dugo vremena poletjela je do visoke krošnje sa koje se vidi cijela dolina. Iz pravca grada dolazila je velika kolona ljudi odjevenih u crno. Procesiju su predvodili svećenici, a iza njih je koračao uniformisani orkestar koji je trubama i velikim bubnjem odavao važnost i posebnost tom događaju.
„Ovo moram da vidim izbliza.“, rekla je i kao nekad poletjela iznad krošnji i rijeke sve do grmlja koje okružuje groblje.
Hiljade ljudi koračalo je starim putem i pratilo kočiju na kojoj je bio lijes.
Mogla je da primjeti da su ljudi za ovu tužnu ceremoniju posebno odjeveni, nekako gospodski i dostojanstveno, kako je bar ona rijetko viđala. A onda je mogla da vidi i kočiju.
Crna, sa zlatnim ukrasima po obodima i crvenim satenskim zavjesama na prozorima.
Na vratima su bili neki inicijali i srebrni rukohvati, a bijeli točkovi od slonove kosti blještali su na suncu uprkos prašini koja se dizala.
Vozač, otmjenog držanja, u tamnom odijelu sa cilindrom na glavi, mirno je vladao konjima ukrašenim crveno-crnim plaštevima i sa crnim ćubama na glavi.
Stigli su do groba i muzika je utihnula.
Vidjevši bogatašev grobni hram, Jezebel je ostala bez daha.
Iznad platoa popločanog crnim kamenom, uzdizala se kupola od srebra koju nose četiri mramorna stuba. Mehanizam je pokretao teški grobni poklopac na kojem je zlatnim slovima bilo ugravirano ime pokojnika, a aleje oko groba bile su zasađene ružama bogatih i velikih žutih cvijetova.
„To je ono što želim“, ushićeno je rekla sebi, „skupocjeni, svjetlucavi grob optočen zlatom, srebrom i dragim kamenjem. Konačno ću biti posebna, svi će se zauvijek diviti ptici koja je bila bogata. Svi će dolaziti da vide moj posljednji dom!“
Osjećaj beskrajne sreće preplavio je njeno srce, ponovo se osjetila živom, ponovo je osjetila snagu koja navire kroz cijelo tijelo. Sada je imala razlog da nastavi dalje, da ostvari tu posljednju želju koja joj je već gorila u grudima.
Hitro se vinula iznad groblja i pojurila ka svom deblu. Letjela je visoko iznad drveća, kao nekad dok je bila mlada ptica, skupljala je krila prepuštajući se vjetru i kricima pozdravljala ptice ispod sebe.
Ushićena stigla je u svoje deblo i počela sanjariti. Zamišljala je staro veliko stablo, taj svoj dom, ukrašen od tla zlatnim i srebrnim ukrasima, a na krošnji su visjele stotine bisera, smaragda i dragog kamenja.
„Moram doći do blaga, moram imati svo to svjetlucavo kamenje kojim ću optočiti svoj dom. Moram biti bogata, hoću da svi pričaju o meni, da me pamte, bogati su cijenjeni i posebni.“, rekla je sebi.
Više ništa osim toga nije je zanimalo.
Već je vidjela kolone ljudi koji dolaze da vide najskupocjenije i najljepše drvo u šumi, grob jedne vrane.
Ali tada je, poput groma, jedna misao prenu iz tog polusna. Sama je i siromašna, ne posjeduje ništa, kako da ostvari posljednju želju, kako da prikupi to silno blago i izgradi svoj skupocjeni hram!? Cijelu noć se borila sa tom misli, sa gorkom istinom. Na trenutke je čula glas koji joj govori da ne smije odustati, da posljednji i najveći plan mora ostvariti.
„Ali kako da to uradim, gdje da nađem te dragocjenosti, sigurno je da nemam puno vremena.“, govorila je sebi.
Iscrpljena, usnula je pred zoru.
Jutarnje sunce je bilo blago, kupalo se u potoku i odsjajima poigravalo sa riječnim raćićima i vrludavim leptirima. Ispod drveta lješnika skakutale su dvije vjeverice, a male kornjače su još drijemale u travi.
Jezebel se trgnula iz sna. Misli su je ponijele poput uraganskog vjetra. Htjela je ostvariti tu posljednju želju, biti bogata i izgraditi svoj hram, stvoriti nešto po čemu će je pamtiti zauvijek. Nijedna ptica nije izvela tako veliki poduhvat.
Nešto tada kao da prostruji njenim tijelom, kao da je osjetila blizinu nečeg tamnog, ali moćnog. Sačekaj malo, mislila je, kad je bila mlada ptica slušala je priče starih koji su sa nekim strahom spominjali mudru pticu, gavrana Demijana koji sve zna. Ali to je bilo davno, da li je živ, može li mi pomoći savjetom? Sjećala se da su govorili da živi na rubu šume i da niko ne zna koliko je star.
„Moram ga pokušati pronaći, druga nada ne postoji.“ Nakon tih riječi poletjela je preko šume.
Gledala je ispod sebe velika stabla prošarana bojama rane jeseni ispod kojih je svjetlucao bistri potok. Već dugo nije letjela tako daleko od doma.
Pratila ju je zebnja da li će pronaći starog gavrana ili je to samo mit. Hoće li sresti nekoga ko o njemu nešto zna ili će morati tragati danima? Pohlepa za blagom koje će joj donijeti slavu bila je jača od umora.
Pred sumrak je stigla do posljednjih stabala. Osjećala je zebnju i nemir, nije znala u kojem smjeru da traga dalje. Ispred šume bio je grad, a između planinska rijeka koju je dobro poznavala. Vladala je grobna tišina, kao da tu ne živi baš niko, nijedan živi stvor.
Bližila se noć i hvatao ju je sve veći strah jer mora da prenoći na nepoznatom stablu. Mrak joj je bio saveznik i zaklon, a primjetila je i veliku pukotinu u deblu koja je vjerovatno neko staro gnijezdo. Ovdje ću provesti noć, pomislila je, ali u tom trenu se začuo jeziv huk iz pukotine u deblu i klepetanje velikih krila. Od straha se umalo nije stropoštala sa grane.
Ipak je uspjela raširiti krila u neki čudan odbrambeni položaj, mada joj se treslo cijelo tijelo odajući veliki strah. Iz pukotine je izašla velika bijela sova.
Dvostruko veća od Jezebel, netremice je gledala u preplašenu vranu. Žutim, okruglim očima ju je potpuno paralizovala, kao da joj čita misli, kao da viri u vraninu dušu. Sva prekrivena bijelim perjem djelovala je kao odmetnuti anđeo.
„Šta tražiš ovdje?“, osorno je upitala.
Nekako se pribravši Jezebel je napravila nekoliko koraka unazad, do kraja grane na kojoj je stajala i jedva otvorivši kljun reče: „Trebam pomoć. Tražim gavrana Demijana, ako je živ. Samo mi on može pomoći.“
Na pomen gavranovog imena sova se uznemiri.
„Ako tražiš njega, on to već zna. On zna sve. Ako zaslužuješ pomoć, dobićeš je. Ako ne, nikada ga nećeš pronaći. Demijan živi u spiljama u planini iza šume. Tamo je stotine spilja, niko ne zna u kojoj se nalazi. On je poput sudbine, ako smatra da postoji razlog da ti pomogne, onda ćeš pomoć dobiti. Ako vidi tvoj život nečasnim, iz lavirinta spilja nikada nećeš izaći. Kreni odmah, niko ne zna kada će Demijan odlučiti da ostavi ovaj svijet.
Ne zaboravi, možeš dobiti sve i sve izgubiti.“
Izgovorivši to sova nestade u svom zaklonu, a prve kapi kiše se spustiše na šumu.
Jezebel je ostala na grani okovana teškim mislima.
„Šta da radim? Moj život je bijedan i tužan, ali častan. Znam puno vrana koje su cijeli život otimale i krale od drugih. Sudba mi već dugo nije donijela ni tren sreće, sada bih samo htjela dragocijenosti za svoj grob. Ali šta ako je to grijeh. To ne pripada meni. Već sam stara i treba da umrem siromašna i sama, kako sam i živjela.
Bolje da zaboravim tu ludu želju da izgradim skupocjeni grob u drvetu i da me po tome pamte. Ne zalužujem to. Bolje da nestanem, da me prekrije zaborav.“
A onda se sjeti bogataševog hrama koji toliko blista na suncu da mu nijedan pogled ne može odoliti. Sjeti se pogreba na kojem su bile hiljade ljudi, gizdavih kočija i počasnog orkestra. Ispred očiju joj tada prođe njen mizerni život, tuga, samoća i siromaštvo. Neka tama opet zauze njeno srce.
„Ali, svejedno je već gdje ću umrijeti, u svom starom oronulom deblu u dubokoj šumi ili u lavirintu planinskih spilja. Možda mi stari gavran pomogne da se obogatim, samo zlata sjaj može osvijetliti moje srce. Dosadila mi je poniznost i dobrota, ništa dobro mi nisu donijeli. Potražit ću Demijana, neka to bude moja posljednja želja. Neka on odluči.“
Nikada nije letjela po takvom mraku i kiši. Udari vjetra su postajali sve jači, počinjala je oluja. Umorna i potpuno mokra, često je morala poletjeti uvis da bi lakše vidjela slabe, sivkaste, obrise planine. Sletjela bi da kratko odmori, sačekala da munje osvijetle horizont i pokažu joj bilo kakav orijentir ili putokaz. Nakon nekoliko sati sletjela je u podnožje planine.
Opet je sačekala munje, i kada se ukazaše spilje, Jezebel poleti još par stotina metara iznad, do hrastovog drveta koje je raslo na samom ulazu. Odluku je već donijela i nije se više kolebala. Otvori spilja su bili mračni i skriveni grmljem. Idem li u smrt, pomisli, i jeza joj zatrese tijelo. Sletjela je pred jedan od većih otvora i polako ušla u tamnu unutrašnjost. Vladala je samrtna tišina. Na stropu primjeti pauka koji pored mreže vreba plijen.
Ušla je dublje, i sa desne strane se ukazaše hodnici koji se račvaju i nestaju u tami.
„Možda ulazim u svoj grob“, reče sebi i nastavi tumarati jednim od hodnika.
Sablasni glas ispuni jekom unutrašnjost spilje i zaledi joj krv u žilama:
„Jezebel, Jezebel,
sad krunisat’ želi samo sebe,
pred smrt je položila glavu,
po posljednju je došla slavu!“
Na kamenoj galeriji, ispod stropa hodnika, stajao je veliki gavran. Nikad nije vidjela pticu tako crnog perja. Iznad kljuna zlatno-žute boje u nju su zurile beskrajno crne oči. Bio je to Demijan, gavran koji sve zna, ptica sudbine. Podigao je velika krila i poletio u drugi hodnik. Možda me vodi u smrt, ali sad ionako ne mogu nazad, pratit ću ga, odlučila je.
Opet je čula njegov glas i sablasnu jeku:
„Dragulja plam i bisera sjaj,
poželila si za puta kraj.
Uresi od zlata, srebrne dijademe,
to će biti lijep grob, bez dileme.“
Nakon tih riječi ponovo je nestao u mračnom lavirintu. Zna zašto sam tu, pomislila je, ali ne mogu da otkrijem njegove namjere. Moram ići dalje.
Letjela je dugo hodnicima prateći zvuk njegovih krila. Strah joj je mutio razum.
„U divljoj rijeci sad smrt vreba,
na njenom kraju kovčeg je od srebra.
Crna ptica je ispunila želju,
sad svi dive se tom djelu.“
Zar ću uspjeti, da li je to rekao? Da li je kovčeg sa blagom u rijeci, hoću li biti bogata?
Od ushićenja i straha je ostala nijema. Gavran je ponovo iščezao. Dugo je letjela osluškujući u kojem bi hodniku mogao biti, a onda ga je spazila na otvoru spilje. Iza njega je vidjela slabu svjetlost. Bio je to izlaz na drugom kraju planine.
„Grob siromahu od zlata se diže,
graditelj crni raju sve je bliže.
Od pohlepe mudro sačuva glavu,
sad na nebu ptica dočeka slavu.“
Demijan je nestao prije nego što je prestala jeziva jeka njegovih riječi.
Jezebel brzo izleti kroz otvor.
Zora je svitala. Osjetio se sladunjavi miris trave i paprati poslije kiše. Iznad doline pojavila se duga i stvorila koloritni most sve od neba pa do kraja rijeke, negdje iza šume.
Još u strahu vrana uskliknu: „Preživjela sam! Uspjela sam! Gavran me nije ostavio da umrem u spiljama. Shvatila sam njegove poruke, mada su zagonetne i čudne. Znam gdje je blago! Od zlata i smaragda ću sagraditi svoj hram slave! Najljepši hram kojem će drugi moći samo da se dive! Konačno ću biti slavnija i bogatija od svih!“
Jesenji vjetar joj je olakšavao let iznad doline prema šumi. Septembar je bakrom prošarao krošnje, a toplo sunce je izmamilo ptice da uživaju u letu i prave vratolomne bravure.
Ali najviše je uživala Jezebel. Letjela je mirno i posmatrala razigrana jata ispod sebe. Ostvarila je cilj, njen put i let, njen život, sada ima smisao i svrhu.
Goropadno je gledala ptice u razigranom letu.
„Samo letite, uživajte, volite se, pravite gnijezda i mislite da ste sretne. Meni to nije bilo suđeno ni namjenjeno, ali sada samo ja letim po blago, po slavu. Na kraju puta će vas sudbina lišćem zatrpati, zemlja progutati, a zaborav vječno prekriti. Moj hram blistat će i na suncu i pod mjesečevom zrakom. Svi će se diviti vrani Jezebel!“
Bila je kasna noć kada je došla do svog utočišta. Možda od umora, staro stablo joj se učini nekako oronulo i beživotno kao nikad prije. Odmorit ću se, pomisli, i još sutra poći do ušća, do kraja rijeke, baš kako je rekao gavran. Utonula je u san u kojem je vidjela ljude, ptice i životinje iz šume kako dolaze do stabla koje toliko blista da ni pogled ne mogu dugo zadržati, već samo ispuštaju uzdahe i dive se, iznova i iznova.
San o bogatstvu potpuno joj je uzeo dušu.
U samu zoru vrana je odlučno poletjela, ovaj put na jug, na ušće rijeke. Znala je da je opasno letjeti preko nepoznatog predjela, pa je odlučila da se drži tik iznad krošnji kako bi mogla umaći ako se pojavi jastreb ili orao. Kada je preletjela rub šume, spretnim manevrom se obrušila i nastavila juriti nisko iznad grmlja koje je raslo na obali rijeke.
Ušće rijeke je bilo ogromno i shvatila je da mora letjeti visoko da bi vidjela kovčeg. Bio je to veliki rizik da je primjete grabljivice, ali Jezebel je osjećala da je ništa ne može zaustaviti. Vinula se u osunčano nebo i letjela uvis sve dok nije osjetila hladni zrak. Spretno se prevrnula u letu i počela lagano ponirati pogledom ispitujući močvarne rukavce ispod sebe. Poput iskusnog lovca dugo je kružila, ali nije primjetila ništa što liči na škrinju sa blagom.
Znala je da mora tragati dalje. Rijeka se razlila u puno močvarnih rukavaca prepunih stabala koja su stršila iz vode i skrivala od pogleda sve ispod sebe.
Poletjela je ponovo, visoko, pa u kružnom sporom letu preko drugog dijela ušća.
A onda, na samom rubu močvare, gdje počinje brezova šuma, primjetila je odsjaj. Skupila je krila i u nekom čudnom magnovenju počela se suludo obrušavati. Izbjegla je grane prvih krošnji i u posljednji tren raširila krila i izbjegla smrtonosni udar o tlo. Izvirila je iz hrpe lišća u kojoj se našla i ispred sebe ugledala ogromni kovčeg. Ispod algi i mulja koje se godinama skupljalo, iz vode je provirivao srebrom prekriveni poklopac. Na boku kovčega stajao je katanac veći od same vrane. Od ushićenja je htjela da vrisne, ali znala je da je neko može čuti, napasti je i sve joj oduzeti. Znala je i da ne može pomjeriti tako veliki kovčeg niti slomiti ogromni zarđali katanac, pa je odlučila kljunom udarati o polopac.
Kovčeg je bio jako star i, uprkos pokrovu od srebra, bilo je jasno da je u močvari počeo truliti. Lako je uklonila tanki srebrni sloj, a onda spretno počela dubiti rupu u drvenom poklopcu. Bila je, poput drugih starih ptica, iskusna u tome. Udarala je lagano, prvo sa strane pa onda snažno okomitim udarcima pod kojima se drvo osipalo i trunilo. Radila je satima ne osjećajući umor. Nije ni primjetila da sunce nestaje iza linije horizonta i da se pojavljuju prve sjenke. Htjela je što prije doživjeti tren koji je dugo čekala, dosanjati san o slavi i bogatstvu.
A onda se ukazao mali otvor u poklopcu. Vrana nastavi da udara jače i preciznije.
Konačno njen kljun probi i posljednji sloj. Snažnim udarcima nastavila je da produbljuje otvor sve dok nije uspjela da uvuče glavu. Srce joj je zastalo, a tijelo se zamrzlo i potpuno obamrlo. Vidjela je unutrašnjost te velike škrinje, bila je prepuna zlata, srebra, dijamanata i ostalih dragocijenosti.
„Uspjela sam, bogata sam!“, ote joj se uzvik.
Mrak se spuštao na močvaru, znala je da mora nazad.
Kandžama je navukla nekoliko grana na kovčeg kako bi ga skrila i poletjela prema svom skloništu, ushićena i beskrajno sretna. „Sutra se vraćam i nastavljam posao, sve ide po planu“, govorila je sebi dok je letjela.
Spavala je nemirno, hiljade misli su jurile kroz njenu glavu; hoće li imati snage za sve ovo, koliko će trajati taj naporni posao, da li će je neko primjetiti, napasti i sve oduzeti…
Nekoliko puta se budila i pogledala prema otvoru čekajući zoru.
Sa prvim svjetlom jutra poletjela je u pravcu močvare. Letjela je brzo, kao nikada do tad. Brinula je da li je blago stvarno il je to bio samo san, da li je kovčeg još uvijek tamo.
Kad je stigla, sklonila je grane, uvjerila se da je sve u redu i nastavila proširivati rupu u trulom, vlažnom poklopcu.
Nakon nekoliko sati uspjela je napraviti dovoljno veliki otvor i ući u kovčeg.
Pogledala je svo to bogatstvo koje se tu skrivalo stotinama godina.
Sada sve pripada samo njoj. Hiljade zlatnih ogrlica, smaragdnih dijadema, dijamantnih prstenova i bisernih broševa.
„Sve ovo je čekalo mene, sve je moje! Optočit ću svoj dvorac i slavom i bogatstvom nadmašiti sva stvorenja!“
U kljun je uhvatila dragocijenosti koliko je mogla ponijeti, pokrila ponovo granjem kovčeg i poletjela nazad.
U sumrak je donijela prvi plijen i spustila ga u svoje duboko šuplje deblo. Zaspala je shrvana umorom. Ali, prenuvši se pred zoru, shvatila je da tako nikada neće završiti svoj plan.
Posao ide sporo, dolaze hladniji dani, već je vremešna i ne zna da li će sve to izdržati i doživjeti trijumf o kojem sanja.
Ali vrane su inteligentne, zar ne!?
Jezebel se sjetila da je na stablu iznad kovčega primjetila staro napušteno gnijezdo koje visi u krošnji. To je riješenje, pomislila je i pojurila u močvaru. Kandžama je po dolasku vješto skinula gnijezdo, spustila ga pored škrinje i počela puniti, skačući brzo od kovčega do gnijezda. Kovčeg je opet pokrila, zgrabila gnijezdo prepuno smaragda i bisera i poletjela nazad.
Bio je to pun pogodak, radila je kraće, a nosila je nekoliko puta veći plijen.
Sve je išlo brže i lakše, bila je presretna.
Četrdeset puta je svanulo jutro od kako Jezebel prenosi blago. Kovčeg se praznio, a deblo već skoro napunilo. Novembarske kiše i vjetrovi su je usporavali, ponekad je morala zastati sa svojom pošiljkom i odmoriti, ali nije prestajala letjeti. Niti jedan dan.
Konačno je dočekala trenutak da treba poletjeti samo još jednom, ostalo je samo toliko blaga da ga može ponijeti u tom gnijezdu, u jednoj pošiljci,
Dan je bio siv, turoban. Još jedan let do močvare i svo blago je moje, pomisli.
Poletjela je, a hladni vjetar je dočeka odmah iznad krošnji. Poslije dugih kiša rijeka ispod nje je bila mutna i siva, a podivljala vodena masa sablasno je tutnjila.
Vrana tad primjeti nešto u rijeci. Talasi su sredinom rijeke nosili crvenu loptu i poigravali se s njom povremeno je skrivajući ispod površine. Obalom je trčala mala djevojčica, pokušavala je pratiti njenu loptu koju je zahuktala rijeka brzo nosila. Na drugoj obali vrana spazi prosjaka. Bio je to siromah Abraham, viđala ga je često, skoro svaki put kada bi preko rijeke letjela do groblja.
Tu je prao suđe i odjeću, a imao je samo tamne pokrpane hlače i staru košulju.
Začu se prasak groma i prve kapi kiše najaviše nevrijeme. Od straha djevojčica se tad poskliznu i upade u mutnu, divlju rijeku. Čuo se slabašni vrisak, djevojčica nakratko nestade ispod površine pa opet izviri malu glavicu kao da je neko pridržava odozdo. Ali riječna struja je gurnu do same sredine rijeke i malo tijelo ponesoše snažni talasi. „Nema joj spasa.“, tužno izusti Jezebel i spusti se do žbunja. Abraham se trznu čuvši vrisak i brzo skide svoju pocijepanu košulju. Iako mršav, stajao je na stijeni poput atlete spremnog da krene u posljednju bitku, po svoju posljednju medalju. Bez dvoumljenja skoči u veliku rijeku i odmah poče zamasima sijeći talase. Boreći se za dah i prkoseći vrtlozima stiže do djeteta koje je jedva izvirivala iznad površine.
Jezebel je to gledala bez daha, nije mogla da vjeruje prizoru koji se pred njom odigravao. Udavit će se, zašto to radi, mislila je u nekoj panici potpuno izbečenih očiju.
Abraham je ugrabio djevojčicu i počeo plivati prema obali na kojoj je bila. Nestajalo mu je snage, rijeka je bila divlja i moćna. Uspio je doplivati do stijene nadomak obale, a onda oboje nestadoše u talasima.
Nekoliko sekundi poslije pojavi se njegova ruka koja podiže djevojčicu i ona se nekako uhvati za stijenu. Bila je još uvijek u vodi i krajnim naporom i uz plač instiktivno se podiže na sigurno, iznad ruba stijene.
Abraham je nestao. Rijeka je hučala i lupala podivljalim talasima o obale.
Vrana tad primjeti ljude koji su trčali prema stijeni, neke žene su plakale i zapomagale. Stigli su i brzo na obalu podigli dijete koja je histerično plakalo. Umotali su je u ćebad i brzo se udaljili prema gradu.
Jezebel je u nevjerici još jedno vrijeme posmatrala površinu rijeke. Nije se pojavljivalo ništa osim granja i stabala koje je rijeka pronosila ne prestajući da tutnji. Neka tuga zatrese joj tijelo. Vidjela je smrt, bila je njen jedini svjedok.
„Niko ne zna šta se u stvari desilo, samo ja. Kako da kažem ljudima šta je bilo i ko je spasio dijete? Djevojčica je suviše mala i ne zna, a ja to ne mogu. Abraham je hrabar i njegov postupak je nešto najuzvišenije što sam vidjela i doživjela. Ali on je nestao u talasima, mrtav je, ne mogu mu pomoći. Moram ići dalje, završiti svoj posao.“
Nakon tih riječi uputila se u pravcu močvare. Uzela je posljednji dio blaga iz kovčega i poletjela nazad. Slike događaja koji se desio na rijeci nije mogla da izbriše iz svojih misli. Letjela je natrag kroz hladnu kišu. Na mjestu gdje se sve odigralo primjeti Abrahamove stvari, par malih metalnih zdjela i kašiku, a na stijeni sa koje je skočio u nabujalu rijeku stajala je njegova stara pokidana košulja, jedina koju je imao.
Po dolasku vrana isprazni posljedni dio blaga u prepuno deblo i osjeti da joj treba dugi odmor i san. Čim prestane kiša počet će da oblaže svoje deblo sa zlatom i gizdavim ukrasima i konačno ostvari tu želju da svi vide njeno bogatstvo i uspjeh.
Cijelu noć nije mogla zaspati. Umjesto osjećaja velike sreće nju su progonile slike sa rijeke, slike veličanstvenog posljednjeg čina jednog prosjaka. Čina o kojem, osim nje, niko nije znao.
Kiša je nesmiljeno padala i narednog dana.
Jezebel je još osjećala umor, ali neka iskonska sila, neki nemir i tegoba tjerale su je ponovo do rijeke. Tamo bi samo stajala i gledala u talase, zurila bez treptaja u nemirnu vodu i sva mokra i promrzla vraćala se natrag. I tako svakog dana. Ta ista rijeka uzela je život njenom dragom, sada je u rijeci vidjela i smrt siromaha, hrabrog čovjeka. Potpuno je uronila u tugu. Zaboravila je na blago i svoju veliku posljednju želju. Jednostavno je htjela ići do riječne obale.
Nešto duboko u njoj je govorilo da treba tu da bude.
Sedmog dana, kada je već htjela da poleti nazad u svoj zaklon, čula je uzvike ribara.
Spustili su se do mjesta gdje je lakše doći do rijeke i nešto pokušavali dohvatiti dugim granama. U pomoć im je došlo još nekoliko ljudi i svi su zbijeni pridržavali one koji su bili najbliže rijeci. A onda su snažno povukli dvojicu koji su iz rijeke izvukli tijelo. Spustili su ga na obalu i jedno vrijeme stajali pored. Onda su otišli, ostao je samo jedan ribar koji je sjedio pokriven kabanicom i pušio cigaretu. Jedan čovjek se uskoro vratio vodeći konja pored sebe. Tijelo su okrenuli i Jezebel tada shvati da je to Abraham. Nešto kao da se slomi u njenim grudima, kao da tanki bodež probi njeno srce. Podigoše ga i postaviše preko konja. Vrana je gledala kako njihove siluete nestaju na putu za grad.
Tuga je skamenila njena krila, kao da više ne vlada svojim tijelom. Nakon dugo vremena Jezebel zaplaka. Sudbina tog mladića kao da je suzama ispirala i čistila njeno srce.
Plakala je sve jače, ali nekako kao da je postajala snažnija, kao da je dobijala novu nadu.
Kao da je njegova smrt palila svetionike u njenoj duši i njenom srcu.
Sabravši se poletjela je nazad. Cijelu noć se borila sa mislima. Bila je ptica i nije mogla da kaže ljudima šta se desilo i kako je mladi prosjak poginuo. Nije mogla da kaže istinu o tome da je spasio djevojčicu od sigurne smrti. On je heroj, a to niko neće znati, samo stara vrana.
„Da li sam još živa samo da bih shvatila šta je u stvari dobrota i veliko srce? Da shvatim da i oni koji više od mene u životu pate ipak pomažu i žrtvuju se za druge. Kaže li mi sve ovo da je to svrha našeg postojanja – milost i dobrota?“
Osmog dana kiša prestade da pada i Jezebel kratko poleti do visokih krošnji sa kojih se vidjela cijela dolina. Sjetila se blaga, ali to je sada za nju bio samo teret, breme o kojem je izbjegavala da misli. Ponovo se sjetila svog dragog i sretnih dana. Mislila je na majku koja joj je često govorila o poštenju, poniznosti i skromnosti. Shvatila je da je krenula krivim putem i da je želja za bogatstvom zaslijepila i majčinu i Božiju svjetlost u njoj. Shvatila je da je pohlepa otrovala njeno srce. Trebalo je da pomaže drugima, da je po tome pamte, a ne po blještavim kamenćićima koji ljude pretvaraju u đavolje sluge. Ponovo se osjećala sama, bezvrijedna i bespomoćna.
Tada, u daljini, na blatnjavom putu iz grada, spazi konje koji vuku drvena seoska kola. Pogureni kočijaš upravljao je sporo, izgledalo je da ide prema groblju. Nešto prije kapije on snažno povuče uzde u stranu i kola skrenuše uskim putem preko livade zarasle žbunjem i požutjelom travom. Tek tada vrana primjeti dva čovjeka koja su stajala ispod velikog hrasta na kraju puta. Kočijaš se doveze do njih i siđe sa svog mjesta. Uzeli su lopate i sva trojica počeli kopati. Kopali bi kratko pa se odmarali, razgovarali i smijali se ispijajući nešto iz velike boce. A onda su prišli trošnim kolima i podigli tijelo umotano u stare plahte.
Jezebel tada ispod plahti primjeti tamne hlače koje je nosio Abraham.
Tijelo su položili u iskopani grob. Jedan od njih se vratio do kola i donio veliku staru dasku sa natpisom i zabio je iznad glave pokojnika u tlo. Hitro su počeli bacati vlažnu zemlju koja je brzo prekrivala tijelo. Kada su završili popeli su se na kola i nastavili dodavati bocu između sebe. Konji su ih polako vukli nazad u grad.
Jezebel je odmah sletjela u podnožje hrasta, uz svjež grob. Vidjela je puno pogreba, znala je da je Abraham tu ukopan jer nije imao svoju grobnicu, nije imao novac za sahranu i kovčeg, niti nekoga tko bi se za to pobrinuo. Zbog toga nije mogao biti pokopan u groblju.
Bila je posljednji svjedok njegove smrti i njegovog hrabrog djela. Gledala je sa tog mjesta u groblje, u bogatašev grobni hram koji je svjetlucao i stršio od drugih. Sada je izgledao nekako nakazno i ružno naspram sivog neba i čudnog mira kakvog groblja imaju. Sada je taj nakinđureni spomenik remetio sav okolni spokoj. Nikoga nije bilo pored velelepnog groba. Niko više nije mario za tog oholog čovjeka koji je sve stekao uzimajući od drugih.
Pogledala je tada u Abrahamov posljednji dom.
Tu je, ispod skromne humke, ležao veliki, hrabri čovjek.
„Svojim blagom ću obilježiti njegov grob!“, odlučila je. „To će biti način kako da se bar neko oduži ovom čovjeku. Vodila me pohlepa, zatamnila mi je srce. Abraham je svojim djelom pokazao zbog čega postojimo. Cijeli život je bio bez doma, gladan i žedan, ali ponizan i velikog srca. Ljudi su ga ismijavali i rugali mu se, a on je spasio to malo biće i skočio u smrt umjesto njega. Ja ću učiniti da ljudi njemu dolaze na grob. To će i moj život učiniti vrijednim.“
Izgovorivši te riječi Jezebel osjeti veliki ponos i olakšanje. Kao da je sav teret koji se nakupio u njoj u tom trenu nestao. Pojurila je do svog stabla, ponovo uzela gnijezdo koje je našla u močvari i u njemu ponijela prvi dio blaga. Bili su to smaragdi. Odmah je počela da ih vještim pokretima kljuna utiskuje u drvenu ploču iznad groba. Radila je satima bez odmora pažljivo birajući mjesto i položaj svakog ukrasa. Zatim je donijela zlatne ogrlice.
Kratkim i snažnim udarcima ih je pretvorila u sitna zrna, a onda, filigranski precizno ispunila urezana slova na natpisu. Osjetila je umor i beskrajno zadovoljstvo.
Misleći samo na svoju novu misiju, tu noć je konačno zaspala mirno.
Probudila ju je hladnoća jutra, i Jezebel odmah krenu na posao. Dugo je prebacivala dragocijenosti od svog doma do hrastovog stabla ispod kojeg je Abrahamov grob.
Onda je počela da utiskuje dijamante i ostalo drago kamenje u drvo. Počela je od samog tla i znala je da će joj trebati puno snage i vremena. Radila je danima, mjesecima, po surovoj zimi, ne obazirući se na vjetar, kišu i snjegove.
Bio je prvi sunčan dan nakon dugo vremena kada je podigla pogled i vidjela savršeno ukrašeno stablo. Blistalo je i prelijevalo se u najljepšim bojama.
Tako naporan posao uzimao je svoj danak i vrana je sve više osjećala umor i bol u krilima.
Ipak, ostalo je dovoljno blaga da završi posao, da ukrasi i hrastovu krošnju. Nastavila je svoj rad, donosila je i vješto plela po granama srebrne lanćiće, biserne ogrlice i drago kamenje. Iscrpljena, došavši do samog vrha, zastala je i pogledala dolinu koja se kupa u proljetnom suncu. Srce joj poskoči od sreće kada spazi u blizini vjeverice, jelene, laste, hrčke, leptire… Stajali su s nekim poštovanjem i divili se njenom radu. Od silnog ponosa toplina joj obuze tijelo. Nastavila je da krasi krošnju. Spuštao se mrak i vrana osjeti veliki bol u krilima. Trebalo je još jednom sa tla da podigne posljednje ukrase i postavi ih na sami vrh krošnje.
Bol je bio silovit i nije mogla da pomjeri krila bez dugog odmora. Zar sad da me tijelo izda, pomisli.
U daljini tad odjeknu huk. Zatim ponovo, ovaj put bliže i koliko god Jezebel okretala glavu nije mogla da ocijeni šta se dešava. Čula je klepet velikih krila iznad krošnje i pomisao na noćnog jastreba joj zaustavi dah. Tad spazi bijelu siluetu kako sporo leti prema njoj. Bila je to velika bijela sova koju je srela na svom putovanju. Živjela je daleko, na drugom kraju šume i Jezebel nije znala otkud se stvorila. Sova je pogleda, obruši se do tla i snažnim kljunom podignu posljednji dio blaga. Postavi ga na granu na kojoj je stajala iscrpljena Jezebel.
Bez riječi, tiho i dugo joj se nakloni, raširi velika krila i poput duha nestade u noći.
„Sova mi je došla pomoći, ali kako je znala da gradim Abrahamov hram? Zar se ta vijest već tako proširila?
Potpuno iznemogla vrana ipak osjeti veliku sreću. Bol joj nije dozvoljavala da leti nazad u svoj zaklon, ostala je mirno na toj krošnji i skupljala snagu za kraj posla.
Pred samu zoru Jezebel uz veliki napor postavi posljednje ukrase na vrh krošnje. Tijelo joj je bilo potpuno iskrivljeno od bola. Sunce tad obasja grob, stablo i krošnju. Hiljade boja sa tog mjesta prekrasnim zrakama oboji cijelu dolinu. Jezebel skrenu pogled i ugleda veliku kolonu ljudi kako polako prilazi putem iz grada prema siromahovom grobu.
„Uspjela sam, Abraham više nikada neće biti sam ni ponižen! Dolaze da mu se dive, i tako će biti zauvijek. Moja misija je gotova.“
Ali tada ponovo osjeti veliku bol u krilima. Shvatila je da više ne može letjeti ni do svog doma. Ljudi su bili sve bliže i sigurno je da će je sa tako posebnog mjesta tjerati ili čak ubiti.
„Želim se samo skloniti“, bespomoćno izgovori.
Snažne kandže tad je zgrabiše i ponesoše visoko iznad hrastove krošnje. Nije znala šta ju je zgrabilo, ali više joj nije bilo ni važno, učinila je što je želila. I uspjela je u tome. Još jednom je pogledala svoje djelo, veličanstveni prosjakov hram.
Oko sebe tad spazi velika, snažna crna krila, a iznad glave zlatno-žuti kljun. Nakon kratkog leta ptica je polako spusti u njeno staro, trulo deblo.
Kad je pogledala iznad, prepoznala je Demijana. Gavran je pogleda, spusti glavu i tamna krila u dugi, duboki naklon, pa nestade iz debla.
I on mi je pomogao i zahvalio mi se. Tad se sjeti njegovih riječi:
„Grob siromahu od zlata se diže,
graditelj crni raju sve je bliže.
Od pohlepe mudro sačuva glavu,
sad na nebu ptica dočeka slavu.“
„Da, sad samo želim poći u nebo. Želim ponovo sresti majku i svog dragana.
Želim prosjaku reći hvala što mi je pokazao pravi put, razlog zašto smo tu…“
U svom starom, trulom deblu vrana Jezebel ispusti posljednji dah.
Zovem se Abraham. Mrtav sam. Već dugo.
Pomislite li na iskupljenje, ili se plašite osvrnuti na svoj put?
Zastanete li nekad kad čujete krik ili vapaj?
A tako kratko smo tu. Nevažni, poput praha u vječnosti.
Tako puno je sudbina koje u pohlepi i oholosti našoj zanemarismo.
Tako je puno cvjetnih duša, baš zbog toga, otišlo u beskraj. U zaborav.
Oprosti nam, o Svemoćni.
*Ime Jezebel (Đezebel op.a) se već hiljadama godina u mitologiji koristi kao pojam za lukavstvo, pohlepu i oholost.
Po vjerovanju ona tipizira zlo, a njeno ime je postalo sinonim za idolopoklonstvo, amoral i vještičarenje, pa skoro da ne postoji niti jedna laskava referenca tog pojma.
Drugi ipak vjeruju da je Jezebel bila jedna od prvih sufražetkinja i da je vrijeme da se ta definicija promijeni u – jaku, hrabru, odanu ženu koja se zalaže za ono u šta veruje, bez obzira na cijenu.