STRANE Mili, autor ste sada već četiri zbirke pjesama od kojih je posljednja Ljetno kino (Vrijeme, Zenica, 2021.) Koja od vaših knjiga vam je najbliža i zašto? MILI ĐUKIĆ Teško mi je danas staviti se u pozicije iz kojih sam pisao te zbirke. Prve dvije štampao je zagrebački underground diskograf i izdavač Zdenko Franjić, i jako su mi važne kao početne tačke iz kojih sam možda počeo čitati i pisati drugačije nego prije. Sve u tim zbirkama, koje su štampane u dvocifrenim tiražima, jako je sirovo i nemam pojma kako sada te pjesme izgledaju i da li bi ih mogao čitati na isti način, ali sjećam se da sam se lijepo praznio i punio pišući ih, ne obraćajući pažnju na neke stvari kao u kasnijim zbirkama. Možda je sve to, opet, iluzija iz moje današnje perspektive, ne znam. Pregaženi ježevi je bio jedan od pobjedničkih rukopisa na konkursu Trećeg trga iz 2018. godine u Beogradu, i tako je pretvoren u knjigu. Ne sjećam se kako sam Ježeve započeo i završio, zbog čega sam pisao te pjesme, kojim povodom, ni iz kakve originalne zamisli u tom trenutku. Ta zbirka, kao i naredna, u sebi ne sadrži cikluse i neki očigledni red ili slijed među pjesmama. Danas kada uzmem tu zbirku vidim da su tamo dvije-tri uspjele pjesme, i budem zadovoljan. Zbirka Ljetno kino nastala je u Hrvatskoj, gdje sam radio kao multimedijalni tehničar i vozač za jednu firmu koja je vršila usluge montiranja airscreena i projekcija filmova. Ta zbirka također sadrži nekoliko uspjelih pjesama koje bih i danas na isti način napisao. Vjerovatno najtačniji odgovor na ovo pitanje bi bio: uspjele pjesme su mi i danas jako bliske, a najbliža knjiga mi je ona čiji rukopis upravo završavam. STRANE Kako nastaju vaše pjesme? Koji misaoni procesi stoje iza njih? MILI ĐUKIĆ Moje pjesme, kao i samo pisanje zasad, proizilaze iz velike nervoze, a kasnije, nakon što ih započnem, iz velike volje da ih završim. U suštini, ono što smatram klicom pjesme uvijek krene iz određene teme ili stiha koje danima vrtim u glavi. Ne znam tačan odgovor na ovo pitanje. Vremenom sam skupljao nova znanja i vjerovatno kroz njih tražio nova rješenja, kako u životu tako i u pisanju pjesama. Imam osjećaj da se stalno mijenjam. Iako, kada vratim film na trenutke kada sam imao pet godina i skrivao se i osamljivao iza starog ugaonog kauča u kući stare majke, kao da sam već tada bio svjestan svega, da sam usput u međuvremenu samo naučio neke tehničke stvari, tipa smotati cigaretu, završiti školu, odčepiti sudoper, voziti automobil, napisati pjesmu na ovaj ili onaj način itd, ukratko naučio sam stvoriti uvjerenja kako nešto jeste, ili bi trebalo da bude, i slijediti ih. Uvjerenja su se vremenom pretvarala u iluzije u kojima sam se gubio i svim silama trudio izaći i vratiti se iza onog kauča gdje je, čini mi se, velika svjesnost o svemu bila čista i precizna. Tako da priča o stalnom mijenjanju ispada - šuplja. U zadnje vrijeme jako se patim dok pišem. Još nisam posve siguran kakvi misaoni procesi stoje iza banalnijih i svakodnevnijih stvari koje radim, zato se trudim približiti psihologiji ne bih li otključao mehanizme sopstvenog postojanja i trajanja, i napokon shvatio o čemu se ovdje radi. Bojim se da je to unaprijed izgubljeno vrijeme, ali ga, srećom, ima dosta, čak i previše. Vjerujem da prosječan životni vijek jako dugo traje. STRANE Da li se je vaš stil razvijao tokom vremena? Postoje li posebni trenuci ili iskustva koja su utjecala na vaš razvoj kao pjesnika? MILI ĐUKIĆ Mislim da se moj stil jako malo razvijao tokom vremena. Vjerovatno su se proces pisanja, teme i moja očekivanja od pjesme mijenjala, a sigurno sam uveliko istrenirao i strpljenje. Ustvari ne znam ni da li imam stil, iako mislim da je pitanje stila, i onoga što po meni stil jeste, jako važno. Na kraju krajeva, čitam i volim određena djela upravo radi njihovog stila. Mislim da je stil profinjen izraz za način. Vjerujem da stil nastaje kada čovjek duži period obavlja jednu te istu radnju – i uvijek do kraja – i kada obavljanje te radnje vremenom poprimi jedinstven način: ono što je prepoznatljivo, naizgled prirodno, teško i lagano u isto vrijeme, obavezno protočno – iako ne izgleda na prvu tako... način koji, u jednu ruku, postane i zamka, kako za svog prvobitnog stvaraoca ako uđe u dosadno ponavljanje, tako i za sve one koji se trude uraditi određenu stvar na taj isti način, pa na kraju ispadnu smiješni. Svaki trenutak koji je utjecao na mene kao čovjeka utjecao je i na sve što radim. Evo jednog: kada mi je prvi put objavljena pjesma u pančevačkim rukopisima, i kada mi je jedna gošća iz Slovenije rekla da moja pjesma nije čista poezija, i da uopšte ne izgledam kao pjesnik, to mi je bilo zanimljivo. Tada sam povjerovao da imam stil, ali nisam bio siguran da li je on konfekcijski ili književni, pa sam u nedoumici opet prestao vjerovati. STRANE Koji su autori utjecali na vas? Smatrate li određene knjige ličnim biblijama? MILI ĐUKIĆ Broj autora koji su utjecali na mene neprestano raste, jer sve kraće ali uspješnije čitam. Dugo mi je trebalo da naučim čitati onako kako sam osjećao da trebam. Ima tu mjesta za progres, ali sam zadovoljan kada uzmem u obzir vrijeme rezervisano za čitanje, kojeg je čini mi se sve manje. Mnogo je klasika koje nisam pročitao, i automatski kada dadnem prednost savremenom domaćem ili stranom piscu osjećam da sam zauvijek izgubio vrijeme za neki klasik. Ali ima odlične savremene književnosti koja će vjerujem i vremenom ostati takva. Prošle godine sam pročitao sve knjige Dubravke Ugrešić koje sam mogao pronaći, i osjećao sam kako ipak pomalo rastem u svojoj malenkosti. Raduje me knjiga sabrane poezije Roberta Bolanja koja je nedavno izašla u Srbiji ali je još nisam nabavio. Volim Kormaka Makartija, kao i skoro sva Orvelova djela. Uvijek se vraćam Majstoru i Margariti, a Pesoina poema Trafika je tekst koji sam vjerovatno najviše puta pročitao u životu. Sve Uelbekove knjige sam pročitao prošle godine i njegov roman Mogućnost ostrva me duboko potresao dok sam ga čitao na jednom dub festivalu u Istri, okružen šumom, u savršenoj ulozi parazita i shvatio da su tog čovjeka i njegovo djelo mnogi u velikoj mjeri pogrešno ili barem drugačije od mene protumačili, i da je, nažalost, provokacija iz zavidne pozicije možda jedan od rijetkih preostalih načina izazivanja emocija i suočavanja sa onim što mi uistinu jesmo i što tek postajemo. Ove godine sam se oduševio knjigama Bohumila Hrabala, a Barbara Delać piše poeziju koja mi trenutno najviše odgovara. Možda najbitnije dvije knjige koje mi trenutno padaju na pamet su Usta puna zemlje od Branimira Šćepanovića i Pisma od Bukovskog. STRANE Bili ste na jednomjesečnoj rezidenciji u Berlinu 2019. Koliko je za autora važno osjetiti puls druge sredine? MILI ĐUKIĆ Da, sasvim slučajno sam bio tamo. Nikad prije, ni poslije, nisam bio na rezidenciji, niti sam pokušao aplicirati. To ljeto dobio sam poziv za učešće na književnom festivalu podjeljenih gradova povodom obilježavanja tridesete godišnjice pada Berlinskog zida. Trebao sam kao jedan od predstavnika Mostara ostati tri dana, ali mi je jedan od organizatora, kojem se ovdje još jednom zahvaljujem, ponudio da popunim upražnjeno rezidencijalno mjesto na mjesec dana. Tako sam završio tamo, poprilično upoznao Berlin i lijepo se proveo. Kao izbjeglica živio sam u Turskoj, krenuo u osnovnu školu i jako kasno naučio čitati, a onda sam se nakon studiranja u Sarajevu kretao okolo kad god bi mi se pružila prilika. Putovao sam interrailom po Evropi, išao raditi razne poslove u Norvešku i Hrvatsku... Mislim da je za čovjeka bitno da se kreće, da ima prijatelje u drugim mjestima. Ovo govorim iz svog iskustva, jer kada podvučem crtu najbitnija stvar koju sam dosad od života dobio jesu prijatelji i njihovi gostoprimljivi krovovi u raznim mjestima. Kretanje je prirodni zakon, čista fizika. Opcija između kristalno čiste planinske rijeke ili baruštine. Ali ponekad nije lako otići. Često je bitna startna pozicija i malo sreće usput. Doduše, najbitniji u svemu je koncept putovanja; da li ste turista ili putnik, to je do vas. Uvijek sam tvrdio da je najveći problem npr. Mostara u posljednjih trideset godina taj što se mladi ljudi slabo kreću, čak i po gradu, a kamoli da odu negdje dalje. Ili odlaze isključivo zbog novca, noseći svoje frustracije i vraćajući se sa skupljim automobilima da bi opet pogrešno parkirali ili krivo pogledali komšiju. Tako dobijete jednu zatvorenu i učmalu sredinu koja se kroz svoju dokolicu u većini slučajeva bavi nevidljivim problemima, ili još gore jeftinim političkim trikovima – tipa recikliranjem istorije, koja je vrlo često veća fikcija od SF literature, oko čije se tačnosti raspravlja u kafanama i religijskim objektima, dok život fura dalje i godine kurcu prolaze. Ali već sam rekao da vremena u prosječnom životu ima i previše, pogotovo u provincijama i palankama (kao stanjima duha a ne geografskim ili kulturološkim odrednicama) koje su na našim prostorima nikle u posljednjih trideset godina, pogotovo u glavama stanovnika u malo većim gradovima u regiji koji se mogu izbrojati na prste jedne osakaćene šake. Za samog autora, u bilo kojoj domeni ljudskog stvaralaštva, kretanje ipak nije od krucijalne važnosti, istorija umjetnosti to pokazuje kroz veliki broj umjetnika koji nisu mrdnuli iz svog sela ili grada, a stvorili su značajna djela. Tako da je opet sve stvar individualnog izbora, karaktera i afiniteta. STRANE Jeste li se okušali u drugim formama? Kratkoj priči, esejima, drami? MILI ĐUKIĆ Mislim da ću nakon što završim narednu zbirku pjesama prestati pisati poeziju. U posljednje vrijeme prilično se patim pišući stihove, a uporno imam osjećaj da trošim ideje koje se mogu raspisati u drugim, dužim formama. Imam nekoliko napisanih priča, započet roman, ali ništa od toga nema pretpostavljenu cjelinu i snagu, tako da to nije za čitanje, a hoće li ikada biti – ne znam. Radim druge stvari i ne pišem svakodnevno. STRANE Nedavno ste uredili izbor pjesama Vuka Rodića pod nazivom Lice od pepela koje je izašlo za beogradski LOM. Šta vas je ponukalo na takav čin? MILI ĐUKIĆ Vuk Rodić je važan i autentičan pjesnik i pisac, sarajevski Leopoldo Maria Panero. Sreo sam ga prvi dan mog povratka u Sarajevo prije skoro tri godine. Nismo se poznavali, ali sam bio upoznat sa onim što radi. Pozvao sam ga na pivo i zamolio da mi posudi svoje knjige na čitanje, ali pošto Vuk ne posjeduje ni svoje ni tuđe knjige u svom stanu, krenuli smo skupa u potragu. Vrlo brzo sam odlučio napraviti i ponuditi izbor njegovih pjesama upravo LOM-u, smatrajući ga idealnim izdavačem za Vukove pjesme. Flavio Rigonat je prihvatio da štampa tu knjigu i on je potpisan kao urednik. Ja sam samo to priredio i izdvojio pjesme za izbor. Nedavno sam skupa sa Goranom Stojkićem i Helenom Benko iz produkcijske kuće Bonk i Ambasada kulture Amplituda iz Mostara završio dokumentarni film o Vuku koji će izaći ove godine. Za oba projekta su mi bili potrebni ljudi koji su se pojavili u pravo vrijeme, i jako sam zahvalan na tome. Bilo je krajnje vrijeme da Vuk objavi knjigu izabranih pjesama i odglumi sebe u filmu. Vjerujem mu i kao čovjeku i kao piscu, a pogotovo vjerujem poziciji iz koje on stvara sve ove godine. On je dobar primjer autora koji je sva svoja djela stvorio a da pritom preko trideset godina nije napustio grad u kojem živi. Svima koji nisu upoznati s Vukom i njegovim knjigama preporučujem Lice od pepela (LOM, 2021) i roman Tužna felisidada (Buybook, 2021). STRANE U posljednje vrijeme se intenzivno bavite slikarstvom. Koliko je poezije utisnuto u vaša platna? MILI ĐUKIĆ Slikam posljednje dvije godine. Žena mi je slikarica. Jedne noći nakon frustrirajuće smjene na poslu uzeo sam njenu paletu na kojoj je ostao višak boje. To je bio trenutak kada sam se navukao na slikanje i sada ne mogu prestati. U međuvremenu, napravili smo atelje, prostor gdje nas dvoje i naš prijatelj Amel Hodžić radimo. Pojavili su se i neki kupci sa izvana i sad je to postala jedna dobra priča kojoj sam maksimalno posvećen. Planiram izložbu, ali prodao sam svoje najbolje slike i sada polako pravim još bolje da bih iznio izložbu kakvu sam zamislio. Dosta mojih ali i tuđih stihova su poslužili kao skice za slike. Trenutno se najsmislenije osjećam dok slikam. STRANE U pripremi je vaša nova zbirka koja će izaći u izdanju sarajevskog Buybooka. Recite nam nešto o tome? MILI ĐUKIĆ Da, nova zbirka pjesama bi trebala izaći krajem ove godine. Fotografija: Helena Benko
