Nekoliko priča iz nove, druge zbirke Srđana Gavrilovića Nemoj ići u Anderlecht (VBZ, Zagreb/ Buybook, Sarajevo, 2022.) čitao sam dok su bile u nastajanju i već tada znao da će mi ovaj rukopis biti važan.
Sjeverna Keruakova ili Bolanjova Južna (Amerika) već odavno su zaključani pojmovi; urbani mitovi ili romantika koji se, uz globalni svijet nadzornih kamera s fasada preseljenih u džepove, više ne mogu ponoviti. Savremeni život, upakovan u celofan viših ciljeva bez konačne vizije, u kojem se živo meso raspada bez primjetnog smrada, u neprestanoj borbi s vremenom i ambicijom, teško može priuštiti istinsko putovanje, bilo ono unutrašnje ili vanjsko. Međuprostor, čiji je najbolji ekvivalent pametni telefon ili bilo koji drugi sofisticirani ekran, jedino je područje izloženo putovanju, i njime je prostor&vrijeme našeg bića skoro u potpunosti zamijenjeno.
Srđanov pripovjedač kroz priče u Anderlechtu radi upravo suprotno, putuje dvosmjerno, i unutra i vani, stvarajući iskreno područje u koje zakoračimo i s kojim se poistovjetimo nakon prvih rečenica. Polako otpakujući gore spomenuti celofan na djeliću Evrope, tačnije Balkana i Beneluxa, Srđan pred svoje čitatelje pušta vonj starog kontinenta i savremenog svijeta. Bez pretenzija da stvori veliku ili novu road literaturu, u vremenu kada je putovanje kao koncept izumrlo i zamjenjeno opcijom da biramo između agresivnog turizma i tradicionalno agresivne migracije, stvara priče koje će još više dobiti na važnosti kada anegdote o sadašnjem vremenu budemo započinjali sa „prije je bilo…“
Anderlecht počinje u pripovjedačevom rodnom gradu, u ramazanskoj noći, gdje se odmah nagovještava odlazak; ostavljajući majku i sestru, i odlazeći kod djevojke koja je na doktoratu u Belgiji. Od prve do zadnje priče izloženi smo rafalima kratkih i ubitačnih rečenica poredanih u trinaest cjelina, sve u movingu, na cesti, biciklu, koncertu, partiju, farmi, sahrani ili u manastiru. Uvijek pomalo umoran od samoga sebe i nervoze koja ga okružuje, ali i pun entuzijazma i znatiželje, pripovjedač prolazi kroz sazrijevanje i sagorijevanje trauma koje mu se upravo dešavaju i friškog sjećanja koje već poprima obrise nostalgije.
Svjestan zablude modernog putovanja, ali ne i uzaludnosti ljepote koju borba za i protiv samog sebe može donijeti, u ovom skoro pa autobiografskom romanu, pripovjedač meditira nad egzistencijom i usput sazrijeva ispijajući pivo i lutajući kroz naselja i gradove Belgije, gdje sreće druge likove i s njima stupa u prijateljski ili neprijateljski odnos, zavisno od situacije. Sjećam se detalja iz Keruakovog Na putu, kada Sal Paradise kupuje travu u mračnom podrumu, gdje mu diler baca smeđu cigaru na pod i u panici uzima dolar. Za razliku od skrivanja i paranoje dok se dila vutra u vremenu radnje romana Na putu (1947-1950), u Anderlechtu je svim likovima lako dostupno sve, pa i samom pripovjedaču, osim osjećaja ispunjenosti. Drogirana i depresivna Evropa krizira kroz sve Srđanove priče dok u njoj, politički korektnoj, pripovjedač, politički nekorektan i svjestan svih zabluda i nemogućnosti, balansira između ličnog spokoja i prepuštanja sveobuhvatnoj društvenoj šizofreniji.
Srđanove priče kroz melanholičnu atmosferu stvaraju ambivalentan osjećaj, gdje se, zahvaljujući pripovjedačevoj senzibilnosti ali i flegmatizmu, smjenjuju tjeskoba i naglo olakšanje. Likovi djeluju stvarno i iskreno, kao natopljeni smjesom nekog novog, zajebanijeg LSD-a, bez mogućnosti izlaska iz tripa u kojem je nemoguće pronaći smisao.
Kao Maks Levenfeld iz Andrićeve priče Pismo iz 1920-e, Srđanov pripovjedač odlazi iz svoje podijeljene domovine i u Belgiji, srcu Evropske Unije, zatiče podjele i ludilo još većih razmjera, koje su (još uvijek) ukroćene kapitalom iznuđenim preko leđa onih čiji su domovi i životi, tamo negdje daleko, bespovratno uništeni. To najjasnije osjećamo u zadnjoj priči, smještenoj u Amsterdam, gdje se dekadencija moderne civilizacije približava sudbini Maksa Levenfelda. Nema se gdje pobjeći. Nikada nije ni moglo.
Uticaji Sejranovića, Valjarevića, Šoljana i Dovlatova na koje se Gavrilović i referira, te njegov kozmopolitizam u pravom smislu riječi, iznjedrili su autentičan glas pisca kojem vjerujem i kojem će vjerovati budući, možda još nerođeni, čitatelji i u njegovim pričama tražiti mitsku slobodu smještenu, bez izuzetka, u nekom prošlom vremenu.
Nakon pročitanog Anderlechta najbolje je pustiti Bitter Sweet Symphony od The Verve-a, jer Srđan jeste napisao prozni nastavak te pjesme, dvadeset pet godina kasnije, mnogo bliži mojoj generaciji.
