SVAĐA
U kući nemamo oca, svađamo se dugo i bučno
ja i moja majka
Kada konačno hoću da skočim kroz prozor
svađa naglo prestaje
i nastupa tišina koja traje narednih sedam
dana
Mirimo se tako što me ona zove
da isproba dužinu rukava na džemperu
koji mi plete
ŠKOLA LETENJA
Žena na sjedalu broj pet ljubila je krunicu
U trenutku kad smo se odvajali od zemlje
Nije osjetila tu ljepotu, u Frankfurtu je čekaju sinovi
Povjerila je stjuardesi u vjeri da je ona
U modroj odori, bakelitnog osmijeha
Baš ta kojoj se razlozi za život povjeravaju
Žena na sjedalu broj pet lagala je masno
Kao kad se svetom Petru laže u vjeri
Kako je i on samo neka vrsta prometnika
Letjeli smo nad Alpama kada je avion počeo poskakivati
Džombasti neki oblaci rekao je susjed s broja sedam
Žena sa sjedala broj pet čvrsto je stegnula svoj rozarij
Njezini modri prsti postali su bijeli kao Alpe
Kada je rastvorila dlan, kada je zbog prolaska džombastih oblaka
Još jednom pošla cjelivati križ, Krist na njemu bio je krvav
Stjuardesa je donijela jod i flaster za dlan žene sa sjedala broj pet
Prije nego smo dodirnuli zemlju
Već sve je bilo u najboljem redu, u skladu s vjerom
Da Boga ima za svakog po potrebi
I svakome prema zaslugama
NȖR
Već treći dan pada kiša, crni snijeg topi se sporo, sloj po sloj
Kad pogledam kroz prozor, smeđa mješanka uvija se pod
strehom kioska
Jezikom bi da obliže ranu što joj se pruža duž kralježnice, ne
izlazim van
I čini mi se da se ni ona ne miče sa svog mjesta, katkad se
učini kako je sasvim
Blizu i kako joj jedan trzaj treba jezikom da obliže ranu, a
onda opet
Sve dalje i teže, koprca se u mjestu, sijevaju jedan po jedan,
kao neoni
Kralješci usred krvlju slijepljene dlake, već treći dan pada kiša
Ja čekam povoljan čas, iza prozora što gleda u crni dan,
čekam svjetlo
I svaki put vdim samo nju, to je kučka ̶ sliku pretvaram u
riječi
Onda se sjetim da je kučka odavno neka druga i da ženski
pas svoga imena
Nema, mogla je biti kuja da je imala sedam mladih i
plemenitost majke
U očima, ali nije, niz njezina leđa zijevnula je rana, kao od
sablje
Ili od munje, ona je nikad liznuti neće, čovjek bi shvatio da
uzaludan je
Svaki trud, kad pogledam kroz prozor ona se uvija
Pod strehom kioska, crni snijeg topi se sloj po sloj, već treći
dan
Po njemu pada kiša, ja čekam svjetlo, njegov trag iznad ovog
neba
Da konačno izađem van, ne svijetli ništa osim kralježaka
njenih
Daleko od ljekovitih trava juga kučka se uzalud proteže za ranom
Riječi se tope kao crni snijeg pod njima
REQUIEM ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Prste su sjekli hauzmajstoru Šulcu, od najmanjeg
Pa sve do palca, prvo na lijevoj, a onda na desnoj
Nozi, Božić je dočekao samo s jednim
Pa je na Staru godinu otišao i taj, nogu su rezali
Hauzmajstoru Šulcu na Uskrs dok su djeca u snijegu
Tražila smrznute zečeve od pliša, doći će proljeće
Rekla si, i ono zakasni na koji dan, jer kasne i ljudi
I neke su vijesti gore od svake koja nakon njih dođe
Sve dobro bit će, već sutra ili za sedam dana
Rekla si, dok hauzmajstoru Šulcu su rezali nogu
Umro je najtoplijeg dana ljeta, išli smo s groblja
I zemlja je mirisala na pustinjski pijesak, na mrtvi polenov prah
Vidjela sam ga s drvenom nogom, žuri uz našu ulicu
Popraviti sve što se pokvarilo dok je bio u bolnici
I znala sam da je istina to, od utjehe koju sebi kažeš
Veće istine nema, rekla si
SEVDAH ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Što je život: tri koraka od avlije do sokaka
Kratak kaljav put, pjeva mi Salih Nurkić
Sirota duša bjelavska, kad mu popravim nešto
Vazda mu prazni džepovi, a Šulc ne radi nikome zabadava
Znao je dobro Salih, nudio orahe ukradene u nečijoj bašči
Nudio cvijeće da ponesem Magdi i džepni sat kao zalog
Dok se ne snađe i dok ne kapne neka para
Novac nije ni suza, ni kiša, pa da iz oka i s neba kapa
Rekao sam mu, Šulc nikome ne radi zabadava
I proplaka Salih Nurkić, sirota duša bjelavska
A znaš šta ti je kad odrasli plaču, ili pukni il im se pokloni
Ali Šulc ne poklanja nikome: Šta će ti suze kad nisu od zlata
Rekao sam mu tad i još da su priča o novcu i priča o duši
Dvije različite priče i nikad se u istoj riječi ne nađu
Ne pamtim kako je dalje išlo, jer davno sam Salihu
Popravljao prvi put, i kako je došlo do toga da zapjeva
Ne pamtim, ali kad sam čuo glas
Što je život: tri koraka od avlije do sokaka
Kratak kaljav put, suzu sam pustio u se
Da ide muškim putem
Salihu Nurkiću, sirotoj duši bjelavskoj
Od tog vremena popravim svaki kvar
A kvari mu se sve jer ničeg nema
I više je dijelova mojih nego što je njegovih stvari
Četiri noge na jednoj stolici i sve četiri su moje
I onda na tu stolicu sjednem
On na sećiji sklapa oči kao da gleda mrvu kruha na horizontu
I meni pjeva
Što je život: tri koraka od avlije do sokaka
Kratak kaljav put
Pa više ne znam, ili neću reći,
Tko od nas dvojice u poslu tom prolazi bolje
IZGUBLJENI PRSTEN
Moj bratić Rudi u Fojnici ispire zlato
Obuče čizme, zagazi rijeku, pastrmke ga u korak znaju
Jer svakog ljeta, čim juli je i august
Moj bratić Rudi u Fojnici provodi godišnji odmor
Rijeka i mjesto isto se zovu, a nekima to je čudo
I razlog dobar da zbunjeni budu
Od zbunjenosti on ovaj svijet liječi tako što ispire zlato
Umjesto da lovi ribu, da bere jagode i među bukvama traži gljive
On skuplja zlato u rijeci koja je zlatna bila
A danas više nije, jer su tragači izgubili vjeru
Moj bratić Rudi ima vjere da ju po crkvama prodavati može
Kad dovoljno zlata skupi, prsten će mu iskovati
Najbolji zlatari čaršijski
Da ga noću niz ulicu našu baci
I ko ga nađe – njegov da bude
MONGOLSKA PJESMA
Svakoga jutra, malo prije sedam, mahalom se raširi glas
Unjkav kao mongolska pjesma, viče: Poooopravljamao kišobrane!
Izviruju lica gradskih službenika, stara gospođa Wagner se na
pijacu sprema
Komšije postaju dimnjačari i tesari, mehaničari, šusteri i krojači
Od običnih ljudi, malo prije sedam, kad mahalom se uvijek
Raširi glas i nestane brzo, da smo imali pokvarene kišobrane
Ne bi ih stigli naći, daleko je već, s drugoga kraja grada viče
I rekao bih da mu posao slabo ide, majstoru koji od mušterija
bježi
Možda od kišobrana nije, nego je njegovo samo da viče
A naše je da ga se sjetimo kada nsa pljusak stigne
OŠTRI RUB KUHINJSKOG STOLA
Njene šake, sklopljene kao krov kolibe u snijegu, počivaju na
rubu stola
Njegova kašika tone u duboku mutnu čorbu i smješka mu se
brk tom zrnu graška
Koje usamljeno plovi i otok je u južnom Pacifiku, mjesto
savršenog mira
Na kraju radnog dana, ona čeka njegove riječi, šta bilo je
danas u Svijetu
Koji ratovi, kakve nesreće i koga je u zlo doba mašio ovaj
dan, on misli
Što će joj prvo reći, natovariti joj brigu ako je brižan, razlog
za sreću
Ako mu je dobro išlo, i tako žive svako popodne, sami, Đuro i
Dragica
Dobri ljudi iz Ulice Nikole Kašikovića, sve dok on ne završi s
ručkom
A njoj ostane crvena crta na dlanovima, oštri rub kuhinjskog
stola
POSLJEDNJI LET CRVENOG BARUNA
Mesar mi kaže da je u njemu sto pedeset kila žive vage
A doktor iz ambulante na Mejtašu da mu jetra nije
Od naprstka veća, u Majevici pije od jutra do povečerja
Pojede Eva sardinu i jedno kuhano jaje, šibenska loza
Od smrti mu je bliža, Crveni barun ga zovu
Po nosu, Trenku i pilotskoj kapi, o njegovom podvigu
Neće se pisati knjige, ni koliko je u viteškoj borbi
Ubio onih koji su ga ubiti mogli, na predzadnjoj strani
Oslobođenja pisat će: Posljednji pozdrav
Crveni barun je pao, Majevica se još uvijek drži
NE REŽE SE, ŽENO, KRUH NA RUŽAMA
Kuhinjski stol prekirven mušemom, stotine plavih i crvenih ruža
Naslikanih na njoj i Ibro Zec, sjedi, laktova na rubu stola
S glavom među dlanovima, gleda u ruže i plače
Stužilo mi se, majstore, danas ko nikad u ovih pet godina
Otkako je otišla, govorio sam joj: Seno, vrag te u šumu okrenuo
Uzmi dasku kad režeš kruh, a ne tako, nožem pa po stolu
Nikad me nije poslušala, nesretnica moja
Ove crte po stolu, jutros ih gledam, njene su
Drži me to i ne pušta, kao da je prije pet minuta izašla
I doći će da me čuje: ne reže se, ženo, kruh na ružama
Nego na dasci, Seno moja
BOLEST RIZE ABADŽIJE
Tamo leži Rizo abadžija, žena mu prozore ne otvara
Nikad, jer njemu dašak vjetra lomi kosti, jer njemu leptir
Proleti li, sve zglobove u staklenu prašinu mrvi,
I tako već treća godina, u perju, u svili, u tišini
Muke svoje u dušu već zna, Rizo abadžija
A doktor kad dođe govori isto: brzo će on, nema u njemu
Kuveta, žena Jadranka ne čuje to, jadna je gluha
Od rođenja, nego dan po dan, dever po dever, oko postelje igra
Na vrhovima prstiju, u bolest ne vjeruje, od leptira lakša,
Žena koja razgoni buru
Za nju trpi Rizo abadžija,
Pa život ne da ni bogu ni vragu, da njoj ne uzme jedino što ima
Tvoj uzdah mu lomi kosti, ne diši dok ovo slušaš
U ljubavi počiva živ i ne znam što mu je lakše: Voljen biti
Ili mrtav
DEPRESIJA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Padala je žuta pustinjska kiša, s juga su stigle eskadrile
Galebova i spustile se na rijeku, pametan čovjek iz kuće
Ne izlazi, nedjelju je ured tjedna proglasio vrag
A ja uzimam svoju torbu i idem, sam usred Saraja
Tu ostali su samo oni koji nemaju kamo i muka ih veže
Za ovaj dan i grad, pa uzimam francuski ključ, čekić
Klješta što vonjaju na čelik davnih bombardera
Velik je kvar nastupio, čini se da nikad
Takav bio nije, i da neće ovo proći
Sve dok nada ne mine u srcima sinoptičara
Pala je žuta pustinjska kiša, nad Miljackom umiru galebovi
Vonja čelik davnih bombardera, posljednji ja
Prolazim, nedjelju je proglasio vrag
ZAŠTO SIROTINJA LOMI PETE NA CIPELAMA
Trideset cipela potpećenih razbacano pred njihovim vratima
Pred vratima hiljadu sarajevskih kuća: zlu ne trebalo,
sirotinjo moja
Ako se jednoga jutra probude kao stonoge, da svaka od
trideset hiljada nogu
Svoju cipelu nađe, trideset cipela, a znaš ih svaku: za prvu
službu
Za ženidbu i par kupljen onako, od rahmetli daidže i tetke i
jednog Safeta
Druga iz vojske, nikad se ne vrati po njih, trideset cipela, a
svaka slomljene pete
Da ih navuku na noge kad prelaze avliju, da znaju i zna svatko
Da nisu pošli i nemaju kamo ići
LJUBAVNA PRIČA HAUZMAJSTORA ŠULCA
Ako ti, zmijo moja, izgubiš iglu, ja ću ti je, dušo moja, svojim
tabanom naći
Ili će mi se pod nokat zabosti kad budem papuču pod
krevetom tražio
Ako ti, zloćo moja, zaboraviš u zahod baciti pokvarenu sarmu,
ja ću je, srećo moja
Pojesti kada se noću kasno s posla vratim, a ti ćeš me onda,
znam, bolesnog čuvati
Ne misleći da mi je i ova bolest od tebe i da me je tvoja igla
ubola
TEORIJA KVARA
Čitao sam da se za Dan mladosti na stadionu popalilo pedeset
hiljada sijalica
Da jedna je pregorila, propao bi slet, veličanstven je to rizik
Pedeset hiljada malih svjetala od kojih od kojih zavisi jedno veliko
To je kao pedeset hiljada vojničkih srca, kad stane jedno, staje
čitav svijet
Ja u to vjerujem, a ne u poeziju, ja vjerujem u svjetlo
Pedeset hiljada puta ugasivije od bilo kojeg svjetla, od šibice
i žara cigarete
Od sunca, pjesnici bi da poprave kvar u svijetu, ali ga ne
znaju naći
Njihov je svijet nepopravljiv jer u njemu nije moguć kvar
Jer ne postoji pedeset hiljada sijalica i užas električara
Koji zna da kvar jedene gasi sve
NI
Ni luk u kamenu isklesan, ni strela odapeta
koja već sedam vekova leti, i nije se rodilo još
to dete Sveta, mesija, Mahdi, da ga u grudi strela
pogodi, zvučno, kao da je pogodila bukvu, zamrznutu
usred šume nad Fojnicom. Ni ti koja skamenjena
usred Velikog parka stojiš, među polegnutim
razbacanim nišanima, znamenjem jednog
nestalog čovečanstva, ni ti koja ne razumeš
šta ovo činim, jesam li lud ili se samo pravim važan
Ni prosjak onaj slepi, koji za očima svojim većma
žali, i svake sedmice po jedan prst na rukama seče
prvo na levoj, potom na desnoj ruci. Ni brižan otac
ni čovek koji čeka, ni žena u samoposluzi, koja u
ceker polaže hleb, kojem se vide rebra (još dok je dete
bio hleb, u testo mu ih utisnu pekar bog), ni žena koja
u belu krpu zamata hleb, kao u pokrov mrtvački, ni ljudi svi
koji se u svečan dan spuštaju prema gradu, ni duše
na strašnome sudu, ako u njega veruje još ko, ni duše
ubijenih pred građanskim sudom, ni ubice, ni sudije
ni milicioneri, ni svi stećci ispred Zemaljskog muzeja
ni Miljacka koja grad kao kičma deli, na levu i na desnu
stranu
ni sve reke koje Bosnom teku i ulevaju se u neke veće tuđe
reke
ni Sarajevo pred kojim stojim, još uvek kao dečak stojim
ni Sarajevo koje će me poterati od sebe kad jednom
odrastem,
kao što kuja od sebe odbija prerasla mladunca,
ljuto na njega reži i grize, i on zatim odlazi
osvrće se za njom dugo, sve dok ne zaboravi
ni ti koja skamenjena usred Velikog parka stojiš
ni ti koja ne razumeš zašto ovo činim
Priredio: Almin Kaplan
Fotografija: Ulrike Rauch
