ZA OKTAVU NIŽE
Ne znam kako je pjevao moj otac, ali meni je
najbolji pjevač bio od onih koje znao sam.
Pjevao, velim, a eno ga, živ. Bez grla nije,
pa bogohulno djeluje, znam.
Prve tri uvijek su se znale: najprije ona
o gradu Višegradu, tada baš i nije bila evergrin
kao danas, pa onda ona o Dori s lakim sedlom
šimširovim i uzicom pozlaćenom, i na koncu,
ona o ruži koja mladost mu je dala. Što i obistinilo se
1975., kad na svijet je došla sestra, pa smo,
umjesto malog, otada svi pjevali veliko
početno slovo u imenu pjesme. Dalje su mogle
i ove i one ići. Polako, bez srkleta.
Začudio bih se kad bi, jašući na drvenom samaru
Dore svog, ularom kožnim vodeći ga, pustio da propadne
njegov glas odjednom, ali bi i tamo, u ponoru tom,
jednako zvučao lijepo. Pa odahnuo bih nečujno.
A i kako sam u godinama tim za oktave mogao znati.
Kada su – godine otad prođoše – sina njegova
donijeli i položili ga bez riječi ispred kuće
u kojoj se rodio, ne sluteći ni časa jednog
da preduhitrit će oca u preseljenju, zadesio se
nisam tu. Oca prije dana toga plakati nisam čuo.
Ni zapjevati ikad više. Svejedno znam da plač
je njegov, tužaljka bez riječi ikakvih osim
onih o smislu, od plača onog koji prije nikad
čuo nisam, za oktavu bio niži.
(Velenje, 29.IX.2013.)
PODUZETI BI TREBALO NEŠTO
Kad bismo krenuli od kraja, zamišljenog,
jer ni stvarnog početka ne znamo dobro,
od, recimo, traženja slobodnih mjesta
grobnih (jer jednom na fojničkoj Karauši
vidjeh tablu „Zauzeto“: neko je naručio smrt,
ali ju je valjda čekati valjalo dok otkuje kosu)… Pa nastaviti
izborom kamena nadgrobnog: klasični neki četverokut,
za ukras patetično nešto, knjiga sa stihovima na primjer,
dobro, u ukus dirati ne treba. Ili piramida. Petokraka?
Jest da je malo demode… Stećak, recimo,
pa šara na njemu, rozeta ili bordura biljna,
štit da stavimo, možda, ali od koga da nas štiti?
Od nas dok živi smo, ako već unatrag idemo?
Pa sa groblja se zaputimo pravo u život. Niko
ne primjećuje nas, ali ništa zato. Čeka nas tamo
lijepoga puno, ugode razne… Ali… Da samo bacimo
još jedan pogled u groblje: eno, slegla se zemlja,
drveni istrunuo križ, pootpadala slova… Poduzeti bi
trebalo nešto. Vratiti se. Ali, gdje je sad početak, gdje kraj,
odakle krenuli smo, kamo idemo i je li ovaj tren,
ovaj kasni sat 30.IX.2013., samo zrnce padajuće u klepsidri
koja će okrenuta biti da sve opet krene ispočetka?
BIOBIBLIOGRAFIJA, UJEVIĆ
Kupio ju je gospodin Farkaš, naznačivši samo
kako je daruje „od srca“, ne kazavši nam ništa
o tome je li je namijenio plemenitoj gospođi
Farkaš koja rodila mu je sina i s time završila
svoju bračnoljubavničku karijeru ili neplemenitoj,
ali uvijek vrućoj i uvijek spremnoj blagajnici
kina „Europa“. Kako je dospjela do
kapetana prve klase Živojina Tošića, ne zna se.
Jedini njegov doprinos i trag je crta preko imena
prethodnog vlasnika, povučena oficirski oštro,
kao kad komanduje „Mirno!“ četi isprepadanih
rezervista zaspalih u miru, probuđenih u ratu.
I adresa: Bulevar kralja Petra 47, treći sprat,
zadnja pošta Kraljevo. Ko zna koliko vlasnika je
promijenila dok došla je u kućnu knjižnicu nekoga
ko volio je podvlačiti riječi crvenom olovkom. Meko,
pomalo čak i mrtvo, nimalo oficirski. U sadržaju je
njome upisao naziv trećeg ciklusa koji je,
razmišljajući možda o tome kojem od sinova će
ostaviti kuću i zemlju, a kojeg poslati na škole,
preskočio rasijani slovoslagar. Nije lako dati
djeci kruh u ruke. I sad je ja omjeram na zidiću
ispred pijace „Sirano“. Pet maraka, za koje
uvjeravaju nas da su konvertibilne. Znači:
Jedan Ujević – dva bureka. Pa da prekrižim
plemenitog Farkaša i kapetana Živojina, dušama
njihovim pokoj, i dahom iznenadim ono malo
bacila koji nekim čudom preživješe oštre
sarajevske zime. Pa stavim naočale i umrem
čitajući. Dajući svoj skromni doprinos bogatstvu
biobibliografije jedne požutjele knjige pjesama.
KOD BRAĆE GRIMM
Bio sam u jednom snu u gostima
kod braće Grimm. Jacob me dočekao pomalo hladno, s visoka,
a Wilhelm se trudio u opuštanju. I mene i moga sna.
Jacob me htio pod pseudonimom ubaciti, kao negativca,
u neku novu bajku za koju su imali samo prstenasto siže,
nabrzinu sklepano, izgleda mi, Wilhelm ga je ispričao,
smijući se povremeno samom sebi i nekim pomalo
nelogičnim rješenjima za nešto što će u dječje uši.
Jacob ga je poprijeko gledao i pravio se važan.
Moja tetka Barbara mora da je bila lakog sna,
čim je, ko zna i zašto i otkud, dolutala u moj san,
pravo kod braće Grimm. Oni je nisu primijetili,
a kamo li ponudili kavom, kô što je red;
bit će da je u snovima samo duh bila. Čula je sve.
I šutjela. Strpljenja uvijek kod nje.
Uljudno sam se pozdravio. Jacob je samo kimnuo glavom
i ne gledajući me. Ni vrata na koja izašao sam.
Wilhelm me potapšao, njegov je osmijeh bio iskren.
Tetka Barbara sutradan nije rekla gotovo ništa.
Ništa, samo jedno: „Nisu loši…“
Trotočje njeno odzvanjalo je nebesima.
24.VIII.2010.
SAN, GROPSKI
Ja neću naći svoj mir pod arkadama, grobari neće imati
rukavica bijelih; u ilovaču deževičku, sretan kô novčić
dok u fontanu pada. I urast ću u nju kô mjesečina
u oblak. Beba u kolijevci od tisovine. Stećak sam
već naručio od breče oštrozrne. Bez teksta, jer
napustio sam sebe kad prepolovio se dah. I ime samo
bila bi laž. Ne znam da li se u ilovači sanja, ali ako
budem mogao naručiti snove, kao u vrijeme dok
još sam gledao proljeće, ljude, magle, dan, orkestar
u goste doći će mi; ne simfonijski, onaj sa seoske svadbe,
pa ofosiljeni će puževi, školjke iz nekog pradavnog mora
koje ne pamti ni najstariji u selu, zašavši u grob moj
i san gropski, u milijunima godina koje slijede imati
što ispričati prijateljima. I onim što doći će nakon mene,
izgubljenim na putu za koji misliše da smisla ima. I cilj.
SAN NEĐE KOMADINE
Pravedničkim snom zaspije Neđo Komadina
svakog ponedjeljka i srijede
ne plašeći se ni trena jednog da je i bolje biti moglo
Svejedno mu je što ostalim radnim danima
krdo svinja hrani kod mesara Šupljeglava
što svinje smrde i kad im nisi blizu
i što su mu već sedamdeset dvije
i što ga svakog ponedjeljka i srijede
još prije kraja izbace kô pseto iz krčme „Malena“
za koju svi znaju da je ustvari kupleraj
Gazda njegov, mesar već spomenuti (čije ime
više nema potrebe spominjati ne samo u ovoj
nego ni u jednoj drugoj pjesmi
nije on baš za pjesme čak ni za bećarca)
pošteno plati petnaest konvertibilnih maraka
za jedan dan hranjenja i čišćenja prljavih svinja
za tri dana sakupi se dovoljno
za jedan ponedjeljak ili jednu srijedu
Kada sve prođe Neđo Komadina legne u svoju udovičku sobu
i iz srca se pomoli za pokojnu svoju što ga je do zadnjeg dana
služila vjerno jedino djecu mu rodila nije
no pustimo sad to i Bog neka svoje ćeife ispuni ponekad
ne grize ga savijest što može i u sedamdeset drugoj godini
i što ga onaj čije smo ime rekli ne spominjati plaća pomalo bijedno
i što su mu večeras opet dali onu dlakavu mrtvu mješinu
njemu je bilo dobro pogače pokraj kruha tražiti nije
i zato će nakon što zrelo razmisli i prekrsti se još jednom
snom pravednika zaspati Neđo Komadina.
BOŽIĆNA
Nema više poštara da pokuca na vrata i čestitke donese
pa da ih redam na prozorsku dasku i divim im se. Ni onog mene.
Uplašim se ponekad da sam već odrastao. Ove u SMS-ovima
i slične, replike su i surogati. Gledam ih kao Narmerov pisar
iz raja ploču svoju, dijete svoje nekadašnje,
od plastike. Kojeg sad bi se odrekao. Jer ljubav se
ne može spakovati u kutije i složiti na izlog.
I da nisu mu oduzeli praćku na ulazu u raj, sad bi
naciljao staklo najveće suvenirnice u Hiernakopolisu.
Gašpar, Melkior i Baltazar večeras bi, vođeni GPS-om
umjesto zvijezdom, sigurno i prije vremena došli na cilj
pa bi im ostalo vremena da odu na po jednu s nogu.
A Isus bi se, u šetnji čaršijom mojom ili svojim Betlehemom,
sklanjajući se od petardi i odsutno klimajući glavom
na pijane pozdrave onih što rođendan njegov slave, zapitao
je li imalo smisla roditi se zbog takvih. I dati se prikovati
za ono mȕčilo rimsko, krvavim znojem okupati se,
ili je bilo bolje još jednom reći: Abba, Oče…!
24.XII.2013.
CAMERA OBSCURA
Dva Bakina mačka, Živko i Belajsuz, mogli su
smatrati da rođeni su pod sretnom zvijezdom.
Od šestero braće i sestara jedino oni nisu isporučeni
matici riječnoj. Čak i imena su dobili, makar su
često se upitno gledali mačjim očima, pitajući se
kome to Baka pridiku drži. Odgovarati bilo bi im
uzalud, jer Baka mačji jezik razumjela nije,
a i da jest, gluha je bila kao De Bange kalibra 80 mm.
Ta činjenica sretnoj je onoj zvijezdi predznak
promijenila u predvečernjim satima nekog
ljetnog dana naopakog, prevrućeg da ne bi se
tražilo zaklona hladovitog, kad su se Živko i Belajsuz
jednim pogledom dogovorili ignorirati Bakine
usrdne pozive da se jave. A Baka je, nimalo ljuta
na svoje miljenike, koji toliko još mladi su bili
da ni svoje muškosti svjesni ne bijahu, sjela,
zatvorila rernu i naložila vatru. Svi dijalekti
svih mačjih jezika tri i pol hiljade godina unazad
uzalud bili su. Popisu žrtava epidemije zaušnjaka
iz 1917., s kojeg je Baka sadašnja, tadašnje dijete
ubogo, pobjegla na valjda jedinom preostalom kraku
svoje sretne zvijezde, kroničari epidemija znanih
nikada dodati neće Živka i Belajsuza, uzalud i pomalo
ljudska imena im, niti će i u jednoj knjizi biti
zabilježeno da u potpunom mraku rerne vid njihov
u sekundi kad su shvatili da temperatura
raste jednak je postao onom na dnevnom svjetlu.
A Baka se i dalje čudila gdje su se sakrili Živko i Belajsuz.
Ali ogladnit će oni, mislila je, pa nasmiješila se,
doći će oni svojoj Baki već. Pasju li im racu njihovu…
27.XI.2014.
