Oto Horvat “Kao Celanovi ljubavnici”, Akademska knjiga 2016.
Oto Horvat prošle godine je osvojio čitaoce i kritiku svojim proznim prvencem, romanom Sabo je stao. Njegova nova knjiga proze Kao Celanovi ljubavnici zbirka je od dvanaest pripovedaka.
Priče karakteriše sloboda jezika i preispitivanje njegovih mogućnosti. Fragment 1, Obasjani suncem, Noć u Erlangenu, Povratak u Peruđu, Momenat, Gospodin Vargas i Smrt u Buenos Ajresu su od početka do kraja sjajne. U ovim pripovetkama, ljudi-funkcije, koje određuje samo ono čime se bave, pokušavaju da shvate sebe, svoje bližnje i svet koji ih okružuje. Čini se da im sve to uvek izmiče. Da se oni sami, kao i ti svetovi, stalno dupliraju, da ne mogu nikako da lociraju svoje ja, već da se ono uvek nameće od strane drugih. Stalno je prisutna nekakva sila sa strane koja rukovodi njihovim postupcima. Posmatramo ih kao automate, pre nego li likove od krvi i mesa. Lišeni su svojih istorija (čak i kad autor priča nešto iz prošlosti lika to nema veze s pokušajem psihologizacije) i kao roboti samo delaju, delaju, delaju. Kreću se preko stranica preciznog jezika, bez ijedne suvišne reči, kamoli rečenice. Bilo to kroz prikazivanje svakodnevnice, koju uspeva da oneobiči najprostijim događajem kao što je škripanje komšijskog parketa, gde to škripanje postaje mnogo više od anegdote, ono opseda protagoniste i ne da im mira, izmešta ih iz sitnih života koje vode; bilo kroz savršene prikaze jednog običnog dana pored reke koji se pri kraju pretvara u nešto nasilno, sasvim suprotno svojoj početnoj dremljivoj mekoti; bilo to portretisanje čitavih gradova i mikrokosmosa po kojima junaci ispisuju svoje putanje, retko kad uspevajući da se sretnu i prepoznaju. Autor često menja perspektivu iz koje pripoveda i ni u jednom prelazu ne pravi grešku; priče teku bez problema, ne narušava im se unutarnji i spoljašnji tok.
Ispravke i naslovna priča Kao Celanovi ljubavnici izdaju svoju ideju o tekstu koji je bujica, bez klasičnih punktova početka-sredine-kraja. Čini se kao da je Horvatu tesno. Ove dve priče bi da potraju u nedogled, obe bi lako mogle da se ispišu dalje u mnogo duže priče ili romane, ali autor kao da nema više snage, ili bi pošto-poto da se, ipak, prikloni prosečnom očekivanju efektnog kraja, pa na koncu daje maltene štos. Postavlja se pitanje zašto se odlučio za takve krajeve i baš na tim mestima, umesto da se još više i slobodnije raspisao i time od dobrih napravio sjajne priče.
U nekim pričama se trudi da bude angažovan – Australijska, Između filmova, Fragment 2 – i ta želja za bitnom temom i sama tema, kao da pobede u borbi sa jezikom i on na trenutak postane nešto što je sekundarno.
Šteta je i što nije dao više sebe iz Sabo je stao, a manje omaža svojim literarnim idolima jer na trenutke zapada u nepotrebno imitiranje.