Počelo je nakon službenog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Na desnoj ruci izrasla mi je dugačka smeđa dlaka. To nije bila dlaka koju bi čovjek očekivao da mu izraste na podlaktici – bila je duga punih petnaest centimetara.
Jedno jutro sam umivao lice i zapazio je zalijepljenu za umivaonik. Prvo sam mislio da je to nekakva ženska dlaka, dlaka s nečije glave koju sam slučajno donio na sebi, no kada sam se odmaknuo od umivaonika sa mnom se povukla i dlaka. Bolje sam je promotrio – visjela je tako mokra i dugačka s podlaktice. Nisam imao mnogo vremena za razmišljanje pa sam je jednostavno skratio škaricama za nokte na normalnu duljinu, duljinu ostalih dlaka na ruci.
Kasnije sam si to pokušao nekako objasniti. Sigurno je došlo do nekog manjeg hormonskog poremećaja i ta dlaka se otela kontroli. Možda sam jeo previše B-vitamina?
Sve bi bilo u redu i ja bih sve bio zaboravio da se slijedeći mjesec nisu pojavile dvije. Jedna kraj druge, ponovno na podlaktici. Dvije dugačke smeđe dlake, izrasle preko noći. Nije mi bilo jasno što se događa.
Guglao sam malo o dlakama, no nisam pronašao baš ništa što bi mi pomoglo. Skratio sam te dvije dlake i odlučio sve ignorirati.
Svaki mjesec u otprilike isto vrijeme, pojavila bi se pokoja dlaka više.
Kroz neko vrijeme već sam se bio posve navikao na situaciju i samo bih bez puno razmišljanja skratio dlake i nastavio dalje, kao da se ništa ne događa. Nisam nikome pričao o tome. Vjerojatno bi mislili da sam lud i bez puno razmišljanja me uputili liječniku.
Sve drugo u mom životu bilo je više-manje isto, osim tih dlaka. Na poslu se ništa nije promijenilo – djeca su bila jednako nezainteresirana za sve što govorim, kolege jednako pune prigovora na obrazovni sustav i Europsku uniju, ravnatelj jednako nerazuman.
Predsjednica sindikata pozivala je na masovne prosvjede. Štrajkali smo jedan dan točno dva sata, od 12 do 14, srećom baš u vrijeme kada sam ja imao nastavu. Koristio sam svaku priliku da pobjegnem s nastave, koje sam se naprosto užasavao. Bilo me strah učenika, a najviše vlastite nesposobnosti i ništavila s kojim sam se suočavao svaki put kada bih ušao u neki od razreda.
Moja predavanja ogledalo su potpunog kaosa i anarhije. Većinu vremena još uvijek nemam pojma što radim. Svaki dan zatičem prazne poglede koji očekuju da im demonstriram kako se to radi – kako se živi i ponaša odgovorno, kako se biva odraslim.
Naravno, ja nisam uvjerljiv primjer za objasniti tako nešto.
Pretpostavljam da je i mojim kolegama slično, no zbog prirode njihovih predmeta, vjerojatno se prema svojim predavanjima odnose ponešto odgovornije od mene. Strastvenije zadovoljavaju formu od mene, jer, „…kolega znate, ja vas razumijem, ali mi radimo za plaću…forma mora biti zadovoljena…“
Muka mi je od te plaće. Svi zapravo zarađujemo na ničemu. Obrazovni sustav! Kakav cirkus! Ali sve je uređeno tako da ti se nije teško uljuljkati u taj lažni osjećaj moći.
Gadim se ponekad sam sebi i gadi mi se sve to.
I svaki mjesec izraste mi pokoja dodatna dlaka koju uredno podrezujem.
Jutros sam podrezao čitav pramen. Sada rastu u ovećim skupinama. Više ih ni ne brojim.
U školu uglavnom dolazim loše raspoložen, razmišljam samo o tim dlakama i o tome kako bi možda bilo pametno da ipak pođem liječniku. To me raspoloženje ne čini pretjerano popularnim kod učenika, a ni kod kolega.
U zbornici sam jednog jutra sjeo na svoje mjesto i odlučio ispraviti domaće zadaće. Tema – „Što bih želio postići u životu?“.
Razina nemaštovitosti koju sam dostigao s malo čime se može mjeriti.
„Ajme, što me boli glava…ubi me migrena…“
Kolegica Staničić s mučnim izrazom lica ušla je u prostoriju držeći se za glavu.
„Ovaj pun mjesec ubija čovjeka, ubija…!“
Bacio sam pogled na napaćeno tijelo koje se zavalilo u meku stolicu i u prvi mah nisam znao što reći.
Zatim sam protrnuo.
„Pun mjesec… kažete da je pun mjesec…?“
„Da, sinoć je bio uštap…jedva sam dva sata odspavala. Jeste li i vi imali problema, kolega?“
Nisam ništa odgovorio jer mi se u glavu sručio uragan. Je li možda za moje stanje zaslužan pun mjesec? Svaki mjesec dlake se pojavljuju u otprilike isto vrijeme, očito uvijek za punog mjeseca.
To mora biti to. Dlake mi niču za punog mjeseca. Što sam ja to, vukodlak? Nasmijao sam se na glas i kolegica Staničić me iskosa pogledala kao da se osjetila uvrijeđenom.
„Oprostite kolegice, ne smijem se vama, nečega sam se upravo sjetio.“
Kolegica je samo nastavila gledati u dnevnik i prokomentirala da joj je drago da je barem nekome zabavno.
Dlake mi izrastaju za punog mjeseca. Što to znači? Kakve to ima veze s ičim?
Zvonilo je i ja sam se dovukao do razreda na drugom katu. Unutra šačica balavurdije prepisuje zadaću za sljedeći, ozbiljniji sat.
„Profesore, profesore, možemo mi pisati zadaću za profesoricu Grakar, pita nas i provjerava zadaće…? Molimo vas profesore!“
Zamislio sam se na trenutak, potom pomiren sam sa sobom odustao od onoga što sam zapravo želio reći.
„Ajde, pišite…!“
Svi su se u tom trenutku raspršili u dvije grupice, sletjeli kao muhe na dva svježa dreka i raspalili prepisivati iz uzornih bilježnica. Izvadio sam novine iz torbe i krenuo prelistavati.
Nisam čitao, više sam mislima prevrtao teorije o postanku svojih dlaka. To mora biti i zbog ovog posla. Ovaj posao mora biti razlog tome što mi izrastaju te dugačke dlake. Dlake su simptom, ukazuju na nešto dublje. U kombinaciji s utjecajem mjeseca, u meni se stvara psihički koktel i sve iznutra izlazi na površinu, pa tako izrastaju dlake. Simptomatično je i to što je sve krenulo kada i Europska unija.
A što ako sam zaista vukodlak? Postoji li nekakav vukodlački poremećaj za koji ne znam? Možda su priče o vukodlacima izniknule upravo iz ovakvih poremećaja kakvog sam sada i sam žrtva?
Zvono me prenulo iz razmišljanja. Nekako sam izdržao još tri školska sata i potom odjurio u stan.
Nakon što sam proučio svu moguću literaturu o hirzutizmu, bacio sam se na proučavanje literature o vukodlacima. Bilo je tu svega, uglavnom šunda. Bila mi je smiješna ta činjenica, činjenica da bih mogao postati vukodlak, odnosno imati nekakav vukodlački poremećaj, no nisam imao što drugo istraživati osim toga i pojačane dlakavosti. Smijao sam se vlastitoj dijagnozi : „EU-kodlak“.
Pisalo je, između ostalog, kako je moguće da mi se ekstremno povećala razina testosterona u tijelu, no ja se nisam osjećao ništa većim muškarcem no inače.
Dani su prolazili i sve je ostajalo isto.
Prolazile su zapravo i godine i sve je ostajalo isto.
Jedino su dlake bujale proporcionalno mojoj nepokretnosti i nemogućnosti da riješim taj problem.
Nakon par godina dlakama mi je bilo prekriveno čitavo tijelo i nisu više izrastale preko noći jednom mjesečno, nego su bile konstantno prisutne – ja bi ih podrezivao, na ključnim mjestima uklanjao voskom, čupao pincetom, depilirao, brijao, a one bi u svom ritmu uporno kroz par dana ponovno izrastale.
Jedino mjesto koje mi nije bilo prekriveno dlakama bilo je spolovilo, mali krugovi oko očiju, nos, usne i dlanovi. Bio sam kao dlakava žena u cirkusu. Samo što nisam bio žena i radio sam u državnoj ustanovi.
Stvorio sam nadasve kompliciran sustav uklanjanja dlaka. Za liječnika je bilo prekasno jer u ovom stadiju zaista ne znam više što bih mu rekao, a neugoda me sprječavala da se ikome obratim. Uklanjao sam one dlake do kojih sam mogao doći, druge sam nekakvim akrobatskim pokretima skraćivao koliko sam mogao. U početku sam se trudio sve ih srediti, no što je vrijeme dalje odmicalo postajao sam zapravo sve zapušteniji, sve više sam odustajao od tog kompliciranog procesa. Počeo sam se baviti samo onim najočiglednijim dlakama, na licu i rukama, a tamo gdje bi se vidjelo da sam se brijao stavljao bih još i hidrogen, kako bi tamne točkice na koži bile što manje vidljive.
Ispod mojih traperica, košulja i sakoa bujalo je smeđe krzno.
Život mi je nemoćno počeo titrati između ekstenzivnih rituala sa sve brojnijim dlakama, između pripitomljavanja tog divljeg krzna i uglađenog profesorskog zanimanja.
Moj društveni život, koji je i prije bio ponešto oskudan, sada se pretvorio u pustinju. S posla sam odlazio ravno u stan gdje bih provodio većinu vremena. Slušao sam mnogo glazbe i pročitao nevjerojatan broj knjiga. Počeo sam i sam pisati knjigu.
S vremenom, nešto se ipak promijenilo.
Moja predavanja postala su zanimljivija jer sam odjednom počeo sve to što bih pročitao povezivati u čudne cjeline, što je zvučalo neobično, eklektično i napredno, pa sam uskoro na satovima imao sve veći broj učenika. Kolegi vjeroučitelju nije bilo jasno što se događa pa me jednom zamolio da mu učinim uslugu i dopustim da prisustvuje mom predavanju.
Nakon toga mi je samo pružio ruku i rekao: „Čestitam, kolega – trebali biste razmisliti o tome da lovite neku poziciju na fakultetu.“
Na dlake i dotjerivanje istih sam se nakon nekog vremena u potpunosti naviknuo. Postao je to ritual kao i svaki drugi. Postao sam ponovno veoma pedantan pri uklanjanju, iako mi je sve to oduzimalo mnogo vremena. Nitko niti u jednom trenutku nije ništa primijetio. Moj ugled je pak rastao, proporcionalno gustoći mog krzna.
U jednom trenutku sam, sjećam se, počeo spavati na podu stana, skvrčen i gol. Bolje rečeno, bez odjeće. Prekriven krznom. Krevet mi je postao suviše udoban, suviše mek. Nisam se time opterećivao. Puštao sam da događaji idu svojim tijekom.
Ponovno su štrajkali u školi. Ovaj put sam se i ja aktivno uključio u rad sindikata. Išao sam u Zagreb i marširao prema Markovom trgu, vikao sam iz sve snage na nepravdu. Kolegama sam počeo predstavljati svojevrsnog mesiju, vrhovnog vođu, i kroz kratko vrijeme postao sam posve druga osoba, vrijedna pažnje.
Godili su mi komplimenti, no ništa od toga nije me trajno zadovoljavalo. Mlađe kolegice oblijetale su oko mene, no sve sam ih ljubazno udaljavao, odbijale su se od mene kao loptice.
Najviše me usrećivalo kada bih bio sam i jedva sam čekao da se vratim u svoj stan, u svijet koji sam si stvorio, pun papira, knjiga, filmova, časopisa. Čitav Svemir stao je u tih tridesetak kvadrata. Moja knjiga je dobro napredovala i bio sam nekako smiren, zadovoljan, samopouzdan. Znao sam da će biti izvrsna. Bio sam napucan svom mogućom literaturom, književnom i filozofskom, a sve to izlazilo je iz mene u nekakvoj kompleksnoj cjelini, povezano i meko, a opet zvjerski prepredeno – jednostavno dobro napisano.
Po danu sam sada bio veoma ugledan profesor, dok sam, čim bih došao kući skidao svu odjeću sa sebe i strastveno čitao sve čega sam se mogao domoći.
Neko vrijeme je sve dobro funkcioniralo, uspijevao sam biti ta osoba koja sam postao, no sve me više nešto kopkalo, opterećivalo, nešto kao da je htjelo izići iz mene. Mislio sam da je to knjiga, no kada sam i nju dovršio, nisam taj osjećaj više imao čime objasniti.
Jedno jutro sam se probudio i samo odlučio ne otići na posao. Zvao sam ravnatelja i rekao mu da sam bolestan. Vjeroučitelj me spremno zamijenio.
Ležao sam tako na podu i čitav dan razmišljao gledajući u strop. U ruci sam imao drveni češalj i češljao si krzno. Mutno se sjećam kako sam si pustio nekakvu kompilaciju Elle Fitzgerald na repeat i proveo tako ležeći sigurno petnaest sati u komadu, samo slušajući.
Sjećam se, zadnja pjesma na albumu bila je „It’s Only a Paper Moon“. Onda bi sve krenulo iz početka.
U nekom sam trenutku zaspao i, kada sam se ujutro probudio, shvatio sam kako niti danas jednostavno ne mogu na posao. Nisam se mogao natjerati da ustanem i odem do škole. Uzeo sam telefon s namjerom da ponovno nazovem ravnatelja i zamolim za još jedan dan zamjene, no, kada se ravnatelj javio, nisam mogao progovoriti ni riječ. Trudio sam se izgovoriti „Dobar dan“, nešto, bilo što, no ništa nije izlazilo iz mene.
S druge strane linije ravnatelj je govorio: „Miroslave? Halo, Miroslave, jeste to vi? Halo, čujemo se?“, a ja sam samo držao slušalicu u ruci i nisam mogao govoriti.
U jednom trenutku njegov glas je odustao.
Čuo sam zvuk prekidanja veze s druge strane, ostavio telefon i pošao u kupatilo. Tamo sam se pogledao u ogledalo – ništa nije bilo drugačije osim činjenice da sam u potpunosti zanijemio.
Pokušao sam ispustiti bilo kakav zvuk, no ništa nije izišlo. Otvarao sam usta, kreveljio se, ništa.
Stajao sam tako pred ogledalom, prekriven smeđim krznom koje je na nekim mjestima bilo dugačko petnaestak centimetara, ponegdje kratko podšišano, a ponegdje posve obrijano. Stajao sam i dugo se gledao oči u oči sa svojim vukodlakom.
Duboko sam udahnuo i nekako zaključio da je ono što je htjelo izići iz mene, čini se, izišlo.
Navečer sam sjeo u auto i odvezao se izvan grada.
Nisam se osvrtao. Samo sam htio što prije doći do prve šume.
