saudade nema jezični ekvivalent
(postoje bolji načini opstajanja, zar ne?)
do koje točke me možeš povrijediti a da u tome više ne uživam
onda kad te dotaknem a ti se lecneš
izvučeš se opaskom o hladnoći mojih vjetrom išibanih nimalo ženstvenih dlanova
iz očiju ti izvire strah
nešto kao – što tražiš od mene
nešto kao – prihvati ne volim te
a ja te gledam i želim moji tragovi odzvanjaju ulicama
gazim, svi misle evo je
ona koja guta britvice i pljuca tuđe dlake iz usta
nemaju pojma da je zbog tebe koža živa rana čije
krvarenje opravdavam nanosima bure
krpam šavove bez uspjeha šivam
reci kako da prestanem gledati tvoje lice u pukotinama svoga oka
ti koji kažeš da sve kontroliraš i
u svemu si neutralan
i zašto onda da se živciraš kad ovo ionako nije naš planet ne pripada nam
koža stari umire se zašto zaboga zbog čega
tvoje tijelo žudi za nekim drugim dijelom svemira jer toliko si poseban
samo ti si svjestan te širine univerzuma
u kojem ti ne trebaju papiri zakoni šifre ni
ludača poput mene koja te proganja.
u međuvremenu buktaju sulude vijesti.
tip spava s lešom svoje majke rastu porezi
Trump je pobijedio i rata će sigurno biti (sjeme rata uvijek postoji)
a ja se brinem što me ne voliš
što me, jebem ti mater, ne voliš.
rekao si –
jednom ću početi vikati i svijet će čuti
ali tvoj glas je silente silenzioso skroz je šoto i
zašto te onda želim tako slabog slabijeg od ostalih,
telefoni stalno zvone oči su natečene
promijenila si se kažu, trgni se jebote diši
iz mora izlaze zvukovi zovu me natrag
Steinbeck kaže sve što je dobro mora opet doći
opet me prihvati da živimo u istoj zabludi
čitaj mi iz dlana i gutaj me očima gutaj
pojedi me da uđem u tebe pa makar u komadima
ono što taknem moje je zašto se onda bojiš
možda se stvarno trebamo ubiti
roditi se u isto vrijeme u vrijeme kad naše vrijeme bude usklađeno a ne kao u Murakamija
Nietzsche kaže bog je mrtav ja kažem bog je zajebant
jede kokice i smije se dok mi koračamo poput mravi iz slike
onoga pod imenom Dalì
čija djela nazivaš sub umjesto nad realizmom
ne znaš izgovoriti noir i opsjednut si sam sobom
posteljina je vlažna od suza i tijela koje nestaje koje se izgubilo
jednom si me pitao jesam li bila usamljena prije tebe a
nikad nisam bila usamljenija nego u trenucima s tobom
to sam ti prešutjela
hranila sam ti ego i svršavala samo od dodira
hajde reci mi
kako da uđem u tebe a da me više ne možeš izbaciti
jer bol ima svoje prednosti
ona je jedina hrana koju ne treba platiti
rađanje
(kako biti benjamin button?)
jutra su teška.
kad prsti dotaknu jezik i prijeđu preko ruba novina
proguta me vrtlog riječi gori od bermudskog trokuta.
u takvim poraznim okolnostima
voditi ljubav je riskantan poduhvat samo rijetkih vojskovođa
vic kojem se priklanjaju samo lude na dvoru nekog meksičkog narkobosa.
lako je manipulirati zatrovanim umovima
zabavljati jednostavnim manipulacijima da bi se širila praznina
nametnuti negativu koja će usisati energiju potrebnu za snove i
izdizanje iz vlastitog pepela.
prva kava je ništa drugo doli sinonim gorčine
koja me još jednom podsjeti da sam tijelo i ništa više –
kost koža meso žile
imam fizičku reakciju na sve zemaljske i nezemaljske pojave
na zlo po ispisanim stranicama zbog kojeg povraćam trčim u zahod zapinjem
kao pijana srednjoškolka shvaćam da mi je loše ali ustrajem
u bljuvotini osjetim smrad
svojih iznutrica nikakvo olakšanje
jebeno je bučno u tome mome tijelu (galama deračina prosvjed)
nestabilna straćara za dušu koja se mrvi poput kruha koji
se rasipa na pogrešnim mjestima pa ranim one koje ne trebam
koji ne zaslužuju:
valjda volim biti zločesta
zloba je jednostavna i odbija se poput bumeranga
ovome svijetu kronično nedostaje ljepote, u tome je glavni problem čovječanstva
pa kad nas raspameti veličina umjetnosti da ne umremo od istine
plačemo razapeti bez srama smo raščetvoreni
otvoreni
prije nego se opet zakukuljimo zamaskiramo tješimo
da svijet širi dobre iluzije samo zabunom i
što mi onda imamo s tim
što nas briga za neku bolju stvar i važnost individue
zašto bi ja išta ja nisam bitan –
nisi bitna, shvati
za snove se moraš grčevito boriti odustati je ipak lakše
život je odustajanje (polagano pa sve brže)
misli što hoćeš ali sloboda nas je sve uškopila a
djeca se svejedno rađaju
zemlja je prenapučena i nedostaje prostora za disanje
gušimo se u vlastitom smradu dosadom
iznakaženih tijela kojima kisik postaje luksuz zato
hropćemo bez da znamo da hiperventiliramo zato –
diši
da se ne dogodi da zaboraviš kako
da ne bude kasno pa da
preskočiš plakanje
mutav u sterilnoj sobi čudne boje još čudnijeg mirisa
sav krvav
okružen neobično zbunjenim ljudima nespretnih pokreta
tabula rasa za novi ciklus zaborava
jednih te istih grešaka
