Marie
Utonula sam u njezin zagrljaj – u mirisu njezinoga vrata vidjela pašnjake, brda, plavetnilo neba. Postoji samo nekolicina ljudi koje voliš cijelim svojim bićem, a Marie je bila moja jedina. Niska tamnoputa djevojčica kovrčave kose i zaraznog osmijeha; najtoplijih očiju koje sam ikad vidjela. Imala sam osjećaj da me držati glavu na njezinome ramenu može zaštititi od svih nedaća ovoga svijeta; mada je Marie bila mlađa od mene, još uvijek na fakultetu, na razmjeni studenata u Torinu gdje me dočekala tog turobnog kištovitog petka.
Upoznale smo se prethodnog ljeta u Recanatiju, u školi talijanskog jezika za strance gdje me poslala mentorica iz književnosti da se oslobodim u govoru. Tako sam Italiju prvi put posjetila tek po završetku studija. Marie je dolazila iz Besançona i tu je bila s prijateljem Bernardom, simpatičnim metalcem koji joj je stalno bio za petama. Bila je lezbijka i tek se nedavno autala. To mi je rekla već drugi dan našeg poznanstva, jer joj je Bernie natuknuo da sam možda i ja lezbijka, zbog širokih ciganskih hlača i čudne frizure koju sam tada nosila. „A nisam ja“, rekla sam joj kao da se ispričavam. Tad mi je priznala i da je već par mjeseci na terapiji zbog odnosa s majkom, koja se toliko razočarala u njezinu seksualnu orijentaciju da je s njom prestala razgovarati. Marie je u Italiju stigla taman na vrijeme – kad se već preplašila da je majku počela mrziti.
Bila je to strašna ispovijest i tada je još uvijek nisam vidjela kao priču. Priče su došle kasnije. Za puno likova koje sam naknadno stvorila je Marie bila počelo; neka njezina osobina, njezin pogled, vibracije njezinoga osmijeha. Bilo je nečeg djetinjastog u načinu na koji je hodala, mogla sam stvoriti lik samo iz pokreta njezinih kukova.
Ta tri tjedna smo dijelile životne ispovijesti bez zadrške i bez straha od osude. Ni jedna ni druga nismo puno zgriješile a htjele smo – živjele smo običnim životom, s čežnjama u trbuhu i aspiracijama da budemo velike. Spojiti dijeljenje te životne filozofije s talijanskim jezikom bilo je nešto predivno. U našim razgovorima nisu postojale kočnice; nije bilo razmišljanja o riječima ni o skrivenim značenjima, nizala sam ih kao perlice na konac. Voljela sam talijanski jezik i voljela sam Marie s kojom sam na tom jeziku pričala.
Od toga je bilo prošlo malo više od pet mjeseci. Nedostajale su mi njezine riječi i njezino tijelo koje bi u zagrljaju otklonilo sve ostalo što me mučilo – tko sam, kuda idem, koji razlozi me tjeraju da ustrajem. Na peronu u Torinu sam u njezinim rukama postala nešto nanovo otkriveno, otvoreno. Rekla mi je odmah da je i Bernie stigao i da me čeka u stanu u kojem je živjela s prijateljicom Giselle. I njegova djevojka, „znaš ona koja ga je prvo odbila, a sad su nerazdvojni? Tako su lijep par, Karmen, divni su!“
Znala sam da je Bernie u to vrijeme živio s Francois u Milanu. Koje glupo ime, mislila sam dok smo hodale s perona prema metrou; nisam mogla vjerovati da se s njom spanđao na kraju. Bili su prijatelji iz djetinjstva, išli su u istu osnovnu i srednju školu, na isti fakultet. Kao priča mi je to zvučalo posve dosadno; kao primjer stvarnog života bilo je užasavajuće nepamtljivo.
U neko doba sam u Recanatiju osjetila da mi Bernie naginje pa sam ga pomalo izazivala, iako me nije privlačio. Tako sam se jednom u vožnji busom pravila da spavam i naslonila sam glavu na njegovo rame. Kasnije sam odglumila da se budim, a on me upitao sav nervozan: „Bella dormita?“
Tako sam zločesta nekad. Marie je to znala pa mi je zadnjeg dana u kampu rekla: „Pitao me jesi mi išta spominjala.“
Gledala me ozbiljno, a ja sam se pravila da ne razumijem o čemu priča.
„Quanti Francesi!“, povikala sam kad sam ušla kroz vrata njezinog stančića. Bilo ih je barem desetak, naguravali su se oko kuhinjskog stola i na maloj sofi. Rukovala sam se s Luciom, s kojom je Marie bila u vezi par mjeseci. Bila je visoka i tanka kao šibica i smijala se s rupicama u obrazima. Potom sam zagrlila i izljubila Bernieja dok me Francois hladno odmjeravala beživotnim očima iza naočala.
„Hajde, izađimo!“, povikala sam. „Lucia, moraš mi pričati o sebi!“
„Ali ne previše!“, našalila se Marie, mada nisam u potpunosti shvatila njezin komentar.
Marie se uvijek najduže spremala. Sjedila sam na fotelji i ćaskala s njezinim prijateljima, malo na engleskom, malo na talijanskom. Nitko mi nije bio osobito zanimljiv.
Napokon smo izašli u jedan bar na apericenu. Pila sam mojito i tanjur punila specijalitetima regije. Razgovarala sam s tipom s dredovima koji mi je mazio leđa i pokušavao me uvjeriti da talijanska glazbena scena ne postoji. Preko oka sam promatrala Francois koja je izgledala nezadovoljno, i Bernieja koji je s njom pokušavao pričati. Nisam mogla sakriti zadovoljstvo pa sam odlučila otići do njega. Kad sam ga odvukla sa strane, pitao me što se događa. Che c’è, Karmen? C’è, c’è, c’è, brljala sam, tutta la vita davanti c’è. Bila sam pijana.
„Što je Francois?“, pitala sam ga.
„Ma“, rekao je on, „mislim da je umorna.“
„Jesi li sretan?“
„Jesi li ti?“
„Ja nikad nisam sretna, Bernie.“
Bernie se za par minuta nakon našeg dvadesetsekundnog čavrljanja društvu počeo žaliti na glavobolju, boli ga glava strašno, možemo li otići?
Otišla sam na vece, a kad sam se vratila, Bernie i Francois su već nestali.
„Gdje su?“, pitala sam Marie.
„Rekla sam im da odu.“
„Ali zašto?“, povikala sam. „Tek smo došli!“
„Tu sei pazza o che?“
„Otkud sad to?“
Izašle smo vani. Lucia se držala po strani dok sam ja vikala: „Che cazzo, Marie?“
„Tebi je život eksperiment“, rekla je Marie mirno, gledajući me kao neka know-it-all.
„Svačiji život je eksperiment“, odvratila sam na tu njezinu superiornost.
Marie je odmahnula glavom.
„Zašto si ono napisala?“
Gledala sam je zbunjeno, ali ništa nisam izustila. Toliko mi se povraćalo da se nisam usudila otvoriti usta. Sva mi se hrana koju sam u sebe natrpala vraćala natrag, kao kad smo bile na izletu u Campofilone, a ja se najela makarona sa sirom kao da sam bila izgladnjela. Zbog te moje pohlepe ću jedan dan završiti u nekom krugu Danteovog pakla. Jedva sam hodala koliko sam pojela, a Marie mi je govorila da stavim dva prsta u usta. „Non mi guardare!“, vikala sam. Sakrila sam se iza nekog zida pokušavajući staviti prste u usta da povratim, a ona se smijala. Držala sam se za trbuh i ponavljala: „Mai più, Marie, mai più.“
„To sam ti rekla u povjerenju“, rekla je Marie ne obazirući se na moje zapomaganje. „A ne da o meni pišeš.“
Vrtjelo mi se u glavi pa sam sjela na obližnji zidić.
„Treba mi vode“, rekla sam.
„I još si to stavila na fejs da pročitam.“
Marie je ignorirala moju glavu među rukama, na mojim koljenima. Ispila sam do kraja bocu vode koju mi je donijela Lucia.
„Ljuta si?“, pitala sam, a Marie je odjednom šutjela.
Zapalila sam cigaretu, Marie je sjela kraj mene.
„Sve to što sam ti ispričala me sjebalo“, rekla je. „A ti na račun toga dobivaš nagrade u Hrvatskoj, i još prevodiš na engleski da i ja mogu razumjeti koliko me koristiš. Rugaš li se ti meni?“
„Nisam mislila da će te to povrijediti“, rekla sam, ali bila je to laž. Nisam uopće mislila na nju dok sam pisala; mislila sam na priču. Na nesigurnu djevojku kojoj je majka rekla: Ne dovodi mi nikoga doma. Ništa ne želim znati o tvojim vezama.
„Nisi to ti, Marie“, rekla sam. „To je netko drugi koji nosi neka tvoja obilježja.“
„Mislila sam da mogu prijeći preko toga“, rekla je Marie, „ali mogla si me barem pitati.“
Sjećala sam se dana kad mi je pričala o majci, ali više nisam znala gdje počinje moja priča a njezina završava ni obrnuto.
Promrljala sam oprosti, ali nisam znala je li mi stvarno bilo žao. Sve tri smo sjedile u tišini – ja s jedne, Lucia s druge strane. Vrijeme je prolazilo, ali kao da nije. „U priči ovo mogu pretvoriti u grupnjak“, rekla sam naposljetku i sve tri smo prasnule u smijeh. Hihotale smo se tako glasno da se orila Piazza San Carlo. Trčale smo zajedno i ja sam se spotakla i njih dvije su pale za mnom, i onda smo se tako valjale po podu i Marie je rekla: „Jednog dana ništa nećemo znati jedna o drugoj.“ Bilo je to strašno za čuti pa sam joj začepila usta, ali Marie je imala pravo. Marie je uvijek bila pametnija od mene, vidjela je budućnost.
Ostala sam još tri dana u Torinu. Posjetila Nacionalni muzej kinematografije, jela ogromne krafne, spavala u njezinome zagrljaju. Na odlasku se nismo posebno pozdravljale. Govorile smo sebi da naša veza ne prestaje.
Bernie je oženio Francois i skrasio se u jednom malom mjestu u Francuskoj s njemačkim ovčarom. Čujemo se ponekad preko fejsa, razmijenimo čestitke za Božić i Novu godinu. Marie i ja se ne pratimo na društvenim mrežama, ne mrzimo se, nismo se posvađale. Zadnji put sam je vidjela prije par godina kad me posjetila u Splitu. Sjećam je se kako na Marjanu stoji na mulu u kupaćem kostimu, skače unutra, viče: Buttati, su!, a sunce zalazi i zrak je čist, miriše more, ljeto… naša koža. Mogućnosti.
