o Loti, gradu i drugim životinjama
izbrisala sam tvoj broj mobitela
da ne upadnem u iskušenje samoponiženja
prije toga sam ga zapisala na papirić, za svaki slučaj
papirić sam poderala
kasnije sam iz smeća lijepila komadiće
i jebala ti mater
*
mene ništa ne može iznenaditi
čak ni to da mi nakon tri mjeseca odgovoriš na poruku
kao da ništa ne znaš o protoku, vrijeme
je ipak relativno
i svatko ga doživljava na svoj način,
pa ipak, zaklela bih se da je u pitanju dosada
i meni se nekad dogodi
pa se javim ljudima kojima sam svašta obećavala
i onda shvatim da me nitko od njih više ne čeka
*
prije Lote nisam nisam znala koliko volim rana buđenja
u šest ujutro grad spava mi ludujemo
trčimo po vau parku pa obiđemo centar
rivu marmontovu đardin penjemo se natrag
uzbrdo
dok razmišljam kako tu za mene ničega nema
ni ljubavi ni karijere ni zabave, ničega
da mrzim ovaj grad
koji se pretvorio u kupelj za turiste bez sluha za želje lokalaca
prljavi grad
grad bez hrane za jačanje duha
hoteli fast foodovi pubovi debilana
smrad pržene ribe i loše kuhinje
basnoslovne cijene kave papiri novine
pseća govna goli turisti koji viču skaču opijaju se – što li tu rade?
što gledaju, što vide?
preda mnom se ljudi vucaraju pod težinom vlastitoga mentaliteta
zna se gdje će završiti koja grupica, kao što se
uostalom
sve u Splitu zna
tko s kim gdje kada
mozak spržen od sunca
koje grije dušu, sklada pjesme, divani o moru i ljepoti vila
1950 pamti – ko ovo more platit?
uistinu – tko?
nema tu ništa za mene ničega ama baš ničega nema osim
mentalnog sklopa teškog pokretanja, polaganog
umiranja bez promjena,
ničega tu nema za mene ničega osim
travom obraslih površina
razbijenog stakla koji zaobilazi čistoća
bespravne gradnje koja zaobilazi zakon
preskupih stanova i suviše apartmana
zimmer house frei!
premalo pameti
kap kulture
more zatucanosti,
prije Lote nisam znala da toliko mrzim ovaj grad
valjda svatko pažnju usmjeri na neki neistraženi dio vlastitosti
kao ti nekad na psihodijagnoze s naglaskom na granične ličnosti
koliko i kada i što reći
jebi se – eto što ti imam za reći!
sad sam više s njom a manje s ljudima
više vidim manje probavljam
povraća mi se od svih i svakoga, od sebe
mi se sere
od prepunih plaža i modnih dodataka
od užarenog asfalta i manjka sadržaja
je li ikoga briga?
glavno je da ima turista
da počinje sve ranije, završava kasnije
a građani neka se jebu
iz godine u godinu
njima ionako ništa ne treba, ništa
ne treba
ništa ne traže
ništa ne zahtijevaju
nijemi ljudi
bez glasa
*
kad se požalim da mi je život dosada, prijatelj kaže pa kako?
puna ti je glava psa
em je li previše jede, je li previše sama, ima li crviće ili zapetljanje crijeva
ili ili ili. stalno ti je nešto u glavi zaboga, imaš li ti ikad mira?
hahahahaha koji paradoks! mir – Mira
to je kao kad
imaš dijete, kažem; jedino što
moje dijete neće odrasti da samo zaveže špigete, jednom digne kredit i
postane punopravni član robovskog društva.
eto na. čak je i Hawking umro.
za njega su moji učenici šutjeli punu minutu
prije nego li su opet udrili na galamu.
u međuvremenu, strah me sati što se pretvaraju u dane
dana u godine.
dijete kaže: želim navršiti osamnaest i ne ostariti ni dana više.
želim imati dvadeset i moć teleportacije.
ponekad mi se čini da je razum precijenjen
koristim ga previše pa ludim
koristim ga premalo, opet ludim
u svakom slučaju ludim.
o tome svjedoče
moja raščupana kosa, tuta s rupama, svađanje sa psom po cesti.
poševi se više, kaže prijatelj.
bi li ti htio
biti taj za mene?
*
Lota, pusti me da pišem, jednom ću biti važna!
jao, mamice, kako si samo glupa.
