Jedanaestog srpnja 2013. godine posjetio sam brata i nevjestu u Zagrebu. S njima sam sutradan bio na Krešimirovom grobu u Mirogoju. U povratku sam se od njih odvojio i svratio u kavanu hotela „Dubrovnik“, na dogovoreni sastanak s potencijalnim izdavačem mog novog romana. Kasnio je više od jednoga sata i bio sam već na rubu živaca. Nikad se nigdje nismo sreli, jedan drugome bili smo poznati samo po imenima. Rekao mi je da će me prepoznati prema slikama objavljivanim u zagrebačkom tisku. Roman sam mu poslao mailom, kad i na još devet takvih adresa zagrebačkih izdavača, gotovo pola godine nakon toga zakazao mi je sastanak u Zagrebu. Možda je u kavani već bio, nije me pronašao, i sretan što mi neće reći u lice da je roman loš, otišao s valjanim razlogom da ga nisam čekao.
Izdavač se ipak pojavio i svoju je priču o mome romanu završio tvrdnjom da ga neuvjerljivim čini upravo njegov osmogodišnji glavni junak, Krešimir, pokopan u Maksimiru. Zahtijevao je temeljitu preradu: Krešimir mora biti mnogo stariji, sve, potom, uskladiti s tim! (Mnogi griješe tvrdeći da djeca tek s odrastanjem stječu znanje i svoj zreliji odnos prema svijetu, eto, i on je bio među takvim. A i on je, nažalost, zaboravljao da neki odrasli umru i bez jednog i bez drugog.) Nisam mu proturječio, jer je bio jedini izdavač koji mi je na upit želi li pročitati moj novi roman odgovorio mailom potvrdno. Ipak, podsjetio sam ga:
– Čitali ste „Limeni bubanj“ njemačkog nobelovca Güntera Grassa, u to ne sumnjam. Njegov je glavni lik Oskar Matzerath, rođen u Gdanjsku 1924. godine. On priča o svom životu i životu odraslih kao trogodišnje dijete. Od trećeg rođendana Oskar ne želi rasti, za taj rođendan od majke dobiva limeni bubanj i od njega se ne odvaja. Odrasta u Gdanjsku, gradu s podijeljenim poljskim i njemačkim stanovništvom. Oskarov je bubanj crveno-bijele boje, pokazuje Oskarovu pripadnost Poljskoj koju nakon 1945. napušta i odlazi na zapad. Dakle, ima u književnosti podosta vunderkinda u službi neke ideje književnog djela.
– Oskar Matzerath Güntera Grassa u odnosu na vašeg Krešimira Juristića je nešto posve drugo.
– Osmogodišnji Krešimir Juristić je u mome romanu u službi antiratne priče u ime sve djece svijeta, kao i trogodišnji Oskar Matzerath. Dijete u ulozi odraslog, odrasli u ulozi djeteta, ali i u ulozi one Ujevićeve “i biti star, a biti mlad” u obrnutom potencijalu: “i biti mlad, a biti star”. Kao pisac, na temelju bilježaka svog nećaka dao sam mu konačni oblik, na različite načine sam upotrijebio tu obrnutost, i to s punom sviješću da zbog toga glavni lik romana u čitatelju i kritičaru može imati veliki otpor.
– Da, ali ima u vašem romanu još nešto drukčije. Taj vaš nećak stalno prijeti da će umrijeti od žalosti, samoće i srama? Može li se i od toga umrijeti?
– Kako ne. To je i medicinski dokazano, u književnosti je često korišteno. U svojoj prijetnji da će umrijeti od žalosti, samoće i srama mali Krešimir Juristić je povremeno i cinik i šaljivdžija. On je stalno sa strahom, kojim ipak dobro vlada, povremeno se tako i zabavlja s članovima svoje obitelji, da bi se to jednom moglo i dogoditi. I dogodi se: u prijetnji se njegov život istroši. Uvene kao biljka. Prije nego što umre, predaje stricu svoju teku s nesređenim zapisima o tome. Stric ih umjesto njega sređuje, oni mu pomažu da na vjerodostojan način nastavi njegov život. Da, može se umrijeti i od žalosti i od samoće i od srama, to tvrdi i medicina, pogotovu ako si nevin, bezgrešan, a to djeca jesu. Jer i u žalosti i u samoći i u sramu strada cijelo ljudsko tijelo. Od čega, uostalom, umire Hasanaginica kad zaustavlja svatove kraj dvora Hasanage da vidi svoje petero djece od kojih ju je on rastavio zato što ga nije niti jednom posjetila dok je liječio rane zadobivene u borbi, zbog čega ju je istjerao iz svoga dvora. Od bola i nepravde. Od toga što Hasanaga govori da ima srce kameno jer se neće da smiluje ni rođenoj djeci (“sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda”). Umire od Hasanagine surovosti. Uostalom, prisjetimo se od čega ono zgibe vojnik Gorčin velikog Maka Dizdara: Zgiboh od čudne boli/Ne probi me kopje/Ne ustreli strijela/Ne posječe/Sablja/Zgiboh od boli/Nepreboli/Volju/A djevu mi ugrabiše/U robje.
– Sve mi je to poznato. Ali, umrijeti od žalosti, samoće i srama… to mi, brate, zvuči nekako šuplje. Pa, onda i ono s Plotinom, neuvjerljivo, šuplje.
– Plotin je u romanu obrazovana lúdà, tumač svijeta kojemu je njegova pamet suvišna, „filozof“ prognanih zemljaka iz Bosanske Posavine koji se muvaju po Trgu Bana Josipa Jelačića iščekujući svoju sreću u neovisnoj državi Hrvatskoj. Taj lik pojačava mistiku svijeta koji odgonetaju Plotinov sin i Krešimir s kojim je za taj svijet povezan nekim nepoznatim silama okrenutim protiv obojice. Priča o Plotinovom sinu je zapravo potvrda da Krešimir nije usamljen, da ima svog dvojnika u istoj patnji. Tim je segmentom romana obojen lik koji ga propovijeda kao filozofiju vlastitog iskustva, ali može biti primijenjen i na svaki drugi lik sa sličnim iskustvom. To je priča o jednom koje je čas jedno čas drugo. O jednom u kojemu žive i naš duh i naša duša. O tome da smo potpuni samo onda kada je jedno s drugim, kada su u toj potpunosti i naš duh i naša duša. Kada je u takvom sjedinjenju i ono Borgesovo ja u sjećanju drugog.
Rastao sam se od njega sa smiješkom, zahvalan da je sadržaj romana ipak dobro upoznao, i vratio se bratu u Dubravi. Dakako da sam i takvim rastankom od njega kategorički odbio njegov prijedlog da svog glavnog junaka postaram. Dakako da sam bio začuđen činjenicom da u mojoj priči o Krešimiru taj izdavač nije prepoznao i ono najbitnije, metaforičko: duh djeteta i naraštaja koje je i na koncu dvadesetog i na početku dvadeset i prvog stoljeća bilo istinski patnik i stradalnik. Istinska žrtva bezdušnih i nehumanih. Djeteta koje je ratovima kod nas i u svijetu, doslovno kazano, bilo razapeto na križ i zaustavljeno u svom normalnom razvoju. Kojemu su na zemlji i blaženstvo i svetost, nažalost, i danas brutalno pogaženi.
U bratovom uredu, s onog istog velikog kožnog trosjeda na kojemu je s njim i majkom spavao Krešimir, te noći, stalno se moj pogled zaustavljao na portretu nećaka kojega je nacrtala njegova sestra slikarica. Nemir je razbijao moj san, u neko doba pokrenuo sam bratovo računalo i napisao post scriptum romana odlučan da ga uz njega i objavim ako jednoga dana ipak pronađem njegova izdavača u Zagrebu. U slučaju da ga ocijeni nepotrebnim, bit će uporište moje obrane pred svim sumnjivcima da je moj Krešimir Juristić premlad glavni junak. Kao njegov stric, Zvonimir, kao pisac, posebno, nikako se nisam mirio s tako tvrdim stajalištima, uvijek sam razbijao kanone, prihvaćao izuzetke. Dok su brat i nevjesta spavali na katu svoje kuće u Dubravi, gotovo u jednom dahu, s nečujne tastature preselio sam tekst u file post scriptuma i predahnuo. Snu ipak nisam mogao da se vratim pa sam skoknuo i na svoj face profil. Smirivao sam živce listajući različite objave na zidovima svojih face-prijatelja. Jednu sam pročitao pažljivo, ovdje je samo prepričavam jer nemam dozvolu i za preuzimanje njezina izvornog sadržaja.
Uglednog hrvatskog kritičara i enciklopedistu, koji je bio njezin autor, poznavao sam samo po imenu, kao i svog nesuđenog izdavača. Objavom je, u stvari, javno uputio rođendansku čestitku sinu. U njoj je tvrdio da mu je sin „već sa četiri godine znao sva slova“, da je „sa pet čitao knjige za odrasle, preskočivši slikovnice“. (Baš kao i moj Krešimir!) Na jednom ljetovanju u jednome danu pročitao je neku Pavličićevu knjigu. U trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, nije bio siguran znameniti otac, njegov je sin, „isprva na pisaćem stroju, a potom na friško kupljenom kompjutoru pisao svoj prvi fanzin, u kojem je imao različite rubrike, po uzoru na novine. Nevjerojatno vješto mijenjao je autorske stilove: posve se razlikovao stil filmske ili rock kritike od stila političkog ili izvještaja“. Bio je siguran „da su ti njegovi radovi bili dosta čitani među njegovim prijateljima“. I „prije nego što je krenuo u školu“, već je „pisao kratke priče i pjesme“.
Nije samo taj ugledni hrvatski književni kritičar i enciklopedist ovom svojom rođendanskom čestitkom sinu vunderkindu oporekao tvrdnju mog nesuđenog izdavača da je glavni junak mog romana glavni krivac što ga odbija objaviti dok ga ne preradim kako je zahtijevao.
Nekoliko dana poslije, sredinom rujna iste godine, u kući svog brata Bartola pročitao sam tekst u Jutarnjem listu o Margaret Mary Julia Ashford i njezinome romanu o „starcu od 42 godine“. Zvali su je Daisy, rođena je davne 1881. godine. Bila je samo devet godina stara kada je napisala roman o djeci “The Young Visiters“, o kome je nakon prvog objavljivanja 1919. pisano kao o jednom od najduhovitijih romana u povijesti književnosti. Glavni je lik toga romana, Alfred Salteen, “starac od 42 godine”, koji uz pomoć svojih mlađih prijatelja, ljubavnog para Ethel Montecue i Bernarda Clarka, pokušava postati džentlmen.
Sredinom prosinca iste godine na portalu istoga lista, ilustriranu video-snimkom, pročitao sam i ovu nevjerojatnu priču:
„Nakon što mu je već s tri godine izmjeren IQ od 160 Sherwyn Sarabi iz Yorkshira postao je član Mense, a inteligentnog dječaka uspoređivali su s Albertom Einsteinom, Bill Gatesom i Stephenom Hawkingom. Psiholog koji ga je testirao kazao je kako je rezultat koji je postigao Sherwyn najveći mogući na Wechslerovoj skali inteligencije. – Vrlo je inteligentan i nadaren, a njegov je rječnik daleko nadrastao njegove godine. Specijalizirao sam se za nadarenu djecu no kad sam testirao Sherwyna odmah sam znao da je poseban – kazao je psiholog Peter Congdon. S već deset mjeseci je progovorio, a kad je imao 20 mjeseci slagao je potpuno razumljive rečenice i od tada ne prestaje impresionirati svoje roditelje, liječnike i učitelje. Naime, Sherwyn sada ima četiri godine, no njegova mentalna dob jest dva put veća – ide u razred s djecom koja imaju prosječno devet godina. – Zdravo je i sretno dijete i voli puno pričati. O svemu ispituje i ja se zbilja trudim odgovoriti na njegova pitanja. Zato njegovo znanje i jest veliko – tvrdi njegova majka, bivša učiteljica Amanda Sarabi (37). Sherwyn je dosad pročitao više od 940 knjiga, a njegova omiljene su enciklopedije, kaže njegova majka.
Nakon čitanja Jutarnjeg, sjetio sam se i Mozarta koji je komponirao već u petoj godini! Sjetio sam se toga dana i jedne bilješke pročitane na internetu u lipnju 2009. godine iz koje sam saznao da je Pranav Veer, šestogodišnje čudo od djeteta iz Ohia prema „USA Today“ proglašen najpametnijim djetetom na svijetu. Imao je IQ preko 176, veći od Alberta Einsteina (siroti Einstein imao je IQ samo 160!).
Koncem istoga mjeseca, iste godine, nakon pažljivo odgledanog večernjeg Dnevnika HTV-a, zapamtio sam da dvanaestogodišnja Hrvatica Andrea Kulier u Kaliforniji upisuje fakultet.
U stvarnosti je, dakle, i to moguće, kao i u umjetnosti, po mišljenju mog nesuđenog izdavača, pak, nije. (Kopirao sam mu izvorni tekst rođendanske čestitke uglednog hrvatskog kritičara i enciklopediste sinu i poslao mailom, hoće li mi na taj mail ikada, i što, odgovoriti nakon njegova primitka, ne znam!?)
Blažena djeca su svemoćna, kao i moj Krešimir Juristić, prerano pokopan u Mirogoju!
Sve je u mom romanu onako kako mi je on ispričao na početku i na kraju svoga života
u svome jadnom zemaljskom domu koji je dijelio s Drugim, čijim sam zapisima u Domu blaženog djeteta, rasutim po vremenskom prostoru, i prevedenim na jezik pisca na odlasku, dugo vraćao kontinuitet. Onako kako sam to, kao Drugi, opisao u Domu prostora umjetnosti, probudivši u sebi snagu kad sam mislio da je u sebi za to više uopće nemam. Da posvjedočim kako je to blaženo dijete pričama starijih o povijesti i ratnoj zbilji svog zemaljskog doma bilo doista otrovano, pa ako je o tome i samo buncalo, to nije bila njegova krivnja. Kako sam iz tih njegovih zapisa, zapravo, shvatio da nitko ne priča samo jednu priču, u jednom dijelu, već njih više u više dijelova. I kako su me oni uvjerili da roman ne služi samo zato da se ispriča priča, jer je takav roman napisan davno, davno.
Povezivao sam te njegove zapise u cjelinu u vremenu svojih teških bolesti. U krhkom daytonskom miru oporavljao sam se od infarkta, u ratu je moje tijelo upamtilo i moždani udar. Neka, zato, nikoga ne čude ni ta moja mnogobrojna skakutanja u naraciji po različitim vremenskim prostorima, slična bijegu osuđenika od metaka.
U ono Plotinovo filozofijsko jedno smješteni su u ovoj knjizi svi Drugi sličnih sudbina. U onome mome ja nalaze se i duh i duša. Ono je stalno drukčije, nikad bez utvrđenog grijeha mog oca, nikad bez priče supruge Drugog s ratnog dežurstva u haustoru, i nikad bez primanja nove snage oboljela srca od umirućeg Klelijina brata, prognanog sarajevskog Jevreja u Jeruzalemu.
Od dijelova ove moje knjige neka čitatelj, zato, nanova piše svoju, jednu, ili više njih u jednoj. Njegova volja.
O svom bijegu iz kuće na klizištu iznad provalije, u čijim sam okvirima, kao Drugi, kao stvarni pisac romana, ostavio to blaženo dijete, više ne razmišljam kao o svojoj velikoj muci. Iz te kuće na klizištu potiču snaga i autentičnost moga nadahnuća kojim je određeno da knjiga o blaženom djetetu u domu kojem je ime Zemlja mora biti kakva jest, nikako drukčija. U njoj je samo Krešimir besmrtni vlasnik svih njezinih dijelova, ja sam samo njihov prepisivač i redaktor. To sam zaključio i nakon one posljednje točke u priči o njemu, kao i u srpnju 2013. godine, nakon desetak njezinih verzija. Hoće li ona ikada biti objavljena, njezinome je autoru nakon tog golemog a možda i uzaludnog truda sada posve nebitno. Ako to jednoga dana netko i učini, knjiga o blaženom djetetu u domu Zemlja, sigurno je, bit će knjiga i o meni.
Hoće li netko, ikada, uspjeti objasniti taj danse macabre u Krešimirovoj glavi kao igru, kao ruski rulet, pitanje je i dalje otvoreno? Na njega odgovor ne zna ni onaj svemoćni i zagonetni Glas. Svoj odgovor na to pitanje ispisujem sa strahom i velikom nesigurnošću: Starijima je u tim godinama, kao i danas, rat bio samo igra smrti, na njih se ugledao i on. U takvoj igri smrti stariji su predugo kao tvorci zla, rano je spoznalo to dijete, jer ratovi ne prestaju, ta igra je, dakle, posve bezopasna. Ne stradaju oni koji je vode, već oni koji zbog nje trpe i koji su u trpnji sve snažnije pribijeni na svom križu. Možda je baš tako tih godina zaključivala i dječja glavica Krešimira Juristića koja se u tu igru upustila kao u zabavu. Igrač je možda iznenada umro baš u onom trenutku kad je psihički bio već potpuno slomljen pitanjima koja su nadrastala i njegove umne i njegove dobne mogućnosti.
Uz moju suglasnost, izdavač je ovaj tekst izostavio, nekoliko njegovih uporišnih rečenica o starosti i idejama glavnoga junaka iskoristio sam u jednome razgovoru s njim na njegovome webu, ovdje ga prvi put cijeloga objavljujem.
I još nešto: Kad sam u snu preuzeo od Klelijina brata ostatak njegova života, preuzeo sam ga iz njegove cjeline prije izdisaja. Kad se supruga mog Drugog upisala u Knjigu prelazaka kao istovjernica svog supruga, to je učinila cjelinom svoga bića. Samo je imenu svog identiteta dodala nešto drugo, u suštini, isto je nazvala samo drugim imenom.
A tako sam i ja prošao kroz sve dijelove ovoga svoga i Krešimirovog zemaljskoga doma. I kao njegov stric i kao pisac koji se zove Zvonimir Juristić.
Amen!
Fotografija: Dražen Miočić