Izvukla se iz kreveta iako budilica još nije zazvonila. Spustila je nogu na hrpu odjeće koju je sinoć bacila na pod. Pazila je da ne prevrne bocu piva i prolije ostatke ishlapjele tekućine. Nije ju pozdravila prije odlaska na posao. Kao i obično u posljednje vrijeme. Nije mogla pronaći naočale, rukom je opipavala po noćnom ormariću, podu, virila ispod kreveta. Krenula je prema kupatilu nadajući se da ih je sinoć tamo ostavila. Mačak ju je čuo, pleo se oko njezinih nogu, umiljato preo i navodio ju prema ormaru u kojem je njegova hrana. U kupatilu se još osjećao miris njezina šampona. Tek je otišla. Oprala je zube, ubacila Helexa u usta, kao svakoga jutra. Mačak je strpljivo sjedio na ulazu u kupatilo i čekao da na njega dođe red. Nije očekivala da će joj sinoć sve to reći. Znala je da misli ozbiljno.
Ni ovoga joj jutra nije ostavila skuhanu kavu. Nahranila je mačka, odustala od doručka, otišla po naprtnjaču, ubacila par stvari i brzim se korakom spustila prema luci. Ni sat vremena nakon ustajanja sjedila je na palubi trajekta koji je isplovljavao iz gradske luke. Bio je prepun. Uskoro će vrhunac sezone. Pronašla je mjesto u hladu i sva četiri sata vožnje provela promatrajući otoke pored kojih je trajekt prolazio. Nije se uspijevala koncentrirati na čitanje romana izvučenog iz naprtnjače. Pravila se da ne primjećuje poznate sumještane. Rekla joj je da joj je dosta. Laži. Skrivanja. Želi svima reći da nisu cimerice.
Na rivu se iskrcala po zvizdanu. Ona i još nekoliko obitelji turista. Doba dana u kojem su vani samo oni koje nemaju drugoga izbora omogućio joj je da neopaženo odšeće do borove šume na drugoj strani uvale. Pronašla je mjesto u hladu i legla na ručnik.
Iz sna ju je trgnula truba ribarskoga broda koji je, polako ploveći po uvali, najavljivao svoj povratak. Sati su prošli za tren. Oko njega su kružili galebovi u potrazi za plijenom. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se sjeti što tu radi. Uzela je sendvič kupljen jutros prije ukrcaja na trajekt, odšetala do mora, sjela na rub rive, odgrizla komadić. Mrvice kruha bacala je u more. U trenutku se oko nje okupilo jato riba. Progutale su bačene mrvice i vrteći se oko njezinih stopala uronjenih u more tražile još. Pratila je kako veće ribe guraju manje i prisvajaju plijen. Ne zna zašto su je njezine riječi iznenadile. Mjesecima o tome razgovaraju.
Navukla je kupaći kostim i ušla u more. Plivala je dugo, do susjedne uvale. Sjela je pored mora. Konobar je zatvarao suncobrane na terasi obližnjeg kafića. Sunce je počelo zalaziti. Znala je da je ona potpuno sigurna u ono što govori. Došlo je vrijeme da mami kaže. Odmah. Mobitel ju je zvukom obavijestio da je dobila poruku. „Ej stara, čula sam od tete Dinke da si došla, vidila te na trajektu. U Porta smo večeras. Navrati…“ Dolasci i odlasci s otoka ne mogu proći neprimijećeno. Kući će gornjim putem, pomisli. Morat će zaobići rivu i Porat.
U kampu su upalili zvučnike i pojačali glazbu, odjekivala je preko uvale i dopirala sve do nje. U mjestu se upalila javna rasvjeta. Iz vrtova oko kuća dopirao je šum vode. Voljela je taj trenutak između kasnog popodneva i večeri. Još joj je one večeri, kad su se upoznale na Aninom tulumu, bilo jasno da ne živi dvostruki život. Poput nje. Slušala ju je kako priča o svojim planovima. Tako strastveno. Dok je ona gubila godine upisujući nove studije, tražeći svoj put. Uvjeravala ju je da će uskoro pronaći što ju zanima. Čekanje je kratila prodavajući turističke aranžmane ljudima koji se boje samostalno uputiti u neku od europskih metropola.
Začuje dahtanje i prene ju nešto vlažno na vratu. Pored nje je stajao zlatni retriver koji je veselo mahao repom. S desne joj se strane brzim korakom približavao mladić s uzicom u rukama. Nadala se da nije netko poznat. Nije joj se dalo objašnjavati kad je došla i što radi na otoku.
Otok je napustila kad je krenula u srednju školu. Mama je ostala posve sama. Kući se vraćala vikendom. Isprva svaki, a potom sve rjeđe i rjeđe. Odgovaralo joj je gubljenje u gradskom mnoštvu, anonimnost, susreti s ljudima sličnih interesa. Ljudima pred kojima ništa nije morala skrivati. Vraćajući se na otok, svakom bi prijeđenom nautičkom miljom osjećala da taj život ostavlja za sobom. Prvo bi uočila svjetionik, pa vrh punte, a onda crvene točkice krovova kuća u selu. Znala je da mama već čeka u pristaništu. Rodila se na otoku. Napuštala ga je rijetko i nevoljko. Danas joj mora reći sve. Zbog nje ne smije više lagati.
More se potpuno smirilo. Ni daška vjetra. Čim je stigla do sredine uvale počeli su joj mahati s terase Porta. Bilo je prekasno da skrene u sporednu ulicu i gornjom se cestom uputiti kući. Svi su već bili tamo. Kao i svake večeri. Odlučila im se kratko javit pa nastaviti kući. Izmislit će da je umorna. Pitali su je što cimericu nije dovela. Nije valjda da ih se srami?! Neodređenim je smiješkom i promjenom teme izbjegavala odgovor.
Sjedili su za dva spojena stola, govorili u isti glas, pokušavali nadjačati glazbu. Konobar je bez pitanja donosio uobičajena pića. Ni s kim nije pokušavala započeti razgovor. No uspješno je odglumila da upravo to radi. Kratkim i ponekad dvosmislenim odgovorima rješavala bi se dobačenih pitanja. U mislima je već bila u kući. Znala je da ne smije propustit trenutak odlučnosti, sad kad je već do tu stigla. Pitala se kako će mama reagirati. Možda ona već zna. Možda ju zato za cimericu pita na neki poseban način.
Kad je odlučila ustati i krenuti kući, konobar je donio novu turu. Dobacio joj je da mu je drago što ju vidi. Pitao što češće ne dolazi. Gubila se u mnoštvu glasova koji su prepričavali dogodovštine s turistima, komentirali porast cijena u lokalnoj trgovini, planirali selidbu u grad, ogovarali one koji su tu večer bili odsutni. Za nijednu se temu nije uspijevala uloviti. Nazdravljali su trećom rukom. Zna da mora krenuti. Večeras joj reći. Kakofonija glasova oko nje prožimala se s glazbom koja je dopirala s terase obližnjeg hotela. Toliko ju je puta molila da joj kaže. Da im kaže. Hoću, kad bude vrijeme, odgovorila bi joj.
Oko ponoći su se svi počeli razilaziti. Sutra je radni dan. Čim se počela uspinjati uličicom koja vodi prema kući primijetila je skupinu ljudi koji stoje i došaptavaju se. Noću vani obično nije bilo nikoga. Spustili su pogled kad su uočili da im se približava. Neki su se doimali iznenađeno što ju vide. Pitali su se tko joj je već javio. Kako je uspjela tako brzo stići. Bez riječi ih je zaobišla i ušla u dvorište. Mamina uplakana sestra krenula je prema njoj i zagrlila ju. Ništa joj nije trebala reći. Znala je da je stigla prekasno.
