(Proljetne impresije o ljetnjim danima)
1.
Dva mjeseca poslije reći će mi da su rođaci iz Sao Paola sletili u tu luku gotovo u isto vrijeme. U auli su ih dočekali rodbina i prijatelji – izlazili su svi na isti izlaz. Aerodromski taksisti i vozači shutleova koji ih saletiše na izlazu, činilo joj se, prvih pola sata, kao da joj se obraćaju sa bistričkim naglaskom.
– Nisam se mnogo otimala tom priviđenju; neko poznat mi je svako malo dolazio u susret. Trebalo je malo vremena da to prestane.
Tek će se dvije sedmice kasnije sjetiti ko je ta Brazilka koja je služila ljude u bašti pored rijeke Mondego. Prekoračila je tog jutra ogradu upravo na aerodromu da zagrli svoju primu. Poslije neće moći vjerovati da ju je sada tu pored rijeke prepoznala.
Ta koja meni priča sletila je tog jutra iz potpuno drugog smjera. Svi su tu oko nje izgledali kao rođaci. A ona ovdje nije imala svojte.
Porto se od izlaza sa aerodroma niz ulice slijevao prema nevidljivoj obali.
2.
U tim prvim danima stari satovi, koje je donijela daleko sa Istoka, neumoljivo će pokazivati staro vrijeme, koje je ovdje već bilo poremećeno; nije znala koliko je sati i bilo je valjda sat viška (vjerovatno i više).
Dan se poviše Coimbre štedio, raskriven u širokoj paperjastoj pelerini i visokim oblacima koje je raspuhivao vjetar s Atlantika. Nije se smirivao nekoliko dana, neuobičajeno što tako dugo plazi tim brežuljcima. Stizaće od obale mnogo brže od četrdeset minuta koliko ide voz.
Dan je trajao beskrajno. I moglo se sve stići.
3.
To da je sletila gotovo u isto vrijeme sa avionom iz Sao Paola pomenula mi je već na odlasku, na aerodromu u Portu. Tako je sve počelo. Tu noć sam iscrpivši mogućnosti stigao oko ponoći da prespavam do jutarnjeg leta.
Ona se bila već odomaćila na aerodromu, drugu noć zaredom. Vidio sam kako se u šlafroku šeće aulom vraćajući se sa tuširanja. Bili smo u Portugalu u isto vrijeme, a da nismo ni znali, tek sad se srećemo. – Ja sam odrađivao drugi mjesec svog istraživačkog boravka, bio sam poprilično zabrinut za procese europeizacije koji su na Dinaridima trajali cijelo posljednje stoljeće; ona je u međuvremenu postala evropski najpoznatija mlada pjesnikinja našeg jezika.
Nismo se trudili pozdraviti. Iza ponoći se aula isprazni – ostali smo sami i nije više bilo mogućnosti da se ne vidimo. Nekada smo zajedno pisali za isti časopis i hodali svi ulicama rodnog grada.
4.
Nije bila sigurna da se može reći kako je tačno počelo; to pomicanje. Poslije ću naći da je u jednom stihu – lipsavajući na ulici u Sarajevu (tu je bila još uvijek 2018.) – napisala, ako nadoknadi koji sat od tog vremena koje se zauvijek osulo, onda će to biti kod Lišboe. Moglo se sada reći da nije mnogo fulila.
Vjerovatno je počelo prije dvije ili četiri godine, kao jaki svrbež očiju, tako nažuljanih na ćoškovima zgrada koje je gledala trideset i dvije godine. Te ulice su bile kobi ulaštene; uvijek katastrofa iza ugla. Jamačno – otad je spavala samo po pet sati.
Sipale su se kapi u oči, bočicu za bočicom, kao morska pjena. Mutili se čajevi koji su davali snagu iz Amazonije, svejedno se šest godina provaljalo u spiralama kao kovitlac koji se razmotava svake dvije godine. Grad koji je živio u tim očima iščeznu prošlog ljeta; ili je to bilo pretprošlo.
Tako dugo oživljavan grad na svijetlećoj mapi i raznobojnim riječima – koja jedan dan samo pregori, ugasilo se sve, postade ta karta bespotrebna smiješna igračka, umukla plastika – gdje je odložiti.
Nije se više moglo podnijeti samog sebe na tim ulicama. Nikada se nije zaboravilo koliko je uvijek teško bilo izaći iz tog grada. Život potrošen kao ishodane čikme.
5.
Nekoliko sedmica po dolasku, vrativši se u Porto i spuštajući se u povečerje prema centru, pratiće me po tim ulicama Bistrik na moru, nezgodne mahale koje idu naniže, mnoštvo ljudi po cestama. Rekla je.
Na jednom uglu bila je brijačnica puna compatridosa, dotjerivali su svoje frizure i podšišavali se, štucovali brade, pijuckali porto, prelazili s utakmice na utakmicu od popodne do naveče. Moglo se lutati ulicama do jutra. Sve je tuda djelovalo derutno i ušminkano, kao dobro izrađena umjetnička instalacija. Kao da su lučke ruševine preparirane u okviru nekog EU projekta.
Ako su i plovili u neku propast, išli su vrlo sigurno. Čak su i ulični svirači i beskućnici, koji su spavali na dekama i kartonima po ulicama, izgledali kao gradski plaćenici koji tako ubiru svoju dnevnicu. Na obali Doura vidjela je kuće potamnile od vlage. Kao da su ovdje južno premještene s nekog irskog odmarališta, nikud ne mičući sa Atlantika.
Staro postojeće, kao sopstveni jezik, pratio je, kao pipci, čak i u snovima. Zvalo je neprestano na još uvijek dostupni telefon. Domovina nije posustajala – 387 ne prestaje zvoniti uznemirujući display. Nekakvi se ljudi uporno javljaju.
Sve je radila da se otrgne iz kandži postojećeg – koji su svuda lovili i vezali oko struka, ostavljajući tragove na leđima, modre krugove na rukama kao tetovaže od okova, progoneći i u snovima kao meduza. Rat i deportacije nekada su trajale po cijeli u noć.
Nije se libila daleko na Zapadu osjećati šta se upravo zbiva negdje kod Harkiva.
6.
Jezik kojim smo govorili – krugovi slova stezali su nas oko nogu od djetinjstva. Mi smo postali zarobljenici visoke pismenosti. Stare mitove smo preodjenuli; mislili smo da smo ovladavši tim riječima – bili oslobođeni. Poslije ćemo vidjeti da smo se našli u zupcima jedne gramatike koja te neće progutati samo ako počneš gristi i razarati. Elaborira.
-Osjećaš kako rasap koji traje smeta našim mozgovima, čim nema plana i potmulog reda. Svuda vlada disglosija, nacionalni jezici se raspadaju, uskoro ćemo čuti takvu pometnju vernakulara, govori kako se kome sviđa, kao da nikada nisu standardizovani. Neko dođe odakle hoće i naseli se kamo hoće – nauči taj jezik koliko hoće – i govori ga kako hoće – kako mu se sviđa; počne rečenicu na jednom – završi na drugom. To podjednako smeta i lijeve i desne tradicionaliste.
Primijetio si – dodala je te večeri – da kod nas i kolaboracionisti i antifašisti dijele iste simbole. Njegoš je bog i jednim i drugim. Naš famozni multikulturalizam: svi su bijeli i svi govore istim jezikom. Jedino naš jezik na kraju ima da ostane ceo i lep. Sanjam dan kad ću se riješiti konačno našeg jezika i naše književnosti koja je sva golo nasilje. Ne mogu da više podnesem sva ta ubijanja i silovanja na sve strane. Te nezasitne ralje bijele filologije, s kojih kaplje krv.
Govorila je o našim kotlinama i visovima, o kućicama i domovima uz rječice, svuda preko i ponad Dinarida, gdje se svako večer smišlja tri hiljade alibija, zašto je najbolje ostati u kod kuće, tu je dobro u vrtači, toplo i ima hrane čak; gdje ćeš sad, pričekaj da okopni; najbolje sredinom; ali nemoj plaho ni uz kraj; prag je najveća planina; svako sutra je gore od jučer.
– Primijetio si kad letiš, da je najveći dio naše zemlje pruža po visovima, koji su tako gledani iz aviona sunčani i otvoreni na sve strane, samo što tu niko nikada nije živi, vjerovatno ih ima gdje nikada nijedna noga nije kročila, možda je tu nemoguće obitavati. Oni su mi ostali u očima tako vjetroviti i svijetli, puni slobode i žilave trave. Mi se krijemo duboko dole u tim vrlo dubokim pukotinama, oko rječica, često nikada ne napustivši naše klance. Nije lako cijeli život provesti hodajući s kraja na kraj tih usjeklina.
Sišavši jedan nivo naniže dva dana ranije, na donju ulicu kao na stepenik, bliže Douru, uspjelo joj je opet biti niko i ništa, i po Portu, na pločnicima jedne posustale nacije. Ulice su tog petka popodne bile pune Afrikanaca i Lationoamerikanaca, i Indijci su plazili – jedino su joj još oni zapinjali za oko – plazile su mase preko željeznog mosta – na sve strane bio je otvoren horizont na ulicama tog grada podignutog na šine i željezne mostove ponad ušća i mora. Opaki irmaosi, trbušasti, otupjele nezgodnosti, u potkošuljama, vodili su pod ruku prekrasne žene koje su bile više od njih.
– Ljudi su bili besposleni – ljudi ne posustaju – ljudi ubijaju večer – ljudi imaju planove i željni su svega – ljudi žele ići dalje i dalje – kao da je upravo sunčano popodne u Belo Horizonteu.
Kolonijalne kuće uz prugu, kad god bi krenule vozom prema oceanu, držale su se dobro, sačuvane uz put kao krunica izbušenog zuba; tma bije duboko iz te posustalosti, niko tu nije živio stoljeće.
Nije bilo spora da je u u svom gradu, izašavši iz doma, konačno izgubila sve. Samo što se nije znalo ko je tu na dobitku, oni koji su ostali. Ili ovi ovdje nestajući.
7.
Vidjela je, kaže, prošlog oktobra da ljudi opet hodaju ulicom Valtera Perića svezani riječima, kao da nose negve. Trčkarali su sitnim koracima, odignutih ruku koje su sami sebi opet privezali za jezike. Odredili su sami sebi da istrče još jedan krug tako svezani od Ilidže do Baščaršije. Niko uostalom sada ne pita zašto odsustvuje iz grada – niko nije zainteresovan ni za koga – eto savršenog razloga za ugodnu raspričanost.
Kad se počne sjećati i pisati, godinama nakon što se zbivalo, to su nevjerovatna zakašnjenja; sada na kaldrmi Coimbre bila je prilika prilika da uhvati korak zbivanja i pisanja, s lica mjesta.
Prvi znak da si krenuo da se oslobađaš prošlih riječi, kao ulica, kad prestaneš mariti sluša li te iko tamo po Dinaridima i ono malo Panonije. Ne bude bitno vidi li neko kako hodaš istom ulicom trideset i drugu godinu zaredom; i šta misle o tebi.
– Zašto bih onda ikoga uvjeravala – zašto bih ikome dogovorila šta sam sve vidjela i čula za ovih nepunih godinu – šta ja tu dobivam i koliko plaćaju – da im kažem čega su se ove oči nagledale – koliko su se opet počele širiti pred izvjesnim prizorima. Najradije bih se skrila da me više nikad i ne dodirnu i ništa ne pitaju.
Vratila se na jutro kad je naumpalo da lako može biti portugalska pjesnikinja; ili možda da bude korzikanska, sljedeće jeseni. Bila je opet povjerovala u mogućnost neviđene kombinacije, nakon što smo prestali vjerovati da se više išta može dogoditi. Nekad smo živjeli za taj moment, čekajući ko će ga prvi uhvatiti perom kao nevidljivi končić. I htio sam opet da se izrazi; želio sam da napiše to sve novo od A do ižice.
– Čim neko piše – kaže – znači da ima nekih problema. Znači da nije nigdje bio. Počinje pisati mnogo prije nego je bilo šta stigao, ne bi li ga to ubrzalo. Čim sjeda da nešto saopšti narodu – to znači da nema šta reći. Svira samo po dirkama azbuke, redom, Čim piše – sumnjivo da je bilo šta doživio. Nema od toga ništa.
I da će se više ikad išta zbiti.
8.
Mora da je sve počelo da joj se otvara kad se jedno jutro strpala presvlaka u torbu, kao da je posrijedi deportacija i sjelo na prvi flixbus koji je dohvaćao najjužniju kapiju EU, grad Graz. Novca joj je dostajalo taman do sljedećeg autobusa sutra navečer. Tako je to počelo.
Neizvjesno koliko će se nastaviti; bilo je to prije pet godina. Ako koga upozna i zainteresuje za svoj govor, možda se uspije transferirati. Nevjerovatno se kasnilo, riječi kojima se trebalo otpovrnuti na licu mjesta naumpadale su dvije minute kasnije. Sve što je trebalo reći – izašlo na san nekoliko sedmica poslije.
Onda se sve zaboravilo, od 2018 do 2022. Nastavilo se mirno živjeti kližući na mentalnoj mapi, plazajući s kraja na kraj grada. Mijenjale su se samo raznobojne klizaljke. Bilo je vrlo zanimljivo; četiri godine nije malo. Sve će obuzeti neki drijemež lockdowna.
Bilo je to prije ili poslije vremena onog, kad smo zatočeni u toj kotlini nekom mističnom predanošću, samo sanjali da putujemo, kao da nemamo pasoša.
Napisala i razbacala za to vrijeme stihova kao kosu posvuda. Nije ni to loše.
9.
Počeo je novi rat u međuvremenu u februaru 2022. Morala se nakon toga hitno otputiti u Evropu. Grad je opet cvilio dok je odlazila prema stanici, na svakom ćošku. Sve je šaptalo da nikud ne treba kretati, granice će vrlo brzo biti zatvorene; silom se trgala usput, krhnula vratima. Tom gradu nije nikad pravo kad neko odlazi.
Bio je mrak rano ujutro, snijeg od jučer nije prestajao. Opet neizvjesnost da li će se izaći iz grada koja prati sve dok ne prođeš polovinu autoputa. Tu na ulicama dok ideš na stanicu moraš biti sretna ako na prvom uglu ne naleti automobil i ne zalijepi te na zid, baš na putu kad si pripremila – skok iz same sebe.
Nije rat bio ni odmakao – a pade joj je uloga da se pojavi kao sunčana literatorica, ugađačica ukusa, vrlo nemarna za stvarnost, koji donosi strašne vijesti s kraja jednog grada. Kao da poče glagoljati u ritmu stare evropske sintakse iz 20. vijeka – naoko ona je odgovarala novom stanju stvari.
Ona je bila upućena – ona je bila opet relevantna – ljudi konačno počeše obraćati pažnju na njene staromodne asocijacije – ona je znala ko je gdje stradao kroz cijeli dvadeseti vijek i kojim registrima je ko o tome svjedočio – imala je šta reći na književnim soarejama i pade joj kašika u med.
Tamo su u njenom kvartu na kraju Sarajeva prije tridesetak godina ljudi stavili čarape na glave i patrolirali ulicama.
-Svega sam se sjetila, otpovrnu; kad sam s gostima ušla u ratni tunel, počela sam se gušiti, nisam izdržala ni dvadeset metara, a ona djevojčica je lako prelazila toliko puta kroz blato i vodu od Butmira do Dobrinje. Vraćala se onaj moment, kad zvuk granate postane nepodnošljiv, prije sveopšteg praska, tu neumoljivost ne može niko zaustaviti; list na nozi te djevojčice nakon toga zauvijek je ostao potrgan.
Probudilo me sve opet u praskozorje novog rata koji će razoriti sve – ili bar tijelo, počevši od prvog organa. Sasvim je svejedno – sada će uskoro biti sve moguće. A pogotovo izvjesno je ništa.
10.
Zagledavši se u njene oči vidio sam, ustvari, koliko sam se bio progrizao, izbušenih zuba, povađenih živaca iz skoro svakog korijena, praznog jednjaka, šupalj sve do šupka. Bio sam toliko puta ispran, bez svake boje. Tek ovdje se moglo vidjeti da sam to jedna hodajuća kulisa, izjedena termitima. Zvonio sam gdje god bih se lupnuo prstima.
– Da me neko znao otprije, rekao bi – šta je ovaj uradio od sebe; u njegovom gradu ga niko, međutim, nije htio preturiti. Ljudi su bili zapanjeni što hoda i još nešto priča taj lutak. Bila su to dobra prijateljstva.
Onda sam joj rekao. – Ako ti ne želiš više da govoriš i pišeš po našim portalima – prekucaću ja – kažem – sve što deklamiraš večeras i prenijeti tvoj glas preko naših visova i dolina, da čuje i naš narod. Sve ovo bi nam moglo zatrebati. – Osjetio sam kako me njezin glas draška ljubičasto, negdje desnije od jednjaka.
Danima nisam ništa jeo, osim komada ribe uzetog i proprženog usput, uz dva tri gutljaja porta i malo hljeba. Došlo je vrijeme kad se ne može samog sebe prepoznati. Ko je taj i kakav je to čovjek? – Kad već više ništa ne mogu da uradim, odlučio sam se kažnjavati i iznurivati glađu – radi svih onih mojih – mistično svezanih za sve te kuće i čuke – koji su tamo daleko na istoku bili zakinuti za te prizore. I čekali nove pogrome, puni čame.
Burgijajući danima – ne bi iznenadilo da se tako iz samog sebe prokopa na drugu stranu. Nisam bio nezabrinut za sudbinu naše domaje.
11.
Odavno je jedan neurotik iz Beča ironično očekivao da će vladajuće nacije bijele rase, vođe čovječanstva, oni kojima dugujemo tehnološki napredak i naučne i kulturne standarde – pronaći drugi način da riješe konflikte, osim pokoljima.
– Misliš na taj Beč koji se upristojio – kaže ona – koji danas izgleda kao savršeni biro, u kojem ljudi stižu uvijek u pravo vrijeme, brzo i lako. Bečlije i kad se relaksiraju po prekrasnim parkovima kao da ne osjećaju da su još uvijek u uredu, samo ih malo odmaraju od kompjutera. Kao da su im u urede postavili spirale tobogana, ravno do stolica. Sve odgovara da istrčiš tu trku u punom ritmu i pobjeđuješ dan za danom.
Nije joj se svidio Beč današnji, govorila je o Beču otprije stotinu godina, u kojem u isto vrijeme žive Jean Amery, Freud, Joseph Roth, Werfel, Broch, Zweig. Oni su tako svi osjećali da će uskoro završiti ta lutanja, taj jučerašnji svijet u kojem je sve bilo moguće. Da će se dokinuti mogućnost više da bude moguće ništa, ali i sve, prije nego što je sve prevedeno u nihilo.
Koristila je, međutim, Beč u punom kapacitetu, prespavavši negdje u nečijem stanu u 20 bezirku, i hvatajući voz za aerodrom ranom zorom; odatle se moglo poletjeti gdje ti duša želi. Nije više nikome, ustvari ništa zamjerala, upozorivši me tek na moj naivnu viziju o europeizaiciji.
Uvijek će se naći, među narodima onih – u vezi s kojima će reći da su sve te civilizatorske tendencije i dobar takt – nespojivi s temeljima njihovog postojanja. Tako lako će biti namijenjeni za istrebljenje. Često država te standarde stavi u temelje svoje opstojnosti i nekima zabrani pravo da učestvuju u zajedničkom radu civilizacije.
Posjećujući klinike kao posmatračica prošlih mjeseci, vidim da je postala vjernica primarnih nagona koji su nezaustavljivi. Ovi primitivni impulsi prolaze kroz dugi proces razvoja prije nego što mogu postati aktivni u odrasloj osobi. Najčešće ta mržnja i oprez uzimaju lice altruizma i visokoparnih riječi.
Ustvari samo djeca nisu bila toliko naivna da otkriju korijene. – Kad moj tata umre, ja ću… Svi drugi će smisliti stotine drugih alibija da ne pomene to što ih tišti. Samo primitivac, ako ne dijete, mogu sad ovdje sjesti među nas i početi pričati o svojoj ili našoj smrti.
Sve te aule, kaže, sve ta slova i pletenja riječi, svi ti ispiti i uglačane klupe i katedre, ti paravani i prezentacije, služe samo da zakriju i ublaže ti razorni emocionalni i agresivni potresi. Na neko vrijeme navodno nekom pomogne ako naknadu za gubitak života nađe u svijetu fikcije, kao da će naučiti kako umrijeti. Ili ako neko bude žrtvovan u romanu – to će poštedjeti pisca ili čitaoca. Dječije su to priče – kao priče o duši koje smo smislili – promatrajući leš drugog – ne bismo li ostali pošteđeni.
I sad zamisli ti kad dođe moment u kojem se cijela civilizacija složi da izvjesna grupa ima biti žrtvovana. Koje je to zadovoljstvo! Najveći umovi i meštri pismenosti se također pridruže i opravdaju tom bijedom – književnošću – jednom vrlo agresivnom disciplinom koja – čim posegne za tastaturom, služi samo tome da se ozvaniči i proglasi nečija smrt, da se seiri na njom, da se pozove na milione smrti, da zagovara smrt i odredi milione za egzekucije, da proglasi strah od smrti i mirenje, sve kako bi perodržac ostao živ. Kao da će nas ti otpisani odmijeniti – kao da će oni imaju umrijeti umjesto svih nas.
-Je li ti sad jasno što oni koji najviše poubijaju – da oni koji opišu najviše pokolja – postanu najveći heroji – nisu li već postali besmrtni kad je već toliko ljudi umrlo umjesto njih? Kako postane veličanstveno, kako postane lijepo, da se zdere to umiveno civilizacijsko lice i ukaže onaj što udara i zgromi sve otkinutom butnom kosti.
I hajde ti to zaustavi u ime civilizacije koja je tu samo da zakrije – koja nas udaljava samo od tih emocionalnih dispozicija. Koja je sva usmjerena na potiskivanje tih nagona…
12.
Svi su se u prvim danima rata liječili dobrim vijestima o evropskoj savjesti i na frontu. Kao i člancima i dajdžestima o najnovijim terapijama za kancer i na psihoterapijama.
Onda se priča morala obrnuti: možda postoji izvjesna veza visoke pismenosti i barbarstva; između liječenja i umiranja. Ne može se više ništa reći a da nije citat; važno je samo pretvarati se što razlivenije da se ne zna granica. Obrnimo stvari na glavu – kao što su to brojni već uradili. Nećemo tada biti baš toliko neoriginalni hic et nunc.
Ponovno je dohvaćala onu prvu kapiju Evrope i šunjala se noću nazad u kotlinu. Umjetnici po Grazu hodali su još uvijek bezbrižno svojim ateljeima, osluškujući svakog putnika namjernika koji je dolazio sa (jugo)istoka, željni novih vijesti i puni razumijevanja za sve naše tegobe, agitujući da se produži ovo stanje, kad je moguće i sve i ništa.
Pričaju da su prije živjeli mnogo bolje sa tri hiljade eura, nego sada sa sedam. Cijene su u prvoj godini rata počele ludovati. Po Beču te neprestano svrbi dlan i stalno kopka kad imaš slobodan koji sat – što ga nisi iskoristio za još jedan posao. Ljudi se, kažu, sve manje smiju, hodajući kao digitroni ulicom. Nadala sam se da neće doći, kao u vrijeme Zweigovo, da sve te novce mogu natrpati u oluke i ostaviti, bezvrijedne, kad sve krene da gori i da se ruši. Valjda taj njihov Beč, kao staklena kugla koja se vrti oko sebe, neće biti jednom razbijena ko zvečka. – Toga se sjetila kad su jedne subote oko podneva u Beču probudile sirene – bila je to ipak samo proba, početkom svakog oktobra. –
13.
Kako da se više piše i svjedoči? – Po vama, ja mogu sada ovdje raskriliti dnevnik, u kojem sam popisala sve svoje poslove i dane, gdje sam bila, šta sam radila, čega sam se najela, koje djelo sam čitala, kamo ću prespavati. U njemu bi ostale sačuvane sve moje zebnje i nadanja od sata do sata. I vi biste onda bili zadovoljni, ukoričili biste u najnovije edicije, kao da to ne traje već pedeset godina. –
Ili mogu sada staviti palac u usta i opet sastavljati pjesme i priče, uzimati stvarne detalje, smišljati drame i raspisivati nekakve likove, rastapati ih i taliti u novim kalupima, da se sve čini tako uštimano i poklopljeno, izvajati svima prepoznatljive i drage profile i obrise, i vi biste se onda žacnuli – vi biste se poistovjećivali – vi biste prepoznali te ljude i oni bi vam svi izmamili suze ili smijeh – vi biste se zabavili ili čak zaplakali – i lakše podnijeli svakodnevne teškoće.
Ili bi ti možda mogao sačiniti od svega menipeju, vrlo originalno, umjesto da napišeš esej, putopis ili kolumnu. – Uzeti moje iskustvo i riječi i utopiti ga u svoj iskaz – napraviti samo teatar od glasova – možeš mi podmetnuti i svoje misli i iskustvo – možeš tretirati samog sebe u trećem licu i u ženskom rodu i graditi se da si ja – i tu ću ostati samo sjena, i tu će se osjetiti ko je koga progutao – opet sam samo tvoja lutka kojom upravljaš na nevještim konopcima – ma koliko trajala ta pretvorba u mene. – Pripovijedamo o onome što nije bilo i što nas ustvari nije vozilo – kako da se upoznamo? Sve i kad postaneš ja – nimalo ne znaš kako je u mojoj koži. Tu nikad neće biti živa čovjeka.
– Nema dodira između prvog i drugog, mene i tebe. Čak i Lukijan iz Samosate, taj prvi zanatlija menipeje, koristi dijaloge samo da raspiše svoje misli – svi tu osjećaju isto i isto govore, nema tu ni dva minimalno nenalik lika. – Niko nikad nije u ovoj civilizaciji imao razumijevanja za drugog – niko nikada nije stvarno čuo glas drugog; ta polifonija je stvarno jedan od najvećih mitova našeg vremena koje prolazi – bljesnula je možda samo na čas u Uliksu. Ko u toj monohromnosti – vjeruje još u neke žanrove?
Ko god uobličava i reda slova – on sjeda da počini nasilje, sve dok ne trijumfuje ono Svemoćno Ja, kao jedino preživjelo. – Vama vaša djela, meni moja nedjela.
14.
U prvim danima rata gledala je da o njenim rutama zna što manje ljudi. Na toliko takta i susretljivosti, osim u Grazu, naići će poslije još samo u Portu, koji je prvi dočekivao sve te goste s druge strane oceana i Afrike. Bilo je vrijeme da se nađe recept za sve raspade.
– A na koga je onda – kaže – pao red da bude žrtvovan, ako ne na onaj prvorođeni strani Božiji narod, to se valjda po tom Beču toliko osjećalo da je onaj doktor napisao cijelu knjigu, pokušavši u posljednji da im istrgne iz ruku taj gromobran, prebacujući odgovornost za izum Boga na Egipćane. Naravno, nije mu uspjelo, poslije će, zajedno sa Zweigom u londonskom izgnanstvu, samo žaliti što je tako pričajući, da Mojsije i nije bio Židov, uznemirio taj narod prije pokolja.
Iza svega su ostale samo pločice. Danas, ako ideš po ulicama, možeš vidjeti te pozlaćene pločice na pločnicima, pored raznih ulaza, koji riječima memoriraju postojanje svih tih ljudi koji su nestali i odatle odvedeni, prašnjave i razgažene. Kao da se običnim riječima mogao nadomjestiti živi čovjek. To se danas uči po seminarima kulture sjećanja.
– Ti kažeš neurotik – ja kažem – taj profesor i doktor iz Beča, priklonivši se civilizaciji, i sam je padao u nesvijest čuvši na kongresu u Bremenu kako njegov učenik govori o nekim leševima, koji su se očuvali kao mumije ležeći u tresetnim germanskim močvarama od praistorije.
Kad su ga podigli i ponijeli do sofe, otvorio je jedno oko i užasnuto vidio lice svog odmetnutog sina, Junga, koji ustvari oduvijek samo radio i pisao želeći njegovu smrt.
15.
Univerzitetska tvrđava u Coimbri stajala je visoko na brdu, nikome više ne prijeteći; tek kamerna, divna veduta usred maja, i kad se gleda sa obale rijeke Mondego, i sa Avenije Fernão de Magalhães. Gore se može otići na predavanje, ali uopšte i ne mora.
Visoko, sa zgrade Faculdad de Letras, koja možda ima najljepše mjesto u Evropi za jedan objekt natrpan knjigama, od jutra do mraka zbori se o ovim i onim konsekvencama. Davno je utvrđena po tvrdim modernističkim uzusima, sa klasicističkom strogošću. U pročelju zgrade stražare kipovi Sapfe, Tukidida, Aristotela i Demostena, kao čuvari evropske pismenosti.
Tu se scholari i profesori i danas, pedeset godina kasnije, znalački i žarko razračunavaju sa fašističkim simpatizerom i diktatorom Salazarom, koji je po cijelom Portugalu gradio modernistički, angažujući najprogresivnije arhitekte, tako je sazdao i tu zgradu fakulteta u kojoj svi danas rade i razvijaju kritički potencijal.
Na vratima urezano je trideset brončanih reljefa koji aludiraju na djela Homera, Gil Vicentea, Camõesa, Antera de Quentala, Florbele Espance, Cesárija Verdea, Eugénia de Castra, Antónija Nobrea i Fernanda Pessoe. Uz ostale sklopove skulptura Numídica Bessonea i postojeće tapiserije, poseban štimung emitiraju dvije velike freske smještene u atriju fakulteta.
Na istočnoj strani gleda u još širu zgradu Medicine, a na zapadu prema otvorenom horizontu, kilometrima ustalasnih brežuljaka, kojim su prosuti bijeli gradići kao pjena razasuta iz nahrupjelog okeana.
16.
Avenija Fernão de Magalhães nimalo se ne osvrće na tu četvrt fakulteta koji se odatle vidi gore na uzvišenju. Sve što ovdje ima – gore nema; za obrnuto tek ima da se utvrdi. Sav taj kolorit nagrnuo je preko oceana.
Tek poneki student u tradicionalnoj crnoj pelerini, renesansnoj, patrolira ovom ulicom, kao nezgodni batmen koji se spustio iz amfiteatara sa brda, mada nema tu nekog posla pa se ponaša kao i svi drugi, tražeći zabave. Na obližnjem Trgu republike jednog vikenda se okupljaju bijelci u dresovima Benfice, a drugog crnci u Portovim dresovima.
Na toj aveniji može se jesti duplo jeftinije. Vodi uz rijeku od željezničke do autobuske stanice, ispod lukova autoputa, I tu se svašta zbiva: neko neprestano zviždi, ritmično, kao da nešto dojavljuje. Ljudi se rukuju, učestalo, predajući jedni hašiš naprimjer, ti njemu drugom rukom daš eure; nekad se pozdravljaju s dvije ruke u isto vrijeme.
Brazilke koje će poslije upoznati – davale su istu adresu, kao da sve žive u nekoj komuni, to je ustvari valjda bio meeting point. Tuda prolaze i ozbiljni nasljednici Ferdinanda Magellana, ovlašteni fondovima EU; tražeći i sam neku brazilsku deltu, da pristanu. Ne uspijevaju uvijek zaći u te haustore, kao da nisu hakovali pravu aplikaciju.
Ljubitelji i poznavatelji evropske književnosti i Western canona tuda šetaju dok ne dobiju sunčanicu, zabrinuto bdijući nad obiljem razlivenih samoglasnika. Došlo mi je da se vratim još malo prohodati tom avenijom, da bi se moglo izvijestiti do u detalje.
17.
Postoje izvjesni naučnici, kaže, prisutni u Coimbri preko Utrecht networka, koji su držali prezentacije o vezama visoke pismenosti i barbarstva. Stigavši daleko sa Istoka – ti meštri imali su znanje koje se s koljeno na koljeno, tamo odakle dolazi, prenosilo jedno stoljeće. Bili su vrlo zabrinuti momci.
Mora da te zupce velebajne kulture i verziranosti – kaže ona – hoće okrenuti sada prema trećima; tolika opsjednutost nasiljem nema drugog smisla. Vidiš šta se sada u Izraelu dogodilo i sa tim Božjim narodom koji je jedva preživio pogrome i sada se okomio na Gazu, kao da će ih taj drugi narod odmijeniti u boljem stoljeću. Ne mogu ni na televiziji da gledam te prizore koji me uništavaju.
Nije bilo neznakovito što je propustila predavanje tog zemljaka koji je sada sjedio pored nje. Rekla mi je da u tom Centre for Social Studies slušala drugu, mirnodopsku temu; okrenuvši se budućnosti. Jedna sociologinja iz Brage i jedan pravnik iz Sidneya, iz različitih ali konvergentnih uglova, jedno za drugim, govorili su o tome kako se jurisdikcija i umjetnost presijecaju na pitanjima reprezentacije bolesti, otpora i smrti.
Naučnica je poneseno govorila o širenju – o postojanju izvan kože i smrti na primjerima sagovornica koje su bile oboljele od raka i preživjele. Potakla ih je na kreativno izražavanje, i one su sjajno odreagovale na tu kreaciju, kao na neke terapije.
Koristila je ubojiti melanž antropologije umjetnosti i materijalne kulture, medicinske antropologije i studija znanosti i tehnologije. Prezentacija je bila garnirana mnogim fotografijama i crtežima pacijentica.
Ova koja mi priča nije dobro podnijela što joj je u Centru tog jutra ta kolegica odnijela primat. Bila je posjednica više istine na tom području.
Tek je sada uspjela protumačiti šta je tog dana nagna da progovori na španskom, radnom jeziku tog centra, o tome kako je počela njena priča. Reče da je njena priča imala ustvari nekoliko početaka. Ima ako hoće početak za svaki tren u kojem se nađe.
Tog dana priča počinje u trenutku kad je izašla iz jednog taxija na Mestali i kada ju je dočekao neki nasmiješeni Filipinac. Koji joj i nije bio domaćin, nego samo konobar u toj cerevesariji ispred nje. Naseliće se u jednoj mirišljavoj airbnb sobi iznad kafane, koja je gledala direktno na stadion. Već prvog dana na klinici, nadahnuta riječima dr. Lurije, obratiće pažnju na odlazak jedne vrlo mlade pacijentice.
Ležeći u apartmanu skoro na vrhu klinike Incliva, počelo je tog odsutnog jutra ta pacijentica nezaustavljivo da umire. I to baš u trenutku kad je dan počeo da se zahuktava. – A tako je sve donedavno dobro odgovarala na jednu imunoterapiju.
U Valenciji je skoro do 10 sati ujutro polumrak, niko i ne pomišlja izaći na ulice i nešto raditi, i kad je sve počelo upravo da se pokreće, ona je odlučila da umre. Tome se, dakle, nije dalo više stati na put.
I koliko se dan podizao vani, i kako je rasla razina tog žamora i uzvika, puneći ulice sve do vrha tih zgrada i kvartova, i kako se dan ozarivao i podizao čelo, tako je ona uvirala u sebe i kopnila pred našim očima.
Nije marila za to što se već oko tri – kad ovdje svi završavaju posao – može uzeti bicikl i Turijom – hladovitim parkom kojim je nekada tekla isušena rijeka – spustiti se šest kilometara, sve do plaže. Tu se može guštati na suncu ili chilati u baru sve do kasnih sati, na danjem svjetlu.
Nije joj bilo kasno iza radnog vremena ni uhvatiti voz za Culleru – stići vrlo brzo još južnije – na te pjeskovite plaže u koji su pobodeni neboderi – upoznati ljude – kao da se u roku 45 minuta pomjerilo u Rio de Janeiro.
Moglo se, ako je bila drugačijeg ukusa, stići na konačno odredište one šalice od ahata koja je došla s Bliskog istoka do katedrale San Calis u jednom hipu, sve iz ruku zabrinutog riđokosog mladića koji je prije dvadeset stoljeća na jednoj večeri počastio discipuluse svojom krvlju.
Bilo je tako lako prispjeti u pravi tren pa ruke otrati na vrelim zidovima zamaskirane mavarske džamije, nedaleko od plaže.
Moglo se i biti strpljiv – otići kući i pričekati do juna i izaći u trenutku kada će tu sve da eksplodira od nepodnošljive jare – kada će sve da prsne kao prezrele mandarine prosute po ulicama – i okrene na način kakav se sada ne može ni zamisliti.
Ne, ništa od toga, ta djevojka je, međutim, samo odlučila da umire. Ili je ta nestala rijeka tako odlučila, odnoseći je pred našim očima tako neodgodivo, da su se i ti mađioničari u bijelim mantilima oko mene samo zgledali i klanjali sa strahopoštovanjem i tetošili djevojku samo da što prije i što lakše ode.
Naučnicu i sve na seminaru u Coimbri, nekoliko mjeseci kasnije, pokušala sam uvjeriti da smo svi mi – koji smo odgledali to i ostali živjeti, potpuno zdravi, hitajući tog popodneva za planovima i rutama, bili sto hiljada puta zanimljiviji za istraživanje. Do kraja sesije svi su odlučili sa mnom više ne progovoriti ni riječi.
Pustivši me u svoje društvo, nisu primijetili na klinici koliko smo djevojka i ja ličile. Da, niko nije shvatio, ona me tog jutra odmijenila – i ja ću narednih dana ići tim rutama koje je ona propustila.
18.
Nije htjela da mi detaljnije priča o Brazilkama koje su, željne druženja, sve davale istu adresu na Aveniji Ferdinanda Magellana. Upoznale su se također u Centru na jednom predavanju Romkinje iz Porta koja je u svom dugom solilokviju stalno insistirala da je slobodno zovu Cigana – na šta se mlada demokratska publika snebivala, jer je i na portugalskom ta riječ imala jasni šovinistički prizvuk.
A one će se jedino na toj sesiji slagati s tom ženom; što samu sebe ne bi tako zvala, ako su je već od djetinjstva drugi tako označavali. Bile su potpuno odustale od konačne integracije u portugalsko društvo. Univerzitet nije priznavao njihove škole i pravili su se po baštama i barovima kao da ne razumiju njihovu varijantu portugalskog. Poslije će reći da je portugalski u Sao Paolu, naprimjer, sličniji talijanskom. Pitala ih je dolaze li na fakultet – pogledale se je s s blagim ukorom kao da im se ruga.
Nisu znale ništa o nama – ali mi o njima znamo još manje. Nisu govorile da su iz Brazila, bilo im je dovoljno da kažu da su – iz Minhas Geraisa ili Vitoria, Espirito Santo. Prvi put sam čula za te državice i mjesta koje su bile kao dvadesetak naših. Zvale su jedna drugu često različitim imenima, imale su više imena, ili možda poneko za svaki trenutak. Na toj sesiji o ljudskim pravima – podigavši pulover jednoj od njih koji je spao na pod – stadoh s njom lice u lice, i žacnu me nisko u stomaku taj prekrasan osmijeh ili dugi pogled kojim je odgovorila na moj prethodni poluženerozan mahinalan gest.
Nisam u tom trenu bila lišena postkolonijalne strasti i predrasude, i zagledavši se u te jako prokrvljene bionjače, to crno prijeteće lice ozareno osmijehom i prekrasnih jagodica, lecnu me jedna urođenička neproničnost kojoj nisam znala porijekla ni uzroka, što me prikova. Nakon desetak razmijenjenih rečenica rekle su mi da u nedjelju planiraju izlet najprije u Aveiro pa u Porto, no nedostaje im 60 eura – ukoliko slučajno imam toliko – glatko im se mogu pridružiti. Dopunivši njihov zajednički budžet.
Osjetila sam se posjednicom te sume načevši 1200 eura koju ću zaraditi možda tek u sljedećem avgustu i te subote me pozvaše na fiestu koja je počinjala u njihovom stanu oko dva sata popodne. Mislim da to nije bio moment kad sam odlučila sav svoj grant usmjeriti na njih, opredijelivši se i za gladovanje.
Bila sam otupjela od tog skakanja po odsjecima – gdje niko nije mogao reći ono šta je želio, tako da smo riječi zavijali u folije i tako ih cuclali, sjedili smo uvijek paralelno, što mi je odgovaralo neko vrijeme. Kad ne bih znala više šta da uradim, došla bih na kolokvijum u izgužvanoj košulji.
Sjedeći u sobici na rezidenciji te subote, cinculajući se prije partyja travama koje se stavljaju ispod usne i mediteranskim oporim napicima već od podneva, moram ti priznati da sam sve radila da odagnam strah i paranoje. – Nisam se još uvijek bila dekontaminirala od onih stimulansa otrovne biljke koje smo se nalizali toliko u našoj kotlini, koja djeluje tako da se stalno bojimo da će nas neko zatočiti i oštetiti.
Tek poslije ću obrisati taj otrovni okus sa usana. – Da je sve podešeno, kao klopka, da se nas konačno orobi, da su se ljudi organizovali da ovdje na kraju svijeta stanu u kraj baš nama; da su ti tajnoviti zavjerenici protiv nas dugo čekali i odzvonio je trenutak, da nas se ponizi i ismije; da nas prate i da je spremno protiv nas – da nam se konačno stane u kraj. – Najgore kad se uspostavi da je sve to bilo opravdano.
I bojeći se tako i razvijajući i osujećujući klopku, onda sam oko pola dva, sva opijena, odlučila ipak da krenem na Aveniju jer je možda došlo vrijeme da umrem; svidjelo mi se biti ubijena ili masakrirana ovdje na Aveniji Fernanao Magalhaes, gdje me niko ne zna i gdje bih prvu pomoć od svojih dobila prekosutra u jutro ležeći na dnu rijeke Mondego.
To je strah kojem mi žene osjećamo od iskona. Penjući se stepenicama tog haustora – koji je odjekivao muzikom u pola dana kao da su ga cijelog zakupile –vjeruj mi na riječ da sam razmišljala o našim kućama i našim problemima, o tim biljkama iz naših bašči koje smo uživali, koje uspijevaju u našoj kotlini pogotovo kad na nju spadne magleni kapak mjesecima, a koje su se zvale resantiman, dert, sujedica, mržnja, strah, ozlojađenost, zakinutost, zloba… Naravno, malo se šalim! – Nije mi nikako bilo jasno kako plaćaju tako lijepe stanove. –
Taj party koji će uslijediti – vidim ga isprva protkanog mojim osjećanjem stida zbog predrasuda i sepeta koji sam donijela na leđima, a onda se protegnu jedan od onih dana koji traje ukupno preko šezdeset sati u komadu. Po ulasku ugledala sam za stolom prvo komšiju iz rezidencije Junior Ribeira, omotane noge zavojem kao da ga je neko zbo. Njega sam jednom pitala da li je opasno u Brazilu – njemu je samo neka sjena prešla preko lica. – Moguće da ćeš tamo, reče, biti orobljena ili ubijena – a moguće da ćeš doživjeti najljepše dane u životu i sresti najbolje ljude. No svako idi u Sao Paolo, tamo će te ako daš novčanik i mobitel pustiti – u Riju će te još i zbosti. Mi bar imamo kodeks.
Činilo mi se da su svi pobjegli od nekog velikog nasilja, puni ožiljaka; i zato se tako jednostavno bilo snaći za rute tamo i ovamo, bilo je vrlo lako platiti oduševljenje. Junior je govorio da u rodnom gradu nikada ni koraka nije napravio noseći torbu na leđima, nego cijelog života hoda kao kengur. Među njima jedna će neprestano iz nekog razloga sumnjati da sam i ja Brasiliera; da se samo gradim i pretvaram da sam strankinja. Kao da im nisam mogla slagati da sam i sama ranjena.
– De onde você é? (pitaju) – Sarajevo, kažem. Ništa im ne znači. – Jugoslavija? Nikad čule. – Onda kažem: Eu sou grega. – To im zvuči poznato. Do you know Ulisses? – pitam. – Znaju. – Eu sou prima de Ulisses! – Prima de Ulisses – kliknu oduševljene.
Nisu do kraja povjerovale; uvijek je to polulažno ozarenje. Ona sumnjičava, gledajući me i dalje iskosa, tokom večeri će se vraćati na to i vabiti me da priznam da sam ipak Brazilka, nekad mi je izgledala prijeteće tražeći da se prestanem pretvarati i na vrhuncu zabave mene dohvaća spuc inspiracije i puštam jednu pjesmu koju uglas pjevamo, tako parafraziranu…
Yo no soy Brasileira
Yo soy filha do Nordeste
Yo soy cabra da peste
Yo gostei do Ceara
Yo soy estrangeira
Vagabunda e cachaceira
Soy galego e atrevido
Perdido no Ceara
Hoćeš li povjerovati ako ti kažem da je ta neverna dolazila upravo iz sjeveroistično tirkizne Ceare?
19.
Stefan Zweig gleda početkom tridesetih uspon nacista i piše naširoko o Erazmu Roterdamskom, velikom zaboravljeniku, prvom svjesnom Europejcu među literatima, ustrajnom prijatelju mira, najrječitijem braniču humanističkog ideala.
Samostalnost mišljenja bila mu je nešto, što se samo po sebi razumije. Njegov slobodni duh nazirao je uvijek, da znači okrnjenje božanske mnogostrukosti svijeta, ako čovjek, bilo s propovjedaonice ili s katedre počne o svojoj vlastitoj, ličnoj istini govoriti kao o vijesti, koju je: Bog njemu, i to upravo samo njemu, prišapnuo u uho.
Prvi put nakon pada Rima u Erazmovoj privatnoj republici opet klija zrno opće evropske kulture. Najantifanatičniji učenjak, međutim, nalazi se uvučen u jednu od najdivljijih eksplozija koju poznaje povijest, narodno-religioznu strast oko Reformacije koja je čuvala sjećanje na pramržnju prvotne ljudske zvijeri, Erazmo gubi nadu da će, nakon nekoliko stoljeća i možda tisućljeća moralnog tada odgoja i kulturnog formiranja ljudske prirode, da se potpuno debestijalizira i humanizira ljudski rod.
Tog najvećeg meštra evropske pismenosti, konačno ugledavši Rio, usred pokolja u Evropi, obuzima jedan od najsnažnijih dojmova u cijelom životu, fasciniran je i duboko dirnut i na kraju će o toj zemlji napisati cijelu knjigu; to je, kaže, bila jedna individualna slika, s hrabrošću i velikodušnošću, puna boja i pokreta koji su fascinirali i nisu zamarali oko, tako da ga usred tog olovnog meteža koji razara njegov i Erazmov kontinent, Zweiga preplavljuje nalet radosti i ljepote, njegove su emocije probuđene, njegovi živci ojačani, njegovo srce zagrijano, njegov um uzburkan – i što više vidi, to više želi vidjeti.
Tu Zweig nalazi rješenje za Evropu; kaže, Brazil zaslužuje divljenje svijeta, jer je odbacio evropsku maniju rase i nacionalnosti, izbjegavši zamku da zbog svoje etnološke strukture postane najzavađenija zemlja, najdezintegriranija država na svijetu. – Čak se i na prvi pogled na ulici i tržištu mogu prepoznati različite rase koje čine stanovništvo. – Postoje potomci Portugalaca koji su osvojili i kolonizirali zemlju: tu su domaći Indijanci koji su od pamtivijeka nastanjivali cijelu regiju; postoje milijuni crnaca uvezenih iz Afrike tijekom robovskih dana; i milijuni Nijemaca, Talijana, pa čak i Japanaca koji su otada stigli kao doseljenici. To je zemlja koja mrzi rat.
Zato Zweig određuje Brazilu budućnost, dok je Evropa već tada zemlja koja ima više tradicije i prošlosti, nego budućnosti. Ono što Brazilu nedostaje, kaže Zweig, to je ono što su Europi ponudile njezine drevne institucije: muzeji, knjižnice, sve mogućnosti za učenje i obrazovanje, otetošivši sve te umjetnike, pisce, znanstvenike ili studente koje u vrijeme dok to Zweig piše rade na mehanizmima i bujicama nevjerovatno efektnih riječi, podižući fabrike koje će samljeti milione mrtvih i istrijebiti iz Evrope cijele narode na vrhuncu modernizma.
Ostavljajući Brazil u amanet budućnosti, sav oduševljen, vrlo slavan, Zweig liježe jedno veče u kući u Petropolisu, uzev zajedno sa svojom mladom ženom cijanid, da se više nikad ne probudi, iscrpljen (kako kaže u oproštajnom pismu) bezdomnim lutanjem i razaranjem njegove domovine Evrope.
20.
Neću da pišem, kaže, šta je bilo u Coimbri i Portu, ne zato što mi ne biste vjerovali, nego baš neću. Ne vrijedi vam pričati o strašnim kombinacijama – o tome što sam opet povjerovala u novo. Bolje da odživi i umre u meni – nego da počnete od toga slagati pjesmice. To bio prvi znak da se ne mirim da se sve završilo i da ništa više nije moguće.
Sjećam se samo da smo te nedjelje u povečerje hitale u kabrioletu kroz Porto s jednim Belgijancem kojeg smo koristile kao vozača. Razletile smo se na sve strane – ne zna se ko je bio željniji, one koje su došle prvi put u Evropu, ili ja koja sam tom pismenošću i knjigama i krajolicima i imaginarnim mapama dobro vladala… Ipak u jednom trenutku sam morala ustuknuti kad je bila u pitanju moja kartica koju smo nemilice provlačile. – Rekoh da neću izdržati: znate, ja baš nisam iz Beča, nisam ni iz Evrope, nisam čak ni prava naučnica… – Ma nema veze! – insistiraju, žele da ostanem tu.
– Osjetila sam se prvi put da sam odatle i da sam njihova. Sjećam se ovako, već šesti dan štiklamo flixbus na flixbus, ugovarajući booking krevet u zadnji čas, dok su moje conversice optočene i razobručene kao Isusove sandale. Nevečer istuširane, uvijale smo se u mirisne plahte po dormitorijima u hostelima, spavajući u istim sobama s muškarcima koji nas nisu nijednom ni krivo pogledali, ako nismo željele, kao da su bili zadovoljni samo tako da ih čuvaju i gledaju tako usnule i čičkavih preplanulih glava na bijelim jastucima.
Sjećam se, hitamo cijelom obalom Lisabona, gore-dole, od Cascaisa i nazad na veliki trg, vozovi se puni i neki se tuku – često umorne i zlovoljne, ne znajući stižemo li na sljedeći prevoz, neprestano jurimo neki zaostatak, izgubljeno nekad davno, dok smo bile djevojčice. Ja navečer liježući bojim mi se da mi krv ne udari na nos od viđenog obilja po tim ulicama, a flashevi nekog prizora koji sam vidjela na Bahia-Chivadu izlazi mi pred oči tek nekoliko sati kasnije, usred noći.
Najveće stvari koje su me prije opsesionirale – vidjela sam da mi uopšte više ništa ne znače. Najveće umijeće – jeste kako ostaviti nekog zakovanog u nekom mjestu.
Konačno sam uspjela da se samo obrnem preko glave i ne vratim se u staro ležište. Dosadile su mi sve te riječi koje mozak pljuje dva metra naprijed, kao fotonske predikcije. Tu ključaonicu kuda pljucka trebalo je obiti, pajserom i rastresom tijela.
– Naravno da je sve skepticizam, da je sve nemoguće i da je sve bilo, da je sve nepromjenjivo, da sve i svi isto završavaju – kad se cijeli život šećeš po tom vazdušnom kavezu dugom nekoliko kilometara.
Godinama sam se oslanjala na glagol treba – sada sam operirala glagolskim pridjevima radnim i prezentima zaoštrenim kao čiode. Prvi put ostav sama nisam bila kao teškaš iznuren nakon 48 rundi sa samim sobom.
Smiješiš se mom oduševljenju. Nemam ništa protiv. Imate i vi svoje rješenje.
Eto oslonite se na onog vašeg meštra koji je od svoga puta od Trebinja preko Beograda do Rovinja pravio avanture; od bešike do motike. I onog što cijeli život sjedi u Zagrebu i pjeni istim ritmom o raznim pitanjima.
Eno vam tamo vaš žrec koji je u desetom arondismanu bolovao od nostalgije slušajući ispod prozora harmoniku i pičkaranje Jugosa. Ili onog što je pobjegao iz Pariza nagazivši neku Kineskinju, sve vrijeme gladan, dok mu neka nena ne dadne u vozu kod Žepča krompiruše.
I onog što već pedesetu godinu zaredom poduzima ture od gromače do katakombi, citadele i samostane, krećući se ukrug, plaćući za nestalim mikrokosmosima. I onog što cijeli život priča o svojoj ruti vozom od Rima i Lisabona preko Londona do Sankt Petersburga otprije dvadeset godina.
Neka vas utješi onaj vaš papa što će skeptično završiti jednu priču koju diplomate devedesetih bacaju jedni drugima u lice iznad krvavih mapa na pregovorima… Valjda pismo iz 1923. godine.
– Koja kaže da se ne može pobjeći od mržnje i da svi isto završavamo, kao da je isti put onog čaršinlije koji umire na brežuljku iznad mosta i dr. Levenfelda koji je prije smrti služio i viđao ljude i prizore u Trstu, u Parizu i na kraju po Španiji, desetljećima. Taj vaš papa je propovijedao sve suprotno od onoga što je živio pa mu vjerujte na riječ. Ako vas izdaju modernisti koji su postali kolaboracionisti – a oslonite se na nadrealiste na kraju ušlafrokljene u diplomatske livreje.
Držite se svih tih svojih antiratnih mudonja – zatvorenih među četiri zida kao u kelije – neka vas zabavljaju riječima i paradoksima, tom zavjesom samo zakrivajući pokolje; – eto neka ima neko i pismen ko se bunio na ljudožderskoj gozbi, bar je tekla civilizovano. Mora da su tim svojim pjesmicama zaustavili rat – toliko se moglo uraditi.
Vi ste svi na neki način intelektualci – bili ste na ovaj ili na onaj način plaćani od države – sveštenici misli u koje je vaš narod uložio i kad ste ga korili – nije mi čudno što osjećate neku odgovornost. – Ja sam onog ljeta frcnula ko trn iz presječene fosne; mogu se sada igrat piljaka ili mogu nešto ozbiljno govoriti. Ili mogu nestati…
Svejedno tebi govorim. -Ko god sjeda za pisaći stol, sprema se počiniti neko zločinstvo. Žalim zbog svake prolistane knjige, žao mi je zbog svakog sata bačenog na pisanje. Ovo kretanje me radilo milion puta bolje, kao otvaranje knjiga na svakom uglu i pročitavanje tu pred svima nadušak, brzo kao što se šmrkne lajna. Ko da pročtih 900 dobrih romana.
21.
– Čudile su se da sam, kao one, toliko izdržljiva sedmi dan na nogama. Istina, popravljali smo se tim travama gurajući ispod usana, mutile su čajeve iz Amazonije, one bi dnevno popile samo po čašu vina, no nisu znale da sam hvatala zalet iz jedne rupe, daleko odavde u Dinaridima, gdje se jedna rijeka rasvjetava u ništa. Hodajući prije toga s kraja na kraj tog grada danima, pripremala sam injekcije koje ću poslije davati sebi ravno u jetru.
Vjeruj ti meni – ko iz Sarajeva krene onim autobusom ranom zorom i odradi dio autoputem na vrijeme – pa preko Nemile i Vranduka i Doboja stigne do autoputa 9. januar – pa spiči u Banja Luku – pa se vrati prema Gradiški i tu u dva sata pričeka putnike koje vozi drugi autobus od Travnika i Donjeg Vakufa – i onda tako krcat izgubivši još toliko vremena pretresan na granici EU – udari ravnicom preko Zagreba, Maribora i Graza, da naveče u pola jedanaest stigne u Beč – i potom – jer nema radi čega lijegati – odmah ode na aerodrom da čeka avion koji će u zoru poletiti za Porto i sleti tamo za onoliko koliko je njemu trebalo do Doboja…
– Pa nastavi onda svoj put flixbusem za Coimbru, koji će ga iskrcati na vrh Avenije Fernanao Magalhaes, tako da će mu ostati još samo dva kilometra uzvodno i da se popne na brdo pored Univerziteta, da u kasno popodne padne na krevet polumrtva u rezidenciji u visokoj Rui Pinheiro Chagas i probudi se tek prekosutra ujutro… I sve to samljevena od euforije koja je trajala četiri dana prije putovanja.
E ta je poslije spremna ne samo za jednu laku turu po Portugalu, nego je pripravna da se momentano penje na Ande.
22.
Neću ti lagati. Spasila sam se stigavši prvu moždanu vijugu, kao da sam sada imala šaru viška, uhvativši to jutro nakon fieste kukovima prvu okuku. Konačno sam prebrisala sve trake i presnimila sjećanja. Godilo mi je to isparavanje mozga.
Tako mnogo mi je donio onaj strah što smo obična nakupnina ćelija, koja se nađe negdje, kao spužva kojom neko može i komotno posušiti prvi trotoar. Zamisli koje čudo kad ta krpa usred svijeta naleti nekad na drugu koju poznaje. Toliko hodnje i ludila uloženo da se ponovo povjeruje u svoje postojanje.
Svuda je najlakše zgužvati percepciju, smožditi vidjelo. – Skačući po skalinama i lokalima gore dole da se razigra mozak i probije bljutavština košuljica – nije ni tad isključeno da će se ostati počišćen sa staklene ploče, kao ostatak gozbe.
Nije isključeno da se i tamo, sa satom viška, stjera u trap i dobro izudara. Taj proces predrugojačenja – da se ne lažemo – teče s mnogo nekomfora, besmisla, opasnosti, praznog hoda, omrznutosti. No da ne idem u filosofiju!
Tebi to nije bitno, znam šta tebe najviše zanima. Znam šta hoćeš da ti pričam. Pređimo na konkretno…
23.
Da, bilo je, bilo je… U neka doba tog partyja, pripustile su nas u sobe gdje su bile njihove postelje. Bilo mi je drago što smo imali te noći čast da ih častimo. Jer sam shvatila da bi sve isto uradile sve i da nismo.
Vjeruj mi na riječ da sam se sklanjala od tih jarbola, bez zastava, koje su po sobi nosali svi ti muškarci sa raznih strana zemaljske kugle, nisam željela ni da me dodirnu tim vršcima, bacivši se kao nikad dotad samo na Mel – koja me onog dana uvukla u sve to onim ludilom u očima. Lijevi kapak bio joj je malo spušten, kao da joj je nekada neko tu zadao snažan udarac.
Počela sam da je ljubim po leđima usrdno, koja su bila sva isheklana zelenim koncima, utisnutim duboko i zauvijek u kožu, te mustre su se sjećale vremena kad su po prašumama odakle je vukla korijenje hodale Amanayé, a te prababe ostavile su im u amanet lijepe mreže prebačene preko ramena, koje nikad nisu skidale. Počela sam je onako opijena i ljubiti i ujedati – što je ona sa smijehom zaustavila, ozbiljno me upozorivši.
– Kao što joj nikad nisam mogla pogoditi pravo ime – tako nisam na njenim leđima smjela ostaviti nijednog traga.
Vi ste kod nas oduvijek vodili ljubav s nama takmičeći se brzo i silovito, kao na sto metara, trkajući se sa imaginarnim prijateljima, svim onim prije vas i poslije vas. Mislili ste da nam se to sviđa, kao da tako nešto osjećamo; i nas ste u to uvjerili. I nas ste naučili da je bilo tako normalno – vodili smo ljubav na način da bi valjda jedini logičan svršetak svega bio da nam na kraju opucate glave o obližnji sto. To je bilo normalno.
Kod njih vidjela sam kako se šparaju i čuvaju – ne prepuštajući se sasvim – okrećući nas i manipulišući nama, tako da se mnogo ne potroše. Kao fudbalerke koje se štede na nevažnoj utakmici. Nekad – ako zatreba – i glumile su zanos i visoki ritam – samo da previše ne nasrćemo, iscrpljujući.
– Mais calma – rekla mi je Mel, kad sam bila tako obeznanila, da ni sama ne znam šta mi je bilo, da sam je počela po leđima srkati i gristi, na što je odreagovala s istom posprdnom miloštom kojom će poslije preda mnom umirivati jednog Grka, jednakim riječima, koji ju je počeo razvaljivati da je sve prštalo, čim se sastavio s njom, sav rutav po leđima, valjda htijući joj pokazati njenog boga Adonisa, na što mu se ona samo nasmiješila u lice i smirivala ga na portugalskom.
Bio je smiješan i tada kao i prije pet minuta, dok je stajao pred njom onako odrpan i mršav, zasopljen koliko je žurio da stigne, kao da će se preturiti, dok je ona sedmi put prostirala tog dana isti čaršaf preko svoje postelje, a on onako, ispruženog jezika do stola ko pašče, dok su mu se bale slijevale gledajući pred sobom tu božicu pitao – kao da se želi dobro još jednom uvjeriti prije nego prodre: – Tu est Brasiliera? – gubeći dah.
– Sim, yo soy Brasiliera – pogledala ga je i rekla tako pomireno, tako tužno, kao da joj nema druge, kao da i to ima već jednom proći. – Koji ti je put ovo bio danas? – pitam poslije naivno. – Ti mene pitaš koliko sam se puta napila vode?
Našavši se s njom na krevetu, jedna na jednu, ne znajući šta da radim pred toliko raskoši, htjela sam da pristupim otpozada njenoj silno raspuknutoj smokvi – ne da je milujem i zacijelim kao pupoljak – nego da je prignječim i stučem i srknem straga – baš onako kako to vi radite – ulubivši njen snažni gluteus s nekoliko grama viška, blago bibav i sav iscrtan u ruže, koje su se zelene i crvene razrasle sve do kukova; no odignuta samo se odbih i odskočih nazad na postelju, nikako joj ne mogav pristupiti.
Zastalu, kao da više ne znam šta da radim, onda me ona okrenula, spustivši ispod sebe – da joj pristupim odozdo i s boka – i počele smo da se trljamo dugo i ustrajno – kao da sam konačno naučila čemu sve to služi – kao da sam vodila ljubav po prvi put – vođena sigurnom rukom bila sam te noći i makaze i little spoon i big spoon – pola noći plazismo – kao da sam tek tada naučih plesati. – Svi su obratili pažnju na nas u tom ludilu i to veče smo bile zvijezde u toj sobi, kao na podijumu. Poslije ću dosaditi i njoj i drugoj i trećoj – pa će me svaki put prepustiti svojim rodicama.
– Ustavši rano – počele su opet da plešu i puštaju muziku, mažući se nekim pomadama koje su same spravljale, svaka je imala svoju kutijicu, s umiješanim travama u te kreme, njome su laštile i kose; tada sam shvatila od čega mirišu tako tamno, kao na duboku vodu. Kretale su se kao labudice i dalje uredujući tom sobom, ispraćajući koga treba, i po prvi put – među njima tako raskošnim i moćnim – onako blijeda i iscrpljena osjetila sam se kao njihova neuhranjena rodica koje su tu povele – zaostalu u razvoju – tanke kose, svu mršavu i krhku – šupljih kostiju, kao tek ižđikljalo ptiče.
A cijeli taj dan i ta noć – i bilo je svega – ostavilo je na njima traga, toliko kao da si preko njihovih širokih oblina i bedara – provukao ovako prstom, ostavljajući putanju od kreme i rose i krvi koja je trajala desetak sekundi. Bilo mi je na kraju drago tako drago što nisu dopuštale da džaba po njima tako balimo.
– Neću da pišem o svemu tome i nemoj da bi ti pisao! Izdajte bar jednom onog svog kosmatog Zeusa, koji je rekao da sve postoji da bi se napisala jedna dobra knjiga.
Ovo ti pričam jer to jutro kad sam krenula do kuće po stvari, da nastavimo dalje prema Portu, onako polupana, u prvom izlogu vidjeh u odsjaju da sam skinula staro lice, kao što se na obdukciji zdere, kada shvatiš koliko je bilo smiješno tako dugo vjerovati da je taj čovjek bio baš taj. Odlučila sam cijelom Avenijom, da me ne bi neko napao, s novim licem, pričati u muklu slušalicu na mješavini našeg, staroslavenskog, francuskog, španskog i arapskog, padajući od smijeha u ranu zoru, što ni u vrijeme Mavara nije bilo tu uobičajeno.
24.
Naša pismenost se polako bliži kraju. Forme su odavno krenule u transformaciju, slova su se iščahurile u slike i zvuk, u kvrgave brojeve. – Je li treba da nekome bude žao nakon što su na tom jeziku razrađena – organizovana – egzekucijski – najmanje dva genocida?
U Lisabonu u metrou – gdje se dodiruju kontinenti – čita se na svim pismima – je li i to samo paravan za barbarstvo koje se sprema? – Svi kažu, ako ti je tijesno na našem jeziku, idi u Beograd; da je ikada imalo ličio na grad, da ta nesvrstanost nije bila obična laž bar na koji sat, Beograd sa onim avenijama koji se spuštaju niz brežuljke prema rijekama, bar ponekad bi ličio na Lisabon, čije ulice se savijaju od raznobojnog naroda i jezika steklih sa svih strana svijeta.
Najveći prijatelj mom narodu su oni koji mu preporuče da se raspe po svijetu. Početa na jednom jeziku, završena na trećem, ta rečenica se gleda kako u ogledalu. Više jezika – više prozora na život. – Vi ponekad ubacite neki kroatizam ili crvenoslavjanštinu ili turcizam – ako ti je uzak bosanski, govoriš hrvatski ili srpski, ili obrnuto – vrlo ste mi provokativni!
Srest ćeš još uvijek po tim čukama i duboko u klancima — sve te naše ljude koji duboko u planinama samo sanjaju svjetlost, samo otvorenost horizonta, prozračnost, bašte i masline, vinograde… Gdje god stignu, sade smokve i karpuze i kajsije i hvale se kako uspijevaju. Lomnih zubala nikada, ni nakon nekoliko stoljeća, nisu svikli na žilavu ovčetinu – niti im stomaci lako prerađuju šljive i onu mutnu rakiještinu koju sipate u sebe. A neprestano sebe tetoše i bodre da su nekakvi highlanderi, vrlo surovi.
Stvar je i u svjetlosti, u odnosu na Mediteran, kod nas kao da stalno sija neka slaba sijalica i tako rano smrkava. Na Praia de Luz, vjeruj mi kao da je neko uvrnuo i okrenuo na max navečer do jedanaest. Može se i mora živjeti mnogo bolje nego u tom mračnom srcu Evrope. Nije dovoljno da zauvijek te bijele noći samo sanjamo.
Pobjegavši sa Bosfora i grčkih obala – mnogi se nadaju nekoj mekoj misli – a okružuju ih samo graničari sa glasovima oštrim kao psi. Nadam se da ćemo naučiti govoriti kao jedan ulični svirač što udara po jednom šupljem instrumentu, svaki čas po prazninama koje zvuče nijednom isto.
25.
Jesam ti rekla čijim plaštom sam se pokrila na tom putovanju? Ko sam bila?
Niko ustvari nije shvatio da sam ja taj Magellan sa Avenije. Kažu da je taj čovjek koji je prvi oplovio svijet sačuvan u povijesti pod nekoliko različitih imena. U portugalskim ispravama pojavljuje se veliki pomorac kadšto kao Ferñao de Magalhais, kad-što kao Fernao de Magelhaes; on sam je, kasnije, prešavši u španjolsku službu potpisivao pisma čas kao Maghallanes, čas kao Maghellanes, a kartografi su onda latinizirali taj španjolski oblik u Magellanus.
Zbog njega su, dodaje Zweig, prvi put uprte oči u taj mali narod u krajnjem kutu Evrope na kojega se dotad nije nitko obazirao. Dok su se velesile Francuska, Njemačka i Italija međusobno razdirale u besmislenim ratovima, Portugal, ta evropska Pepeljuga, proširio je svoj životni prostor tisuću, deset tisuća puta.
I sam Magellan je bio ranjen. Udarac kopljem o zglob koljena ozljedio mu je živac, pa mu je lijeva noga zauvijek otežala i upola hroma.
Nakon jedne krađe ovaca, koje su navodno Magellan i ekipa preporodali, past će potvora na njih, kao što je pala desetljećima poslije ponižavajući drugoga najglasovitijeg čovjeka Portugala, osjetljivog pjesnika Camoensa. – Srećom je, kaže Zweig, Magellan izdjelan iz tvrđeg drveta nego blagi Camoens. Nije mu mi na kraj pameti da dopusti da ga nekakvi bijednici preslušavaju i da ga, kao Camoensa, duge mjesece povlače po zatvorima.
Kralj ga uporno odbija kad mu traži službu i posadu da ostvari svoj naum. Portugalski dvor se odriče neugodnog i dosadnog istraživača koji tako uporno zahtijeva.
Magellan po audencijama pokazuje svoju volju da i dalje služi Portugalu krvlju, svojim životom. Tek kad ga otresito i konačno odbiju donosi odluku kakva u životu svakog čovjeka-stvaraoca mora jednom pasti.
Kao istjerani prosjak koji izlazi iz kraljeve palače, ne smije dulje čekati ni oklijevati. Sad mu je trideset i pet godina, a doživio je i iskusio sve što je ratnik i pomorac mogao naučiti na bojištu i na moru.
Šutljiv, kao i uvijek, ostaje još godinu dana u domovini, nadajući se nekom odgovoru, a onda odlazi i ponudi se drugom vladaru, španskom. Opsjednut je idejom da se može na putu do Indije zaobići taj veliki bedem od leda na sjevera, kao i onaj od kamena i zemlje na jugu, vrlo strpljiv. Juan de Solis je jednostavno rano krenuo dalje prema zapadu zabasavši u kanal rijeke La Plata.
Svi su godinama strastveno sanjali samo naći taj paso. Onda odjednom ustaje taj nepoznati mali kapetan Magellan u kojeg svi sumnjaju i izjavljuje s patetikom apsolutne sigurnosti: »Postoji prolaz iz Atlantskog u Tihi ocean. Ja to znam, tačno znam gdje se nalazi. Dajte mi mornaricu pa ću vam pokazati prolaz i oplovit ću oko cijele zemlje s istoka prema zapadu.<<
Prebacivši se do brazilskih plaža, njegovi mornari nerado napuštaju rajski Rio de Janeiro i nezadovoljni plove kraj zamamnih obala na kojima se ne smiju iskrcati. Magellan im ne smije priuštiti ni dana odmora. Prezimljuju nekako u zaljevu kod ušća La Plate i posve izmoždeni i slomljeni krenu obilaziti kontinent, prema Ognjenoj zemlji, a da nemaju pojma gdje to sve vodi, postaje sve hladnije, mornari sve gladniji, svi samo vjeruju Magellanovom ludilu i povinuju se sve opornije naređenjima.
Neke vatre gore na kopnu dok prave polako polukrug oko krajnjeg kopnenog zupca. Vodi ih žarko predviđanje da će se naći u Mar del Sur, koje vodi u Japan, u Indiju, u Kinu, do otočkih mirođija čiji ukusi su na nepce djelovali halucinatorno.
– Thalata, thalata – te tisućugodišnje radosne kliktaje kojim su Grci u povratku kući nakon beskrajnih nevolja pozdravili vječne vode – po Zweigu – Magellan i ekipa pustili su zaplovivši u nove nepregledne, hladne i mutne talase, tako da su odzvonili opet ovdje na drugom jeziku, s istim oduševljenjem, blaženo se uzdižući u sferu koja još nije nikad čula klicanje ljudskog glasa.
– Tako sam i ja osjetila da se vraćam kući oprostivši se s tim drugaricama i krenuvši sama da odsjedim pored mora posljednji dan prije aerodroma.
– Kad se sasvim opusti, Magellan će krenuti sa šestoricom vojnika da osvoji posljednji filipinski otok koji mu se nije pokorio – i taj poglavica i njegovo pleme će ih poubijati otrovnim srelicama. – Nikad nisam otkrila ko je bio onaj Filipinac koji me u Valenciji dočekao ona srdačno. –
-Magellanovi mornari neće uspjeti da vrate njegov leš, i stizaće poslije u Sevillu i Portugal, jedan po jedan, rasuti, pripisujući svako sebi tu svjetsku slavu i ogovarajući sve druge.
– Išla sam dugo obalom prema mjestu gdje se ulijeva rijeka i prvi put, kao da me okrznuo, nakon nekoliko mjeseci, čula sam da dvoje prolaznika koriste moj jezik. – Najveći trenutak bio je kad Magellanov rob Enrique, Malajac koji je do Iberije došao iz Indije preko Bliskog istoka, kad se iskrcaju na Filipine, dok su ga svi iz posade željno gledali, potvrđuje da mu ti glasovi koje čuje zvuče poznato.
I bi tek tada pouzdano da su napravili krug. Tako sam i ja osjećala da postoji prolaz kao oceanu nove osjećajnosti, kad se očeše o argentinske i brazilske delte, samo kad se prođe pored njih, nezaveden, i nastavi dalje put u neznano, i dokazala sam svome narodu u kutu Evrope da je zemlja okrugla. – O, ko tako dugo putuje vratiće se na isto mjesto odakle je krenuo!
26.
Na ušću rijeke Douro sve završava. Pobjegavši iz svoje rupe iz svojih okova – a onda ostavši bez pameti i bez sjećanja i uspomena – presjedila sam cijeli dan, ovdje gdje sada sve valja iznova da počne. Ni tamo ni ovdje više nisam nimala nikoga, nigdje prispjela, niti me ko čekao niti se više ko obzirao.
Tačno se vidjelo kako rječna sivkasta nijansa, kao bičevi anakondi, skončavaju u plavetnilu prije dva ogromna doka koji su štitili obalu od razora Atlantika.
Ostavši sama srela sam se sa sobom od onog prvog vikenda ovdje, kad sam išla prvi put da vidim na ocean. Probudila sam se to jutro u rezidenciji, tada nisam još nikog znala. Sve ono što će mi za koju sedmicu postati uobičajeno, bilo mi je tada komplikovano.
Pitala sam želi li neko u Figuieru de Foz, svi su gledali sumnjičavo. Niko dosad od njih nije imao potrebu ići tamo. Ne pridobivši nikoga na svoju priču – onda požurim sama, izađem na ulicu, spustim se preko tih mahala, natkrivenim nekim platnima, sa vrlo tankim kućama, pa niz jednu kapiju, na glavnu ulicu, gdje je neki mladić jučer pjevao fado tako da je cijelo popodne i ulica sijala; onda požurim na stanicu – i ovako rano njom lunjaju neki compadritosi, uskačem u voz i krećemo- vozimo se, vozimo se – što se više približava moru – sve je zelenije – uz prugu vire neki kablovi i sve je puno kranova – horizont je otvoren i naslagan brodovima i teretnjacima – njive se pružaju kilometrima prije obale – i voz nas ostavlja usred neke kamene varoši, opet sa širokim ulicama, mora nema ni na vidiku.
I onda izlazim sa stanice i spuštam se poprečnom ulicom i idem nekim avenijama, mora biti negdje tu, i koračam i koračam, provlačeći se između nekih zgrada – i izlazim na neku terasu na kraju, daleko od obale, i kako se okrenem i bacim pogled, tako ostanem zatečena i blago se osupnem, nešto me smeta, tako je blizu, nada mnom se nadvilo, kao da se ogroman val digao i krenuo na mene. Umalo da se rukom zaštitim od tog pogleda.
Odasvud plavetnilo, preneraženi mozak koji prvi put vidi toliku nepreglednost, naša mora su preuska i sagledljiva, ovo je bilo nezamislivo prostranstvo koje je raslo i u širinu i u visinu. – Pomirivši se da je sve to ocean – ne odbacujući horizont – onda osjećaš samo neku pobožnost. Naumpala mi je i sakralnost Dana D – pitala se zašto se te trupe ovdje nisu iskrcavali – mora da je Salazar nešto bio izdejstvovao.
Gledam tako na sve strane to nepregledno more kao udaljene planine – i učini mi se dohvatnim i krenem prelaziti te široke plaže, i gazim, gazim tim stazama od dasaka postavljenim prema vodi – sunce grije podnošljivo a onaj vjetar koji se osjećao visoko na brežuljcima Coimbre ovdje razvaljuje – i onda konačno stižem, skidam se i pokušam ući u vodu i zaplivati – ona je ledena, ne da mi ući u sebe, izbacuje me, koliko god uprla.
Ne znajući šta da radim – došlo mi je da se onako gola abdestim pred tim prostranstvom, bar u plićaku. A onda je uskoro došlo vrijeme da krenem kući.
27.
Opet terminalna faza odlaska. Čekanje po terminalima.
Bilo je već baš gluho doba noći, još samo nekoliko sati do leta.- Nije mi htjela reći svoju sljedeću destinaciju i zaklanjala je mobitel preda mnom da ne vidim njen boarding pass. Izmoreni i ispričani – ustobočeni, prikovani na klupe.
Ni sam ne znam kad smo zaspali, na dvije strane, dodirujući se tabanima. Shvatiću da smo bili usnuli tek kad se probudim.
– Nakon toliko vremena slušao sam te riječi i recipirao ga u sebi prvi put intimno i drago – i to više nije bio glas ljubavnice, prvi put sam imao razumijevanja za sve te nijanse, bila su to više sjećanja i razmišljanja saborkinje i drugarice, ako ne sestre, u svakom slučaju svojte. – Kad sam se ujutro probudio, nje nije bilo, već je bila otišla, kao da smo se preko noći stopili.
Jedva sam čekao samo da uobličim njen govor – da ga utopim u sebi zakrivši njen identitet – što je već bio dobar znak da ću stići doma.
