(Baš posljednje glose uz Kraj avanture, kroz Izokrenuti durbin)
1. Čovječanstvo nikako da se liši književnosti – kao jedne od posljednjih iluzija – što već znači nemati dobrog takta. To pletenje riječi i slika, što je najgore, neće izgleda ni da svrši sa samim sobom, a svima se već odavno popelo navrh glave.
2. Posebice književnici i njihovi problemi; gdje pronalazite inspiraciju; šta je zadaća pisca danas; zašto niste štampali svoje djelo u najvećoj kući; da li je mondijalizam bezgrešan; je li vaš rad potplaćen i imate li zdravstveno osiguranje. Kada ćete promovirati svoje najnovije djelo? – Koga se to više tiče. Ima već nešto neukusno u tom opterećivanju.
3. Na sve strane ponavlja se – romani, književnost, štampanje, književno. Kao mlaćenje po zečjim njuškama. A odmotalo se već mnogo godina kako su prezreli to posljednje bogosluženje koje je još ostalo, tu čovječanstvenu misiju s neba – Ah, ah Tolstoj! Uh, uh, Thomas Mann – ima pola stoljeća da su posprdno vikali.
4. To osporavanje i nije bilo teško zaboraviti, u ime civilizacijskog napretka. – Da se ljudi vrate čitanju klasika, bilo bi nam svima bolje i zemlja bi krenula naprijed. Rješenje je uvijek tako nadomak ruke.
5. Među Andrićevim koricama je navodno rješenje svih naših problema od 90-tih naovamo. Rusija izvrši agresiju na Ukrajinu – svi viču Gogolj. Krleža kaže da je sve već napisano, samo treba pročitati. Ustvari se čita već mnogo i raznovrsno – samo mi to ne osjećamo. Treba da se okrenemo pletenju slova, kao budućnosti, pa da se konačno iscijelimo od svih trauma, i da ova zemlja krene naprijed, zaboravivši prošlost. Amin. Treba samo biti strpljiv. I tako dalje.
6. A ta avantura je već odavno završena, i po Georgu Steineru i po Kunderi koji pokra Rene Mariu-Alberesa. I ona što je završila oko 1900. godine, kada su vitezovi odložili štitove i konje prestavši kretati na putovanje u terru incognitu ljudskog postojanja. I ona koja je počela nakon toga, pola stoljeća uobličujući to odsustvo avanture, posuvrativši svako kretanje kao rukave.
7. – Bez zapleta, žonglirajući riječima, prateći tok svijesti, raščinjavaše trenutak na rečenice i slova, tako da traju i petsto kod Joycea i hiljadu petsto stranica kod Prousta.
8. Kao da se tom ogromnom proizvodnjom riječi i znakova moglo nadomjestiti – to što život nestade. Naravno da se sve rasplelo i prije nego što je planeta napredovala toliko – da proizvede svoju vlastitu propast.
9. Oni koji su se time pomnije bavili – kažu da počelo još otkako se jedan Hofmannsthalov junak, na trenutak živ zakopan u rovovima, vraća iz Prvog svjetskog rata, duboko nepovjerljiv u jezik. – Kod njega, sve otada, vrlo je nepristojno koristiti riječi da prenesu puls dotad neosjećanih osjećanja, kao da potkupljuje tom valutom iščilelog društvenog ugovora. Otvarati usta – tako rano – već znači, kažu, proizvesti bezbožnu zbrku.
10. Taj zijev od Wittgensteinovog Tractatusa do parabola šutnje kod Hofmannsthala – već se tada otvorio – kako to stručno kaže Steiner – kao gubitak povjerenja u stabilnost i izražajni autoritet (srednjoevropske) civilizacije.
11. Devet godina nakon Kafkine smrti, u praskozorje sljedećeg varvarstva, Mojsije i Aron kod Schoenberga zaključit će uzvikom: “O riječ, ta riječ koja mi nedostaje.” Već se osjeća strašan rez između elokvencije, pjesnikovog primarnog užitka u govoru, i neljudske prirode političke stvarnosti, što će Hermann Broch poslije jezovito uglazbiti u jednom romanu simfoniji.
12. Mitska pozadina, bilo oko Odiseja ili Vergilija, ili poslije oko Josifa i njegovo braće, još uvijek je na tren okupljala te paračeske u šarenim vitražima – u zvukovima i slovima. Trebalo je nekako nadomjestiti odsustvo svake priče i to je put te druge avanture, koja se borila – kad vitezovi zaspaše – posljednjim snagama, riječima i zvukovima, da se sjeti prošlog svijeta.
13. Sve će nakon Drugog svjetskog rata završiti u novom uprizorenju komada Stanislava Vispjanskog iz 1904., kada visokoparne odlomke iz Homera i Biblije na sceni, preregistrovano, budu deklamovali glumci obučeni u prugaste uniforme, na sceni postavljenoj u Oswiencimu.
14. Poslije će biti šokantno što su i u Belsenu mogle pronaći riječi za sve stvari koje su se koristile, što koristeći ih niko nije zanijemio pred naslaganim Figuren ili Schmattes (prnjama).
15. Mnogi će pisci godinama kasnije očajavati nad svojim instrumentom, u egzilu ili preživjevši nacizam – riječi će svejednako osjećati mrtvim, kao cjepanice. To kako služi jezik, uhapšen u kalupe nacističkog žargona, odsječen od treperenja i okoštao u klišeima, otvaraće put na kojem se vidi kako se pismenost povlači od vitalnosti i preciznosti, kad jezik pojeftini u aktivističkom šifrarniku.
16. Biće to opet prilika za jedan veliki napor, da se ponovo – stekne vlastiti idiom koji će imitirati krizu pokazujući ranjivim svaki komunikacijski čin; a sve češće će opcija biti samoubilačka retorika šutnje – sve protiv politički korisnog rječnika. To je već zamah treće avanture, koja je završila, suspendovana, prije nego je i krenula. Još kasnije će se to nasloniti na vrijeme potpuno iscrpljenih verbalnih resursa i devalvirane riječi u masovnim kulturama i politici koja će evoluirati od nacizma.
17. Niko nije znao kako vratiti sluh usred buke verbalne inflacije koja je počela deteljećima ranije, kako vrijeme bude odmicalo, biće sve gore. Riječi, otkrivaće se kao potpuno zastario, koliko nesavršen, toliko i prolazan kod, u vrijeme kad sve vrijednosti buržoazije, kao domovine umjetnika, budu slomljene. Ništa se neće moći mjeriri sa onom nijemosti začetom u tvornicama smrti.
18. Ostaće još – kažu – pouzdanje u muziku, koja bude jedinstvena za sebe (neprevodiva), ali i odmah shvatljiva; u artikulaciji zvukom, i na nivou rečenice i kompozicijski, vraćat će se zgaženi svijet, prizvan tim neverbalnim emocijama. Nakon što se domet riječi dramatično smanji, a pismenost ostane razvodnjena, ta će se praznina izgleda dohvaćati (i jezičkom) melodijom. Nije ni čudno da su nastajali romani koji ništa ne znače, komponirani kao orkestar, atonalno ili elektronski.
19. Već je dobro poznato, da nakon što odjeknuvši devedesetih – nestanu riječi i na ovom jeziku 90-tih – stvari će vrlo brzo vraćati u normalu. Najprije je trebalo s puno povjerenje posvjedočiti, kako se to kaže, šokirati živim snimcima i prizorima užasa s lica mjesta; to se uzelo kao svjedočenje. Pjesnici će godinama kasnije vidati narodu rane, sve do katarze, kao sveštenici riječi, spašavajući svijet, odrađujući posao umjesto vjerskih zajednica.
20. Opet je trebalo što prije sve zaboraviti i okrenuti se budućnosti. Neće proći mnogo vremena a da se počne vikati da o tom ratu više ne treba govoriti. Nije to naš izum: i nakon Holokausta vrlo brzo se stvarnost sledila u mirnodopske slike, publika je žudjela za civilima u neorealističkom pokretu, stvarnost je oporo sažimana sve dok decentno ne postane i metafizička alegorija, što pogotovo na (talijanskom) filmu neće biti lišeno svake poetske draži. Sve je pojašnjeno.
21. Nasuprot rata supostaviće se – neratna književnost; opet riječi sa mnogo pretenzije, samo pozitivnog naboja. Kao da to nadomješta što nema više jezika. Sniva se o generacijskim romanima, nema sjećanja na rat, rat nije neizbježna tema, ratni hronotop potisnut; kao da je to presudno, kao da će pomoći. Mora da je ostala ljubav.
22. Sve treba riješiti vršnjak generacije koji se rata i ne sjeća, preživjela je bijeda i strahota tranzicije, jedna zbunjenost jer više nema starih (jugoslovenskih) vrijednosti, ne može se više živjeti od poštenog rada, nema nove perspektive i nema novih ideja, samo klijentelizam i nepotizam. Kakva prosječnost, kakva podlost!
23. Ljudsku sreću, što je najgore, neće više niko osjećati. Umjetnosti opet osta da se bori i pobijedi i oplemeni. Kad već probleme nije riješila ratna – sada taj teret pada na (književna) pleća neratna. Ponovo pouzdanje u floskule stvarnosti, bez lebdenja okolo. Ponovo oslonac na aktivističku moć jezika, koji energijom treba da djeluje i transformiše i preporodi. Opet pokušaj da se snimcima tih obespravljenih ljudi potakne i unaprijedi humanost. Kao da se može nešto uraditi i kao da se ništa nije dogodilo.
24. Kao da se jednom to pouzdanje u racio i napredak, u umjetnost, nije pretvorio edenske vrtove u Istočno pitanje, krugove koncentracionih logora i masovnih grobnica (jednom i nedavno). Optimizam i oslonac na jezičke znakove iščupan je zauvijek. Ko to govori tim jezikom rasplinutim u vazdušnim grobnicama, tako davno?
25. Budućnost je završila najmanje pola stoljeća ranije. Čovjek je već odavno bio pretvoren u sirovinu i na Kolimi i u Treblinci. Epohe više nakon 1945. nisu odmjenjivale jedna drugu; postojalo je sjećanje i ponavljanje, kao refreni. Pravi život, tek prividno stečen u nacional-socijalističkoj industriji, ili u ekonomiji terora u Gulagu, nije se više ukazivao, zažaren i prsnuo kao osvijetljeni fetus one trudnice na lomači.
26. Krajem novembra 1942. u Treblinci, , dok se logoraši vraćaju prema barakama sa teškog rada, iz onog dijela koji zovu logorom smrti, suknuće plamen, vrlo visoko. Jedući, kroz prozor su gledali sveudilj čudesnu plamenu pozadinu svih zamislivih boja: crvene, žute, zelene, ljubičaste. Najednom se jedan od njih podiže i staje ispred te plamene zavjese, bio je to Salve, operski pjevač iz Varšave, i počinje na jidišu veličanstveno pjevati psalam: Moj Bože, zašto si nas napustio? Nekad davno su nas predali ognju, ali mi nikada nismo pogazili tvoj sveti zakon. Od te noći, mrtvi će biti spaljivani.
27. – Pravljenje više nije pravljenje, rekoše posljednji filozofi, djelanje više nije djelanje. Niko nije znao šta da radi u oceanu slobodnog vremena; zagazi li se naprijed – već će se otkriti da se smočilo nogu u to jezero prošlosti koji se zrcali o nebo koje sviće. Ostali su revivali i ponavljanja, kao refreni iz kojeg nema izlaza.
28. Svaka umjetnost postade neprevratnička, kao muzej, fosili; sve se već odigralo na fabričkoj traci istorije. To je bila daleka osveta onih miliona spaljenih i stucanih u prah, prosutih u rijeke, kojima je budućnost iščupana kao korijen. Eho prevelikog pouzdanja u moć jezičkih šifrarnika; u energije koje humaniziraju, vraća se kao vječito odgađanje.
29. Leti se prema budućnosti još uvijek okrenut leđima. Bilo je nestalo jezika; ostaje šutnja u raznim formama, u raznom prosedeu. Sreća se otkriva u odsustvima – postavši, kako kaže Kertesz, nakon Auschwitza nemoguća. Literati poslije kraja, kao da su potrošili sve moguće simbole, kao Ionesco, nikada ne proniknuv zaista u njihovo značenje, te slike nemaju više nikakav vitalni značaj; riječi guše slike ili ih prikrivaju. Pismenost je sluđena i izbezumljena, riječi stvaraju zabunu, riječi nisu riječi, što se više objašnjava, to manje razumiju sebe.
30. Sve to valja brzo prevladavati. I naši literati, koji opet iza genocida moraju da steknu sebe i stare vrijednosti, da se rad i poštenje i lijepa umjetnost opet cijeni, trčali su bez daha i stizali izgubljenu budućnost. Gdje piše da im je dostajalo jezika? Možda je upravo gubitak daha to što se osjeća u tim nedovršenim romanima. Svejedno – ostaje da čekamo da opet stegnu i sreću.
31. Došlo se na kraju dotle da hoće oživjeti cijelu zapadnu kulturu, koja je prestala da proizvodi utopije, snove o boljem svijetu; mora da će ih opet odsanjati. Kao da su slučajno toliko dugo bile žive sve te distopije koje su budućnost projicirale na sliku i priliku najrazornije prošlosti. Treba ih samo sad zamijeniti novim utopijama i humanošću. To je tako lako.
32. – Rad je pitanje časti, pitaje slave, samopregora i herojstva – prenosi Šalamov da je pisalo na drvenim barakama negdje kod Irkutska, na dalekom sjeveru, na minus pedeset, kada se nanovo ući skopčati pantole sleđenim prstima, a neki džentlmen, podvrgavan mučenjima, nije mogao da se sjeti imena svoje žene. – Bilo je suviše jezivo da bi bilo stvarno – dodaće.
33. Ako je na politici i diplomaciji i bio zadatak poslije da vode dalje život, da spajaju pokidane veze i mire narode i zemlje, da pomognu progresu i pomirenju, da obnavljaju dijalog i ekonomiju – literaturi u vrijeme postgenocida ostalo je da unosi rascjep u obični razgovor, da više niko nikog ne razumije, da tepa i mrmlja u neodadaističkom revivalu, da razbuktava strah i vraća užas, da svaki ushit svede pod ruku u prvi vir, da prizove samo odsustva i opustošenje, za svoju polaznu tačku uzimajući krajnji pesimizam, da se okreće prošlosti kao budućnosti, da svim nadama odgovori najžešćim mogućim osporavanjem, izvrćući svaku vjeru naizvrat.
34. Sve je što je prethodilo Holokaustu, genocidu, da li na području civilizacije ili privatnog života, a moglo je biti povezano, moralo je biti poslije skopčano kao preludij tom opustošenju (ako nije moglo tako – bolje onda nikako), a da po Kerteszu ne bi bilo obični kič, kao ordinarna rehabilitacija i šminkanje starih spepeljenih vrijednosti.
35. – Neće li se već jednom zauvijek otkriti, kako se najhumanije energije pretvaraju u jednu zavjesu riječi, satkanu rukama najvećih meštara riječi tog vremena, iza koje su žrtvovani milioni ljudi. –
36. Naravno da neće. Samo oni tkači koji ne vjeruju u bilo kakav pokret riječima, koji nisu polagali ni sekunde da mogu pomaći brdo, podstaći bilo koga običnim slovima, ostaće do kraja neumiješani u svako stapanje poezije i akcije, stihova i masa, zauvijek posvećeni defetizmu koji izjeda polako od nožnih prstiju naviše.
37. Treba samo pogledati koliko su se i u Jugoslaviji antitotalitarne energije, kao i duh praksisa, sav napor emancipacije, taj zagrljaj stvaratelja i zajednice, pisca i čitalaca, na putu progresa, u hipu transformisale u jednu nervozu i ubistvenu retoriku koja će se uskoro ustremiti da istrijebi sve što se u taj zagrljaj, iz nekog razloga, nije uklapalo (‘azijatska kuga u podrinjskim džepovima’).
38. Stvari se inače vraćaju u normalu toliko, da su najumniji i godinama kasnije ostali svejedno začuđeni što jedan pjesnik puca s brda po Sarajevu, zgranuti tim usponom koji je napravio jedan umjetnik, mada bi nakon tog iskustva Gulaga i Holokausta, bilo čudno da se Eduard Limonov, dosljedan ciničnom neoavangardnom nonšalansu i stečenom nac-bol programu, te godine 1992. na Trebeviću nije pojavio nišaneći snajperom dole po zgradama.
39. Tako su u obeshrabrenju skončale konačno i druga i treća avantura. Koncentrirani verbalizam, od Babilona i Sinaja preko Delfa i Olimpa i Parnasa naovamo, otkada se govorilo i pamtilo, polako je iščezavao, puknuvši na slova, konture apstraktnih slikara, bulazneće, na obično žongliranje riječima i slovima.
40. Riječi su postale marginalni zapisi na slici, pri vrhu, koji isparavaju pred očima. Stari ritmovi i unifikacija o zamršenoj stvarnosti – pukla je na školjke riječi koje danas stoje razvaljene. Da vidimo danas te ispitivače postojanja.
41. U tih pola stoljeća, i prije devedesetih – prestalo se suprotstavljati zlu: niko nije uzimao učešća na toj orgiji humanizma. Zlo se usvajalo – ruski cvetovi zla! Poetska teodiceja prevazilazila se ne sumnjom u novog iskupljenog čovjeka – nego u čovjeka uopšte. Katastrofe u vazduhu!
42. Prva dva takta otkucavanja: Primo Levi i Šalamov. Redom su, kao jablani, poslije padali pouzdanje u ljubav, u djecu, u plemenitost, u mudrost, u radničke ideale, u budućnost, u književnost, u prijateljstvo. – Neću imati dijete u svijetu, kaže jedan Kerteszov junak, u kojem je već svojim rođenjem osuđeno na Auschwitz! Sve će devedesetih biti dokrajčeno, kao dalekim ehom Drugog svjetskog rata. To se osjeća pogotovo na našem jeziku.
43. Taj jučerašnji svijet otprije Prvog i Drugog svjetskog rata, kojeg evocira Zweig, kada je bilo nepristojno žuriti, taj svijet u kojim se nikada ništa nije nepredviđeno događalo, ušuškan tako da te katastrofe sa periferije nisu nikada dopirale unutra, kada su književnici oponašali dikciju glumaca i stapali se sa svojom riječi, nije se više javljao ni u naznakama; tek u reminiscencijama slika koje se zauvijek gube.
44. Sve od mira i pouzdanja u jezik već je nekoliko puta postalo smiješno. Rat 1939., dočekan je sa nervozom, sveopštom mržnjom na autoritete i diplomaciju, niko više nije vjerovao u poštenje vlada, ukidanje naoružavanja i tajnih dogovora, nakon prokockanog trajnog mira iz Versailllesa; uoči Hitlerova napada nije više bilo više heroja, nego samo žrtve političkog bezumlja i zlonamjerne sudbinske snage, dok su ljudi, u osvit rata Četrnaeste, stupali ponosno ulicama i pjevali patriotske pjesme, sretni što se mogu odazvati caru služiti svojoj domovini. Poslije će se vratiti sluđeni, da nisu mogli ni progovoriti.
45. Riječ car prije katastrofa odjekivala je najvećom moći, kaže Zweig, kao simbol dugovječnosti Austrije, sa strahopoštovanjem. Do Afrike i Indije moglo se još uvijek otputovati bez pasoša. Poslije 1918. odasvud će se izbacivati svi elementi razumljivosti, izvrtati poznate melodije, obarati nastavni planovi i ukidati sličnosti u portretu, studenti će napadati profesore i autoritete, bogataši će postajati siromasi preko noći, prosjaci će ostaviti pune oluke isprošenog novca kojima su do prije sedmicu mogli kupiti pola Beča.
46. Poslije Drugog svjetskog rata neće biti ni pobune; samo rehabilitacija i vidanje rana (diplomatsko i humanističko). Ostaće i mrmljanje i čekanje u riječima koje nikad neće završiti. Kod Becketta će biti zauvijek suspendiran život koji treba uskrsnuti, prije nego se uopšte i pojavio, jedno drvo i pustoš. Veze u realnosti će biti toliko pokidane, da naprimjer svako ko slučajno zakopa lopatom može u toj zemlji naći roditelje ili djecu – a u dalekoj parafrazi Shakespearea, ostaje izbor – graktati ili ne graktati, pitanje je sad.
47. Stari svijet se mnogo ranije udaljio toliko, u sekundi, da jedan berlinski izdavač, dan poslije paljenja Reihstaga, neće moći vjerovati da neko može ikad zabraniti Zweigove knjige.
48. – Nešto će se morati promijeniti, ništa ustvari neće moći ostati isto, nakon što svi vide, koliko nacisti polažu naprimjer na akademsko obrazovanje; ta će akademija u Hitlerovoj Njemačkoj biti toliko obožovana da na više državne položaje neće moći biti imenovan niko bez diploma, tako da će ti visoko izverzirani kadrovi, ponekad istančanog ukusa za književnost i muziku, pisati i rasne zakone i tražiti rješenje za zastoj u tvornicama smrti. – Reforma obrazovanja će spasiti svijet!
49. Taj nevjerovatna kakofonija kojom je prevaziđen jučerašnji svijet, osjeti se i u upornosti Richarda Straussa, koji se krajem tridesetih bori da Zweig ostane potpisan kao autor libreta, iako mu je već zabranjen svaki rad, ne bi li se ta opera Šutljiva žena, pred nacističkim velikašima, izvela i sa jednim jevrejskim imenom na plakatu.
50. Biće to jedan korak naprijed koji je najslavniji muzičar tog vremena platio skupo družeći se Hitlerom, Goeringom i Goebbelsom, komponujući za Olimpijadu, i ne samo zato što će izvođenje te opere biti brzo zaustavljeno – nego će i već na premijeri taj trijumf odzvoniti prazninom, kao nervozan kurcšlus visoke kulture i barbarstva, dok ti visoki časnici sa umilnim taktovima u ušima sutra budu odlazili konstruisati najefikasnije mehanizme u dušegupkama.
51. Jedini iz tog jučerašnjeg svijeta izroniće Sigmund Freud u Londonu., ozaren što se izvukao iz otetog Beča, potpuno nezačuđen pred svim tim nacističkim ludilom, među ostalim zgranutim, čudeći se što je taj optimistični liberalni svijet – kao da ga tu niko ne čita – povjerovao da će progres i nauka iskorijeniti iz čovjeka instinktivni poriv ka (samo)uništenju. – Barbarstvo je jedino preživjelo u čovjeku, govorio je posve nedirnut.
52. Bio je, svjedoči Zweig, samo neugodno zaokupljen sudbinom židovstva, nespokojan što je netom prije terora bio objavio neki tekst u kojem je tvrdio da Mojsije nije Židov, uznemirivši taj pometeni svijet prije pokolja.
53. – Prenosi znanje ljudima, vjeruj u njih i služi im, tako je – kaže Šalamov – učila velika ruska književnost, žrtvuj se za svakog, pokušaj živjeti onako kako uče knjige. Dostojevski je te kriminalce po Sibiru predstavljao kao nesrećnike, kao veliku djecu – da li ih je stvarno ikad upoznao.
54. Na drugoj strani – logor uči da mrziš ljude s potpunim pravom. Težak neizdrživi rad u jedanaestom satu, poslije višednevne gladi, donosi jednu Veliku Ravnodušnost. Svjedoci prenose da je tako bilo i u opsađenoj Srebrenici. Patnja više nije donijela nikakvu ljepotu. Da li preživjeti, i zašto uopšte živjeti, kad već svi umiru?
55. Tu tematiku će prevazići život (tako će povodom Šalamova reći sovjetski sud u vrijeme Brežnjeva). Poslije kraja i druge Joyce-Proustove i treće Šalamov-Beckettove avanture – knjige, književnici, opet će biti važni.
56. Ne obnavlja se sve to tako lako od jučer. Kad se Amerika uključila u rat, a njemački car Wilhelm šmugne preko granice, mnogi će povjerovati, po Zweigu, da je rat likvidiran kao takav, ukroćena je konačno ta neman koja je opustošila naš svijet.
57. Vijek je bio osamnaestogodišnjak. Dok na istoku budu slavili humanizam i idealizam Revolucije, na Zapadu će vjerovati u veličajni Wilsonov program, ulice se ore od klicanja očekujući te spasitelje svijeta, neprijateljski vojnici se grle i ljube, konačno je došlo vrijeme pravednosti i bratstva, kuca vrijeme za jedinstvenu Evropu koju su svi sanjali, sad ili nikad.
58. Sve će to poslužiti kao zavjesa, ta decenija od 1924. do 1933., kao poklon i prijeko potrebni intermezzo, naknada za sve što su teške godine bile odnijele, kada je trebalo otkriti propušteni svijet – sve će to biti samo paravan poslije za politiku Hitlerovu, koji je igrao na tu kartu privremenosti, nacional-socijalizam su ispočetka svi vidjeli kao epizodu, monarhisti ih vide kao najodaniju prethodnicu povratka careva, nacionalisti rezervišu mjesto u kabinetima, krupni industrijalci su konačno mirni od boljševika, socijal-demokrati su spokojni jer će agresivni komunisti utihnuti, radnici su zadovoljni doplatcima. Taj nepoznati vojnik ugađa svakom staležu, svakoj partiji, svakom pravcu, prije nego sviju istrijebi i sve poguši.
59. Dok se u podzemlju spremala ta tajna misija kao svrdlo, čitava jedna omladina, kaže Zweig, odbacuje svoje roditelje, učitelje, sve proklamacije odgurujući s prezirom, svoj tradiciji okreće leđa. Djeca od jedanaest godina ili dvanaest godina, u seksualno vrlo instruiranim odredima, luta Evropom od Sjevernog mora do Italije, kao ptice selice, konačno oslobođena. Djevojke režu kosu, homoseksualci i lezbijstvo izlaze u javnost postajući velika moda, traže se novi tonaliteti, berlinski podiji su krcati od plesača; morfijum, heroin i kokain imaju ludu prođu.
60. – Ko je, molim vas, taj gospodin Hitler, i šta hoće ti ljudi koji tako ustrajno mrze naš vajni poslijeratni svijet, i kakvo nasilje mogu oni provesti u jednoj državi u kojoj pravo stoji na nepokolebjivim osnovama, dok je u parlamentu većina ustrajno protiv njih, a svakom građaninu su sloboda i ravnopravnost svečano zagarantovani samom zakletvom na ustav?
61. Ta vjera u postojanje evropske i svjetske savjesti, protiv svih mjera nečovještva, nije bila ni utihnula – a već oko 1933. pretresi, samovoljna hapšenja, konfiskacija imovine i svaka vrsta ponižavanja postaće preko noći novo normalno. Stefan Zweig, taj najčitaniji pisac prekjučerašnjice, umaknuvši u posljednji čas iz pretresene kuće u Salzburgu sa nekoliko papira, naće se u Londonu, kao pisac zabranjen u svojoj zemlji, oduzetog pasoša, pred putevima neminovnog novog bijega. Sve će skončati, na vrhuncu antiratne književničke slave, njegovom rukom u Brazilu.
62. Najunosniji pisac u Evropi danas – kaže da, nakon postmodernizma, može početi jedino clubing, kao novi pravac. Moćni pariski clubovi poznaju se jedino po toaletima, kad se mahne prstom preko držača za toalet papir, prst ostane bijel – i ako zubi, kad se pređe tim prstom preko njih, utrnu – onda literat zna da je na pravom mjestu. Može se dogoditi, da provevši izvjesno vrijeme u izlascima, on bolje poznaje te klozete nego plesne podije svih tih klubova. Jedino čemu se još nada, to je da malo prije njega umre planeta u neizbježnoj katastrofi, kako ne bi morao umirati sam, nego kako je i živio – zajedno sa cijelim čovječantvom.
63. – Da li je i svo to pletenje i bezbrižnost samo zavjesa sedamdesetsedmogodišnjeg (zapadno)evropskog mira – koja spremajući se otpasti kao prezrela krasta – krije ispod ko zna šta? – Ili smo to ipak jednom zauvijek stekli Veliku ljepotu?
64. Sve je dozvoljeno u ime preporoda i nove obnove, pogotovo hedonizam, erotika, grande belezza; pa i stavljati ljudima koprenu na oči i katance na srca.
65. Tako se kreće civilizacija; nešto je mora očuvati ljudski život kao vrijednost. Valjalo je steći rad i umjetnost, pogotovo su opravdani angažman i brižnost. Mir je neupitna i vječna kategorija.
66. Govoriće se do dana opet na sve strane, knjige, književno, odgovornost, humano, kao da ništa s tim nije bilo. Šta je ostalo? A da nije ono prebiranje po rasutim slovima.
67. Ostala im je vjera da su pisci stvarno savjest čovječanstva: vidjeli su već toliko gadova. Zaista kvalifikovani da sjede i ne rade ništa, da budu nesretnici.
68. Ostajući u vlastitoj sobi – naći će pravo mjesto za slobodnog pisca i intelektualca. – Kući pa budi nezavisan! – već je rečeno sa smijehom. Prvi preduslov da se karijera provede mirno i slobodno jeste da niko ne zvoni na vrata i ne dolazi, da se ne ide nijednom programu u susret, ili da se zadrži iluzija da se nije išlo, što je svakako moguće samo ako ga u tu posjetu niko nije vodio.
69. Prokletstvo svog konta ne brkajući sa klasnom opsesijom, ne vjeruju onima koji kažu da je ovo najgora od svih zarada. Vjerujući onima koji skupo naplaćuju svoju nedosljednost – ne gube iz vida ni one koji svoju dosljednost nikako ne naplaćuju.
70. Ne traže olakšavajuće okolnosti za one koji piše stojeći na desnoj nozi, niti za onoga koji pak piše s lijeve noge. Napredak će se desiti kad se obje noge podignu uvis.
71. Nikad se, međutim, ne slagati da smo svi jednako u pravu, što nikako ne štiti od toga da možda, dovraga, svi nemaju krivo.
72. Ne dopuštajući da zna ljevica šta mu daje desnica, (ne) dati da gleda desnica dok ga radi ljevica.
73. Čuva se post-istina – vjeruje u laž. Postistina je došla, a laži je nestalo.
74. Teško je sa sobom, a ni bez sebe svakako nije baš lako. Ostaje u formi, kad se uskoro desi Revolucija, maksimalno za onaj svijet spreman. Bojeći se da slučajno ne emigrira u onostranstvo.
75. Sva je ta književnost, kao runo pisanih slova, ionako odavno zavaljana, samo što nikako da se do kraja odmota.
