I.
Šljivovica. Jabukovača. Krúška.Višnjevača. Dunjovača. Orahovača. Medovača. Lôza. Travarica. Viljamovka.
II.
Bila je Habzburška Monarhija. Jednog dana su došli u Bosnu koja upamti plamen, glad i bolesti. Onako kako pouzdani Nikola Lašvanin napisa: “Jiđahu resu lipovu, z drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke; u Sarajevu, kažu, izidoše dica mater mrtvu, u Banjoj Luci koga bi obisili bi ga gladni ljudi svega izili“. To se desilo prije 350 godina.
Drugog dana opet dođoše u Bosnu, ali ne odoše dalje od Banje Luke. Mnogo ih posija kosti po zemlji bosanskoj ostavljenoj od sultana Mahmuda. To bî prije 280 godina.
Trećeg dana dođoše i ostaše 40 godina pod malo drukčijim imenom. Mnogo Bosanaca posija kosti po frontovima propadajuće K. und K. Monarhije ginući za cara Franju Josipa. To bî prije malo više od 100 godina.
Četvrtog dana dođoše, otvoriše banke i počeše davati kredite. To bî prije skoro 20 godina. Bosanci im počeše sami prilaziti za vrijeme premijera Kurza.
III.
Pročitao sam prije nekoliko dana na facebooku: „Kada pomisliš da si se zeznuo, sjeti se da je austrijska vojska u Bici kod Paltiniša napala samu sebe s leđa. U toj bici stradalo je 10 000 vojnika.“
Vojska Austrije, koja je brojala otprilike 100 000 vojnika, ulogorila se u blizini grada Paltiniša. Prethodnica, husarski puk, prešla je rijeku Timiš da bi izvršila izviđanje osmanlijske vojske. Osmanlijske vojske nije bilo na vidiku, ali su naletjeli na grupu Roma, koja im je prodala rakiju. Konjanici su, naravno, kupili rakiju, ali ne za obloga. Ubrzo je počeo pristizati i ostatak vojske. Pješadija je prešla rijeku. Kada su vidjeli zabavu koja je trajala, tražili su pića za sebe. Husari su odbili da im daju. Uslijedila je žestoka svađa, a jedan vojnik je zapucao i nečija žena postade udovica, dijete siroče, a mati ucviljena.
A onda je otpočeo haos. Tokom sukoba, neki pješadinci su zavikali “Turci! Turci!”. Husari su pobjegli sa polja, misleći da je otpočeo napad osmanske vojske. Ono što je važno za ovu priču je i to da su ovu vojsku činili Austrijanci, Srbi, Hrvati i Italijani iz Lombardije, kao i druge manjine, od kojih se mnogi nisu razumjeli. Situacija se pogoršala kada su oficiri, u pokušaju da vrate red, uzvikivali “Stoj! Stoj!” (Halt! Halt!) što su vojnici koji nisu govorili njemački jezik shvatili kao “Allah! Allah!”
Dva dana nakon ove “bitke”, na bojnom polju se konačno pojavila i osmanlijska vojska. Turski vojnici su bili zapanjeni.
Osmanlije, međutim, to nije spriječilo da proglase pobjedu i ovjenčaju slavom junačkog sultana Abdul Hamida, pa makar ona došla i bez borbe. Tih dana po istanbulskim dućanima su visili natpisi :„Bog nam je podario nepobjedivu vojsku.“ Izvjesni A.Š. se smijao do suza.
Priredio Faruk Šehić