Shelton Jackson Lee je rođen u Atlanti u Georgiji kao dijete učiteljice i jazz muzičara. Ubrzo porodica Lee seli na sjever u Brooklyn koji će u mnogome odrediti filmski izražaj poznat kao A Spike Lee Joint, od sadržaja života sa usijanog asfalta, preko uličnog rječnika i akcenta, do jakih boja stilizovanih zgrada i saobraćajnih znakova. Prije toga, ime Shelton će otići u nepovrat, a na njegovo mjesto će doći ime Spike koje će, ipak, mnogo bolje odgovarati dječaku koji će u budućnosti beskompromisno i hrabro govoriti o problemima koje Amerikanci ne vide ili ne žele da vide. U međuvremenu, Spike Lee će tokom studija snimiti svoj prvi kratki uradak White Cotton, White Devil i već tada će biti jasno koja će tema, odnosno teme, zamjenjivati ganju njegovih jointa. Film je naravno okarakterisan kao kontroverzan, a prikazuje afroameričku porodicu kako rukama prerađuje ubrani pamuk. Snimljen je u crno-bijelog tehnici, što naravno dodatno akcentira i kontrastira crne ruke i bijeli pamuk, samo što ovaj put bijelo znači zlo. Osim teme filma koja treba samo da nas podsjeti na vrijeme kada su, ne tako davno, afroamerikanci bili pamučari, Spike Lee će zadržati i satiru te spomenuti južnjački akcenat. Njegov naredni važniji studentski film The Answer nastavit će provjeravanje i ispravljanje historije. Naime, sada smo podsjećeni na historijsku dramu The Birth of a Nation Davida Griffitha u kojoj su crnci divlji i opasni, a Ku Klux Klan širi mir. Naravno, Lee ponovo govori iz perspektive crnaca. Ipak, nakon problema na studiju, Spike kao da shvata da njegov glas zvuči preočigledno i da do ušiju njegovih konzumenata dolazi suviše brzo. Snima svoj prvi dugometražni igrani film – ljubavnu komediju She’s Gotta Have It o atraktivnoj djevojci Noli (Afroamerikanka) koja ne može da se odluči kojeg muškarca želi u svome krevetu, pa odluči da konzumira sve. Afro-Američko pitanje sada je mnogo skrivenije u jednom gotovo dokumentarističkom prikazu živosti i slobode Brooklyna. Negdje između kadrova sexa i razgovora o istom, Lee ubacuje dječiju graju, grafite na zidovima, ulice kojima hodaju uspješni crnci, izbjegavajući tako opasnost da postane crnački Woody Allen. Naravno, sloboda koju Nola želi za sebe jeste ista ona sloboda za koju se vjekovima bore Afroamerikanci. Ta sloboda znači i razbijanje stereotipa o Afroamerikankama kao ženama niske inteligencije koja služi samo za razmišljanje o velikim penisima njihovih muškaraca – jedinoj stvari na kojoj im zavide bjelkinje. U ovome filmu Spike Lee će nagovijestiti i možda svoju najbitniju odrednicu kada je u pitanju forma Spikeovog džointa – govor u kameru, direktno obraćanje publici koje će u njegovim kasnijim, reprezentativnijim filmovima dobiti svoju uzvišeniju govornicu i do kraja pojačan mikrofon za rasne odnose, položaj Afroamerikanaca u društvu, važnost tonaliteta boje kože u crnačkim zajednicama, negativnu ulogu medija, propitivanje historije, hip-hop kriminal, siromaštvo… Dakle, naravno da A Spike Lee Joint ne znači samo produkcijsku specifičnost i nešto što zvuči zanimljivije nego A Spike Lee Film, već posjeduje i svoje originalno značenje. Joint prije svega upućuje na konzumiranje nečega što naš um odvodi u drugo stanje, različito od onoga u kojem smo. Takvo stanje oslobađa naš um i pomaže nam da sagledamo činjenice. Poput očekivanja jedne vrste napušenosti, te uživanja i razočarenja koje dolazi nakon, a koje ne možemo osvijestiti jer smo još uvijek high. Dugi kadrovi vožnje likova iznad zemlje u kojima njihova bespomoćna tijela gura nevidljiva sila okolnosti (umjetnost – Mo‘ Better Blues, historija – Malcolm X, gubitak kontrole nas situacijom – Clockers, pijanstvo – 25th Hour, ljutnja – Inside Man), postat će zaštitni znak gotovo svih Spikeovih Jointa. Naravno, nakon stanja napušenosti slijedi buđenje u stvarnosti koja više nikada neće biti ista. To je trenutak da uradimo pravu stvar.
1989. godine Spike Lee snima svoj najreprezentativniji film Do the Right Thing u kojem direktno govori o rasizmu kao pitanju sadašnjosti, definitivno potvrđujući svoj autorski status. Nakon sofisticirane melodrame o jazz muzičaru Mo‘ Better Blues, koja propituje odgoj djece, prijateljstvo, odanost, poštenje, definirajući kako je zapravo svaki momenat u životu važan i kako svaki uzrok ima i svoju posljedicu, Spike Lee se 1991. godine vraća onome što ipak najbolje radi – političkom filmu. Riječ je o ostvarenju Jungle Fever, priči o međurasnoj vezi čije tematiziranje povezuje sa socijalnom i spolnom/rodnom problematikom. Sam naslov filma nam sugeriše da tu neće biti fokus na ljubavi, već na životinjskoj strasti koja, zapravo jedina ima tu snagu da izjednači različite vrste. Ipak, Jungle Fever počinje vođenjem ljubavi uspješnog mladog bračnog para, arhitekte Flippera i njegove žene Drew. Nakon što dječak (crnac) koji raznosi The New York Times, iste baci u dvorište i tako, zapravo, odredi harlemsku porodicu čiji ćemo dio života pratiti (iako je moglo biti bilo koje dvorište i bilo koja porodica), kamera se polako diže i ulazi u strastveni zagrljaj spomenutog bračnog para. Međutim, već tada se da nagovijestiti o čemu će zapravo Spike ovaj put govoriti. Naime, za razliku od stopostotnog Afroamerikanca Flippera, njegova žena je polucrnkinja, odnosno plod miješanja rasa. Da je ipak riječ o sexu, to potvrđuje i naredna scena u kojoj djevojčica Ming pita svoje roditelje: zašto tata povrjeđuje mamu? – misleći naravno na seksualne zvukove njene majke. Drew tada za primjer koristi naziv ljetna stvar koju imaju golubovi i vjeverice. Osim što Spike ovaj put iz Brooklyna seli u Harlem, bitna je razlika i prikazivanje druge strane crnačke zajednice – one uspješne i bogate, jer za razliku od besperspektivnog Mookija (dostavljač pice u filmu Do the Right Thing), Spike sada za glavnog afroameričkog protagonistu bira Flippera, najvažnijeg uposlenika arhitektonske firme, ironičnog naziva New York City. Njegov najbolji prijatelj je Cyrus (Spike Lee) nastavnik u školi, kojem će Flipper kasnije povjeriti da je prevario svoju ženu, sa bjelkinjom, na što će Cyrus reći: „Nuclear holocaust“. Također, iako zadržava isti stripovski opening credits sa ironizirajućom muzičkom podlogom Steviea Wondera te jakim bojama (ljubičasta boja neba), Spike nešto veći prostor daje i saobraćajnim znakovima koja u ovome filmu postaju važan dio njegovog filmskog izražaja, a koji, naravno, imaju za cilj da upućuju i usmjeravaju. Pitanje sexa između bijele i crne rase nikako nije samo pitanje o tjelesnoj potrebi, već postaje političko pitanje koje vuče svoje korijene iz historije ropstva i kolonijalizma. Naime, važan faktor u prošlosti bilo je miješanje rasa, odnosno seksualna reprodukcija miješanih rasa prilikom čega je stvoren novi hibrid. U upotrebu ulazi riječ mulat. Neki autori su navodili da su genitalije mulata deformisane zbog miješanog porijekla. Cilj je bio da se dokaže da Bijelac i Afrikanac nemaju isto porijeklo. Ova izjava bila je temelj za opravdavanje ropstva i kolonijalizma. Dakle, rasa, seksualnost i spol korišteni su kao klasifikacijski sistem koji je zahtijevao da te kategorije budu vidljive na crnoj ženi. Najbolji primjer je Hottentot Venus. Riječ je o mladoj crnkinji koja je bila izložena na izložbama zbog njene ispupčene stražnjice. Ona je posmatrana kao primjerak, a ne kao individua. Njene genitalije postale su fetišističko svjedočenje o rasnoj i spolnoj razlici. Ipak, jasno je da ne postoje nikakva historijska objašnjenja za ovo pretjerano kategoriziranje ljudi kao što je kategorizacija na rasnoj osnovi. Spike Lee krajem 20. vijeka ponovo postavlja isto pitanje. Jungle Fever nas vraća u vrijeme kada bijelci nisu moglu odoljeti crnim ženama u dugoj historiji plantaža sa robovima u Americi, naravno, ponovo iz perspektive crnaca. Ljetna životinjska stvar i dalje hvata ljude i rađanje novih mulata je neminovnost. Međutim, tome mora doći kraj. „No more babys“ – kaže Flipper svojoj ljubavnici Angie Tucci, italo-američkoj sekretarici, nakon što ga ona upita o budućnosti njihove veze. Naime, on sada želi isto ono što su vjekovima prije željeli bijeli muškarci – da probaju sa bjelkinjama (crnkinjama). Ipak, tu je i položaj bijele žene u patrijarhalnim uslovima koji, kao da je zamijenio ulogu crnkinje u robovlasničkim uslovima. Sex, kao ponovo mogući izlaz u slobodu, ostat će i ženina jedina opcija (poznato je da su afričke žene, nakon što su bile natjerane na seksualne odnose sa bijelcima, sticale i određenu dozu autoriteta). Međutim, upravo takvi okovi zarobljavaju i na kraju poništavaju osjećanja i ograničavaju ljubav – ono što ljude razlikuje od životinja. Ta zarobljenost je vidljiva u Spikeovom kadru vožnje u kojem Angie i njen zaručnik Paulie Carbone, naravno Talijan, putuju zajedno svojom ulicom u Bensonhurstu, samo zato jer historija tako nalaže. Nema više miješanja rasa niti, kako u jednom trenutku kaže Flipper, „sjebane“ djece. Na to smo upozoreni i prije samog otvaranja filma, kada nas Spike podsjeća na ubijenog crnca Yusuf Hawkinsa kojeg su na smrt prebili Amerikanci talijanskog porijekla, nakon što su čuli glasine da je u seksualnoj vezi sa djevojkom njihove rase. Spike nas na to podsjeća i nakon sexa Flippera i Angie, kada obavezno čujemo zvukove policijske sirene (prije toga će proći nekoliko zajedničkih večera, koje će montirane u jednu, voditi pravo do sexa). Nakon lažne dojave o silovanju, policija će se i pojaviti. Zbog toga ni brak crnca i polu-crnkinje ne može preživjeti. Na kraju, nakon pomirbenog sexa, Drew kaže Flipperu da je vrijeme da ode.
Ideju i sadržaj, Spike ponovo upotpunjuje svojoj formom i pribjegava dobrim-starim stripovskim smjernicama koje po pravilu promiču površnim i pasivnim gledateljima (slušateljima). Osim saobraćajnih znakova, Spike nam daje i tačne nazive i brojeve ulica u kojima žive njegovi sugrađani. Flipper živi u Strivers’ Rowu, tzv. gradskoj kući između 138. i 139. ulice u zapadnom Harlemu. To naravno ponovo asocira na miješanje, ovaj put historijske pozadine arhitekture Harlema sa onim što ona predstavlja danas. Naime, Strivers’ Row je u 19. vijeku bio namijenjen za život buržujskih bijelih porodica. Danas je to adresa uspješnih i bogatih Afroamerikanaca. Ipak, uprkos zlatnim obrisima nove harlemske arhitekture koja predstavlja savršeno okruženje za Flippera i njegovu kćerku dok putuju od kuće do škole, Spike se bavi i drugim Harlemom, u kojem maloljetne ovisnice o kokainu (Afroamerikanke) nude usluge oralnog sexa za samo jedan dolar. Glavni stanovnik tog Harlema je Flipperov stariji brat Gator čije postojanje, zapravo ne dopušta crnačkim zajednicama da krenu dalje od slike crnaca kao zabavnih klauna koji svojim gospodarima izvode šaljive plesne tačke. Spike, naravno poznat kao režiser koji ne voli da okoliša i stvari ostavlja nedorečene, harlemski sukob zaključuje s tragičnim krajem. Nakon Flipperove potrage za bratom narkomanom kojeg ovaj pronađe u raju za narkomane imena Taj Mahal, Gatora ubije njegov otac, Good Reverend Doctor, što sugeriše da su droga i kriminal jednako opasni za crnačku zajednicu kao i nemoralni sex. Velečasni ne pronađe svoju crkvu, Gator umre, a Flipper nikada ne osnuje svoju vlastitu firmu. I jedno i drugo i treće jednako doprinose osviještenju o Harlemu kao mjestu u krizi identiteta. Zar „nuklearni holokaust“ ne označava upravo to?
Jungle Fever je film s mnoštvom glasova. Ponovo narativno složen i stilski nesputanog prosedea, u kojem Spike Lee, politička i društvena pitanja postavlja povezivanjem visokih estetskih stremljenja i beskompromisne angažiranosti. Na kraju, jasno je da Spike Lee nije režiser čiji filmovi samo tematiziraju političko, već je i njihova političnost rezultat inherentnih karakteristika filmskoga zapisa. Upravo njihova neraskidiva povezanost sadržaja i forme, dovodi do zaključka da je filmove Spikea Leeja neophodno promatrati kao zaseban žanr. Do tada ćemo, njihov konačni, uzajamni oblik definisati jedinim odgovarajućim nazivom: A Spike Lee Joint.
