“28.6.1914.”, Zlatko Topčić
Uvijek prednost dajem domaćoj književnosti pa ću i sada izdvojiti bh. roman ili preciznije revizionistički roman, kako ga je autor sam definisao, “28.6.1914.” Zlatka Topčića. Riječ je, dakle, o dopunjenom izdanju romana objavljenog 2019. godine, koji je i sam Topčić postavio kao svoje centralno djelo, a koje svakako zauzima i važno mjesto u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. S jedne strane, jedna velika, historijska pa i mitska tema, kao što je Sarajevski atentat, je smještena u postmodernistički okvir, mozaične strukture sačinjene od poglavlja i njegovih dijelova, koji su potom i dodatno razbijeni na odjekle koji navode tačnu satnicu glavnog događaja, odnosno u kojima Topčić, poput Joycea koji u “Uliksu” opisuje sate, sada zasebno “obrađuje” minute koje su prethodile atentatu koji se “28.6.1914. godine u 10,51. dogodio u Sarajevu”, dok s druge strane, autor zadržava liričnost Ive Andrića, koristeći pripovjedno u historijskom kao način razumijevanja ljudske sudbine, u čijim je pojedinačnim pričama, kako je Andrić smatrao, “sadržana prava istorija čovječanstva”. Međutim, Topčić, ne koristi Andrićev stil kao svoj, već ga posuđuje kako bi “odgovorio” Andriću, ne kao neko ko bolje razumije književnost, već kao neko ko je bolje upoznao historiju, koji joj je duže svjedočio, ko je poživio duže pa da je dočekalo još jedno klanje i bacanje s ćuprije u Drinu. “- Hej, Ćorkane, Drina je opet grobar, hljeb ti iz ruku uzima!”, podvriskivati će vojvode u snu Safeta Zolja, jednog od Topčićevih likova, u snu koji autor “ograđuje” u kurzivu, kao pismo koje nekom treba poslati, kao znak, kao uputu, kao referencu za čitatelja, koji svoj istinski smisao dobijaju tek u ironičnom dijalogu, Topčićevog Ćorkana sa Andrićevim, vile brodarice koja je nekad “noću rušila ono što su oni danju gradili”, sa onima koje “sada” čuvaju “neraspadnute i skoro žive leševe”. Zanimljivo je da u dopunjenom izdanju, Topčić izbacuje godinu, 92′, u kojoj je Salko Ćorkan, jednog junskog dana izbrojao 280 života bačenih u Drinu, što djelu priskrbljuje onu ideju o zaleđenosti historije, o njenom vječnom trajanju ili kako je pisao Mirko Kovač, o vremenu koje se udaljava, a kao da se vraća. Jednako kao i Andrić, ni Topčić nema glavnog junaka, jer svi mogu biti junaci i heroji, ali svi mogu biti i kukavice. Gavrilo Princip ili Muhamed Mehmedbašić jednako kao i “slučajni prolaznik” Marun Markota. U historiji života ili životu historije, likovi su samo slučajni prolaznici ili u najboljem ili najgorem slučaju atentatori, čiji život stane u nekoliko filmskih slika podijeljenih na minute koje će doći poslije deset časova. 28.6.1914. godine. Jednako kao što je i “Uliks” usredsređen na Dablin, tako je i Topčićev roman posvećen Sarajevu, jer na njegovim ulicama je sve počelo, ali u njegovim mahalama ništa neće završiti. Tom “malom ramu za velike slike”.
