Oktobar
Vjetrovi u uzburkanoj, nerazumljivoj
drami. Negdje nad tlom, poput nas.
Poput ptičjeg perja. A ptice su odlepetale.
Tihi smo zadnjih večeri. Na televiziji
tajne stalno uznemirenih
neznanaca. Spavamo u drugim sobama, televizije
su pogašene. Zamišljamo da ljudi
s ekrana imaju crvena lica.
Prisluškujemo im huk krvi.
Preko dana tiho sjedimo uz prozore
i po balkonima. Katkad zanese u naš
prostor kakav list. Kao poruka
u boci.
Malo je to mjesto, no ipak kroz kišu
čak i po noći slušamo šum auta.
U velike gradove idu. U studena sela
ili pak moru. Mi svoje zemlje
nemamo, a ustrajemo tu. Obrađujemo
svoju samoću.
Sjećamo se vremena koja jesmo
i koja nismo doživjeli. Sjećanja su
nježne biljke. Iznova se
pošumljavamo. Šumit ćemo na vjetru. Bujni.
Uveli. I korov će imati svoje
mesto kod nas. Tako je to. Tako je to.
Trpka je naša zahvalnost. Nikakvog
zanosa u nama nema. Prepuštamo
ga vjetru, televiziji, kiši,
autima. Slušamo,
zadivljeni.
Usamljenost oblaka
Budi kao oblak u ovom mjestu,
oblak koji pomrači ulice.
Europa je kraj vrelaca, osamljenih
drvaca i ruku što hitro sežu za nožem.
Znaš, to pospano jutro se iza tvojih kapaka
mrštilo zbog nespretnih ticala drugih bića.
Znaš, prava usamljenost je usamljenost oblaka.
Kad ti Hasan u Berlinu posluži
falafel, duh odgurne Hegela.
Znaš, kad lopta prozuji kroz
mrežicu, američki se kontinent primakne
za pedalj. Znaš, pjesnici koje si mrzio
čuvari su škrinja s blagom. Zašto omanji
londonski park ne preurediti u zabavni
i zakopati tu nešto škrinja?
Zašto ne bi s Karmen sjedila na klupi
i razgovarala do kraja dana?
Ona bi isparavala, a vaš stari časopis
bio bi otvoren. Obris bi joj tu ostao
zauvijek. Njegova neuklonjivost
hranila bi tragediju Europe.
Sa slovenačkog preveo Mirza Purić
