AKO ČUJEŠ NEKAD GOVOR NOĆI
Nevidljivo je to lice, i samo ga ljudski odaje glas,
a niko još ne zna iz kojeg li vijeka, iz kojeg li mraka
stiže, sa godinama plačnim u džepovima, koje zatim
premješta u plitko suđe na prozoru tvoje nevesele
kuće, koja nikako da naraste u suhom predgrađu
i sivom.
I onda ti se tuga golema pod jastuk topli smjesti,
pod kožu se na tvom malom, mršavom prstu useli,
kao u svoju ladicu tajnu. To je ona tačkica crna na
noktu tvog malog prsta, kojoj se cijeli dan čudiš,
pitajući se: otkud sad ovaj znak stiže, i šta li mi to
želi reći? Opomena je to blaga da bi te mogle zavesti
tugaljive aprilske priče o vremenu nesretnom
i mutnom, umjesto da, u jutro jedno rano, zemlji
grijehe priznaš svoje. Ona, ionako, dugo već čeka
da joj kažu da su caru Trajanu narasle kozije uši.
Ako čuješ nekad nejasni govor noći, šapat nejasni
iz mraka, siguran budi da ti se to uspavanka krilata
javlja – skrivala se ona godinama pod krevetima,
ispod škripavih ormara, među starim igračkama,
u mreži paukovoj i u krošnji drveta na slici, koja
se, ponekad, na bijelom zidu, sama od sebe, nad
glavom tvojom klati.
I čim neko upali jutarnje sunce rano, ti se sav
streseš pred bjelinom čistog dana i pokušavaš
se sjetiti barem jedne riječi iz govora noćnog,
a one, sve te riječi, bezglavo bježe, samoubilački
iskaču kroz prozor otvoreni, i ptice gladne mole
da ih, za doručak, pojedu što prije, samo da ih
ljudska ne dotakne ruka.
Prstima pipaš jedno pa drugo oko, školjke ušne,
još tople, dotičeš nos i vrat – o, pa evo sve je, još
uvijek, na svom mjestu, reklo bi se: i još u dobrom
stanju, pa ne znaš jesi li baš noćas slušao govor
neki nejasni, prepariranu historiju mračnih monarhija
kao da ti je neko nudio na dar, ili ti je, možda, zalutali
mjesečar govorio o skorom ratu posvađanih crvenih
i bijelih ruža u istočnim krajevima domovine tvoje.
Evo, već je jesen, moderna, žuta jesen, sa razglednica
novih sišla među nas. U opalom lišću možda se krije
tajni govor iz tvog sinoćnjeg sna. Treba, kao znak da
si još živ, progovoriti riječ-dvije sa travkom koju prvo
sretneš, s vjevericom, vranom ili mačkom kakvom
rijetkim. A ljudi, šta sa ljudima da radim? pitaš se
zbunjen. Ništa, šapuće ti onaj noćni glas, njih, barem
još koji dan, ostavi na miru – neka ih, neka se sami
sebi smiješe i mršavim rukama neka, sve do prvog
mraka, mašu nevidljivoj strani mjeseca svog.
NOĆ KOJU NIKAKAV PJESNIK
NIJE MOGAO POPRAVITI
Da, da, desi se i to – zašto bismo to krili vječno,
u ime lažnih pjesničkih sloboda – dođu odnekud,
dakle, i takve noći koje ni najbolji pjesnici popraviti
ne mogu, pa makar se trudili mnogo, pa makar
birali najljepše riječi i eufemistički tepali teškim
satima mraka.
Jednu sam takvu noć očima svojim nedavno gledao,
ušima sam svojim slušao njen teški dah, prstima sam
svojim pipao kabanicu njenu crnu, pitajući se, sav u
znoju: pa kakva je ovo noć? čija li je ovo noć? ko li
nam to ovakve ružne noći smišlja, sa česticama
oštrim, koje nemilosrdno ujedaju nabrekle nam čeone
kosti?
Nije li, možda, u noć ovu ružnu dojahala na
koturaljkama Ksantipa, svadljiva žena Sokratova,
željna ružnog govora i straha ljudskog u očima, ista
ona žena koja je mužu svom mudrom, jednog dana,
naredila da, prije odlaska u Agoru, zgnječi sto
glavica kupusa u kadi od smokvinog pruća.
I noć ova, o kojoj vam pričam, da dodam, bila
je sva od od pruća i slame, od prepredenih minuta
pustoši sveopće, od krpetina, prljavih, mokrih, od
pada nagovještenog i nevidljivih mravljih nogica.
Cijedila se, u grčevima, mrka i gusta, niz zidove
prepadnute, u kapima olovnim, teškim, kao da se
rodila u mulju jezera crnog, među travkama
otrovnim i gorkim.
Kao klupko zmijsko je bila, kroz dimnjak se,
sve su prilike, spustila tajno u sobu moju, budila
usput usnule pauke i tek zaspale igračke dječije,
koje su nam, prije nekoliko dana, nakon rata
dugog, u posjetu došle, da nas barem malo utješe
i snage malo da nam daju.
Postoje, samo da znate, i takve noći, koje ni najbolja
zvijezda na nebu popraviti ne može: ili je mnogo
daleko od nas, ili se ni ona ne želi miješiti u naše
sitne zablude ljudske, ili joj je dosta i njihovih
velikih zvjezdanih briga, pa se ne bi rado spuštala
u još jednu ružnu, ljudsku noć.
Postoje, i sami znate, i neki ružni dani, pa i jutra
neka ružna (iako sam o jutrima uvijek govorio
lijepo), koje ni najbolji pjesnici popraviti ne mogu,
samo ih prepoznajemo teško, u žurbi silnoj, u trci
somnambulnoj da što prije odrastemo i grijehe
svoje rane da što prije zaboravimo.
DOK JESEN KASNA TRAJE
Godine svake ovdje, u studenoj zemlji ovoj, u gradu
ovom mokrom, treba pisati uporno, i po svaku cijenu,
pjesme nove, vesele – recimo o jabuci crvenoj, našoj,
o šljivi zreloj, modroj, o planinskom potoku, nestašnom
i bistrom. U slavu njihovu i našu i za njihovo dobro
svako, treba slijediti pažljivo tragove crvićâ bijelih, punih
proteina vrijednih, i nositi u rukama zastavu sunčevu da
zrelost njihova, bez trudova bolnih, što prije uveseli oči
naše, popustljive i male.
Ne, ne pominjem ja, jeseni ove kasne, Dardanele i Tatre
Visoke, Abu Dabi i Pnom Pen, Galapagos i Rt dobre
nade. Zaboravio sam i Kartaginu staru, koju je ionako
već odavno trebalo preorati. Zaboraviti treba i Danajce
lukave i darove njihove lažne. Ovdje, baš ovdje kod nas,
zar ne vidite, jesen kasna traje, i ne znam sigurno koliko
za to mare insekti moderni pred kapijom crkve Notre-Dam.
Nije ni Verlen, tek tako, iz dosade čiste, govorio da je
svako more ljepše od katedrale. I jabuke i šljive bosanske
ljepše su od spomenika svakog, rekao bi on sigurno da je,
kojim slučajem, u jesen kasnu boravio ovdje, kod nas,
probajući rakiju našu ljutu.
Zato evo i ja veselu pjesmu pišem, paganske vokale
puštam da pljušte po baščama i vinogradima, dok oko
nas slobodni vjetrovi pušu onako kako im srca vjetrovita
traže, i neka vrapci odabrani, u jesenjoj barici još jednom
procvrkuću veselo: vjetar puše, vjetar puše i od bolesti
svake čuva naše duše, čuva naše duše
I tako godine svake, dok jesen kasna traje,
dok jesen kasna traje.
