U doba kad su se prvi skakači s naše zgrade razbijali o pločnik, moj otac je počeo s noćnim avanturama po Amsterdamu.
Stajao sam na balkonu i gledao našu četvrt. Na slabom svjetlu uličnih lampi se činilo kao da utvare prolaze napuštenim ulicama, a duhovi skakača lutaju rijetkim šumicama. Dok mi se hladnoća betona uvlačila u bose noge a ruke kao reptilske kandže stezale ogradu, pitao sam se da li je ovo početak naše noćne more, ili će otac glavinjajući opet nekako pronaći put ka kući.
Vratio sam se u krevet s izvjesnim osjećanjem nemira. Nedugo potom me je probudio zvuk povraćanja iz kupatila; otac je po drugi put noćas svoje tijelo oslobađao od vatrenog viskija kojeg je nedugo prije toga nonšalantno ljuštrio u društvu muškaraca koje mi nikada nećemo susresti. Nakon što je kašljući zatvorio česmu, opet sam zagnjurio u jastuk.
Malo docnije sam opet bio probuđen, ovog puta zvukovima iz kuhinje. Neko je zalupio vratima od frižidera. Zveket kuhinjskog pribora koji pada na tanjir. Čaša što se ruši na kuhinjskom elementu.
“Gdje si bio svo ovo vrijeme?” Majčin glas.
“Vrati se u krevet.”
“Zašto nisi nazvao?”
Pomjeranje stolice unatrag. “Vrati se u svoj krevet, čuješ li? Neću da te vidim.”
Treskom se zatvaraju kuhinjska vrata.
Moramo imati strpljenja, uvjeravao sam sâm sebe. Moramo imati strpljenja i istrpjeti ovo što nam se dešava. Nema nikakvog smisla bježati od bola, nema nam kud. A ako nam baš prekipi, moramo biti nevidljivi.
U zimu 1983. vozili smo se u susret novoj budućnosti i prešli. Kad smo nakon puno sati vožnje za sobom ostavili njemački Autobahn i granicu prešli kod mjesta Nieuweschans, na najistočnijoj tačci Holandije, Kadir s prednjeg sjedišta povika “Holanda!” Sestra i ja u pozadi zapljeskasmo ručicama. Majka je sjedila do prozora i nepomična gledala pred sebe dok joj je svjetlo s autoputa osvjetljavalo mršavo lice.
Nekoliko mjeseci prije toga otac je iz Hamburga, gdje smo proveli tri teške godine, glavom bez obzira odjurio za Amsterdam, zato što mu je bio odbijen politički azil u Njemačkoj. Već drugog dana je našao smještaj u jednoj zgradi u Bijlmermeeru, što mu sve te godine u Njemačkoj nije uspijevalo, uslijed čega smo stalno bili ovisni o dobroj volji familije i prijatelja i seljakali se s mjesta na mjesto, sve dok više nismo imali kud i otac iz očaja provalio u jedan vlažan stan. Još istog dana se svađao s njemačkom policijom: “A gdje ja to, dođavola, mogu s mojom porodicom?” očajno je vikao. “Moramo li spavati na ulici?” Policajci su zbunjeno klimnuli glavom i otišli.
Kao petogodišnjak nisam mogao imati nikakvu predstavu o tome šta je “Hollanda”. Mišljah samo na ponovni susret sa ocem koga nisam vidio već toliko dugo da sam mu se jedva sjećao glasa. Ali, prije toga sam želio sjesti za volan velikog Mercedes Benza na Autobahnu, jer su mi to bili obećali.
Majka je bezuspješno protestovala. “Tek mu je pet godina, to je suviše opasno.”
Ali Kadir se nacerio i potom povukao duboki dim camela. “Onda je već stariji nego što sam mislio.” Prijeteći je podigao cigaretu u zrak. “Ja sam u selu već u petoj vozio traktor. Ne uzbuđuj se, sestro, inače ćeš od Metina napraviti slapčinu.”
Kadir je bio taj koji mi je prvi dao da povučem dim cigarete. Bilo je to u WC-u hamburške lokalne zajednice u kojoj su se turski komunisti redovno raspravljali o pravima potlačenih radnika i otužnom stanju Turske nakon državnog udara 1980-te. Žestoko sam povukao dim, kako sam često gledao da to radi otac, ali su mi se dvije sekunde potom zažarila pluća i počeh strašno da kašljem. Nestalo mi zraka, pa padoh na koljena, ali Kadir je na to samo svog jarana Erola smijući se lupio po ramenu. Od tada sam se malo plašio Kadira.
“Kadir amca,” jedva čujno sam prozborio. “Striko Kadire, mogu li, molim te, sad malo voziti?”
“Hej, ovaj mali je baš uporan,” reče Erol, koji je sjedio na suvozačevom sjedištu.
“Istina je, moraš malo voziti prije no što stignemo u Amstedam,” reče Kadir, nakon čega je glasno ispuhao nos. “Erole, preuzmi malo volan.” Ni ne čekajući Erolovu reakciju, Kadir se okrenu i k meni ispruži svoje velike ruke. Od straha se trznuh unatrag, dok je auto ševeljalo po putu. Kadir me je povukao s mog mjesta, posadio na krilo i odsječnim pokretom od Erola preuzeo volan. Nakon toga približi usne mom uhu. “Uzmi volan čvrsto s obje ruke i dobro gledaj pred sebe.”
Oblaci dima mi poput magle zamutiše vidik. Mahnuh rukama da napadom kašlja ne bih pokvario veliki trenutak. “Ne foliraj se,” promuklim glasom viknu Kadir. “Nego dobro gledaj put.” Mercedes je jurio Autobahnom. “Ne pravi nagle pokrete, inače nikad nećeš vidjeti oca.”
Moje ručice su čvrsto stezale kožom obloženi volan. Ja nas vozim prema ocu. “Jupiiii!” povikah s njemačkim akcentom. “Das ist super!”
Kadir se poče smijati i rukom mi prođe kroz kosu. “Ocu ćeš uskoro moći da ispričaš právo uzbudljivu priču.”
Nakon par minuta sve je bilo gotovo i ponovo su me prebacili na stražnje sjedište, ali ja sam bio toliko sretan da sve pocupkivah na sjedištu. Poslije nešto manje od sat vremena smo se zaustavili kod nekog restorana uz auto-put u okolini Groningena. Bilo je jako hladno. Na parkiralištu se nalazilo puno kamiona. Unutra su neki snažni muškarci sjedili nad tanjirima iz kojih se pušilo i buljili u televizor koji je nasred restorana stajao na jednom postolju. Na programu je bio fudbal. Ne odvajajući pogled od ekrana, muškarci su kusali iz tanjira.
“Vidi, Krojf se vratio u Ajax,” reče Kadir Erolu. “Nema boljeg od tog mršavka.” Pogledao je naokolo. “Uskoro će biti neki slobodan sto.”
Majka me privila uza se. “Moramo malo pričekati,” rekla je.
To su joj bile prve riječi otkad smo ušli u Holandiju.
“Rođendan mi je,” šapnu mi sestra na uho. “Možda ćemo dobiti tortu.”
Kad smo napokon mogli za sto, Kadir je gadljivim pogledom pregledao jelovnik i naručio nešto što nisam poznavao. Malo docnije ja i sestra dobismo po veliki tanjir pomfrija s majonezom i čašu cole. Nikad prije nisam jeo pomfri, ali mi je prvi zalogaj toliko prijao da se na ostatak bacih k’o izgladnio. Kadir i Erol nisu ništa jeli. Pili su kafu i pušeći gledali utakmicu. Majka je uzela nekoliko pomfrija iz mog tanjira i šutke zurila pred sebe.
Kad smo opet neko vrijeme bili na putu, Erol reče da nam je ostao samo još sat vremena vožnje. Gledao sam kroz prozor, ali sam vidio tek plave putokaze i svjetla kraj auto-puta. Očni kapci mi jako otežaše. Trznuo sam se iz drijemeža kad glavom udarih u prozor. Kad sam sanjivo podigao pogled, ugledah kako se kao kolosalni svemirski brodovi na vidiku pomaljaju osvijetljene zgrade. Nikad nisam vidio nešto tako čudesno.
“Ovo mora da je Bijlmermeer,” rekao je Kadir.
Parkirali smo auti u mračnoj garaži u koju smo se uvezli preko jednog povišenog dijela puta. Kadir i Erol su ponijeli kofere, Majka, sestra i ja zbunjeno krenusmo za njima. Neposredno prije izlaska iz garaže začusmo krik, leden i produženi krik koji je, izgleda, dolazio iz prizemlja. Preplašeno sam se osvrnuo.
“Produži dalje,” promrmlja Kadir.
Preko natkrivenog visećeg mosta smo došli do unutrašnje ulice. Prođosmo pokraj lifta ispred koga je stajao tamnoputi muškarac, a malo kasnije i kraj mjesta s prepunim kontejnerima. Ulica je bila skoro jednako mračna kao i garaža. Lampe sa plastičnim kapicama na plafonu su ili žmirkale, ili ponegdje uopšte nisu gorile. S naše desne strane su se svakih nekoliko metara smjenjivali betonski stubovi i široki kameni lukovi. Malo sam zaostao i najednom se uplaših da će me iza nekog od tih stubova zaskočiti neka mračna spodoba i ščepati me. Zašprintao sam i uhvatio sestru za ruku.
“Babo sigurno ima neki poklončić za moj rođendan,” uzbuđeno je prošaptala.
“I za mene,” rekao sam.
Unutrašnja ulica je prelazila u drugi viseći most koji je te stanove povezivao s drugom zgradom. Ovaj dio kompleksa je bio bolje osvijetljen, ali i ovdje su kontejneri za smeće bili prepuni i širili su prodoran miris. Kad sam podigao pogled, ugledah kako nas prestižu dva tamnoputa muškarca.
“Ovdje sve zaudara na crnje,” reče Kadir. “Kao da je Afrika.”
“Taj Harun,” kroz smijeh reče Erol, “Sad shvatam zašto je već za dva dana ovdje našao smještaj.”
Malo kasnije se zaustavismo pred liftom, Erol pritisnu dugme. Dok sam zurio u brojne grafite na vratima od lifta, najednom začuh zveket stakla, kao da je negdje blizu upravo razbijen prozor. “Šta je to?” viknu majka.
“Ah, to su zacijelo neki mangupi,” mirno reče Kadir, baš kao da odlično poznaje sve stanovnike zgrade.
Stigao je lift i Erol žurno otvori vrata. Dri tamnoputa muškarca se upitno zagledaše u nas. “Za unutrašnji prolaz?” upita jedan od njih.
“Da,” rekao je Kadir. “Das stimmt.”
Muškarci su izašli iz lifta. U Hamburgu nikad nisam vidio tamnoputog čovjeka, a sad u Amsterdamu susrećem samo crnje, kako ih Kadir zove. Erol s gađenjem pokaza ka barici na podu usred lifta. “Nadam se da je voda, a ne pišaka.” Dok smo se zgađenih lica pribijali uza zid lifta, lift se uz trzaj pokrenuo i zaustavio na drugom spratu. Izašli smo u malo predvorje s drvenom lamperijom. Kadir i Erol izađoše na galeriju i u jedan glas povikaše: “Stigli smo!”
Pogledao sam ka širokom prozoru na kome su visile providne zavjese. Kadir je pozvonio. Začulo se sašaptavanje koje se pretvorilo u jake muške glasove, treskom se zatvoriše neka vrata. Izgledalo je da majka gleda ka dolje, ali je ispod trepavica radoznalo virkala uvis. Sestra mi pusti ruku, skloni kosu sa lica i namjesti lice u smiješak. Očekivao sam da se na dovratku svaki čas pojavi očevo nasmijano lice. Sad će me zgrabiti i podići u zrak!
Okrenuo se ključ u bravi. Začu se klik i vrata se širom otvoriše. Otac stoji na vratima i upitno nas gleda, baš kao da nas nije očekivao. Jedva sam ga prepoznao: obrijao je velike brkove, usljed čega je izgledao deset godina mlađi. Prvo se službeno rukovao s Kadirom i Erolom. Potom je nepomičan pogledao majku, rukom pokazao da uđemo i lupnuo je po leđima kao što sam vidio da to rade muškarci u lokalnoj zajednici u Hamburgu. Sestru i mene je kratko pomilovao po glavama.
“Gdje ste vi,” upitao je otac.
U dnevnom boravku stoje tri meni nepoznata muškarca. Suzdržano nas pozdraviše. Pogled mi pade na veliki, crno-bijeli bife koji je zauzimao skoro pola zida i smeđe zavjese s motivima sasušenog lišća. Sestra i ja se s vriskom odmah rastrčasmo po kući, koja je izgledala veća od svih drugih u koje smo ikada kročili. Stalno sam zapinjao o pragove. “Ovo će biti moja soba!” povika sestra kad smo ušli u onu na strani na kojoj je bila galerija. Jedino je ta soba imala krevet. U drugim sobama su bili samo madraci na podu.
U dnevnom boravku su Kadir i Erol pričali o našem dugom putovanju. Majka je sjedila na rubu kauča.
“Babo!” povikao sam. “Babo, vozio sam auto!”
Otac nije reagovao. Slušao je Kadira i pritom izgledao ozbiljan. “Babo!”
Kadir klimnu u mom pravcu. Otac se okrenu. “Šta je?” Uplaših se njegovog pogleda i promrmljah: “Vozio sam auto.”
“Sjedi do majke,” rekao je, pokazujući u njenom pravcu. Spuštene glave pođoh ka majci.
“Dođi meni,” reče ona.
Kauč je bio mekan. Na časak sam poželio da se prepustim umoru i sklopim oči, ali skočih na noge kad sam pomislio na poklone. Brzo se osvrnuh, ali ih nigdje nisam vidio. Majka ustade i reče da ide pristaviti čaj. Razdragano sam pogledao sestru. Ovo je naravno bio trenutak kad će na sto biti donesena njena rođendanska torta sa devet svjećica i mi dobiti poklone. Munuo sam je laktom. Nasmješila mi se. Majka se vratila sa do vrha napunjenim šoljama čaja na poslužavniku i šećerlukom. Ni torte, ni nekog drugog kolača.
Otac je otpio malo čaja i zapalio cigaretu. Svi muškarci su slijedili njegov primjer, kao da su već čekali na njegovu komandu. U zagušljivom plavom oblaku koji je ispunio sobu, otac poče pričati o Holandiji. Još mi je trebalo da se naviknem na njegovo lice bez brkova i mladalački izgled, ali mu je glas zvučao toplo i pouzdano. Dok je pričao, mene i sestru nije pogledao ni jedan jedini put. Ni majku da počasti pogledom. Obraćao se isključivo Kadiru i Erolu, kao da je dugo jedva čekao njihov dolazak. Ostalu trojicu muškaraca bi tek katkad kratko pogledao.
“Tako, hajde da pređemo na jače stvari,” reče otac kad je ispio šolju čaja. “Danas sam specijalno za vas u gradu nabavio flašu rakije i nešto meze.
“Harune, dobri druže!” povika Kadir. “Znao sam da nismo tek tako prevalili toliki put.”
Otac krupnim koracima ode do kuhinje i vrati se s poslužavnikom punim čokalja, flašom rakije i zdjelama s feta-sirom i komadićima dinje. Stavio je to na sto. “Izvolite, momci!” povika, širom raskriljenih ruku.
Majka me kucnu. “Dođi, vodim vas u krevet.” Pogledala je oca. “Gdje spavaju djeca?”
On je upravo uzeo zalogaj fete i zalio ga rakijom. Ne dižući pogled, otac viljuškom pokaza u pravcu sobe koju je sestra kaparisala za sebe.
Sestra ustade prva. Napravila je par koraka u očevom pravcu i gledala ga sve dok nije podigao pogled. “Šta je?”
“Babo, danas mi je rođendan.”
Šutke ju je gledao nekoliko sekundi, a onda nadlanicom pomilovao po obrazu. “Znam ja to.”
Zašto onda ništa nije imao za nju?
Sestra je mogla spavati sama u krevetu. Ja sam morao na madrac na podu. Mati nas poljubi u čelo i reče: “Gute Nacht.”
s holandskog preveo: Goran Sarić