***
Poput duha tumaram tvojim tornjem
još uvijek sa zvukom voza nalik praznini u mozgu.
I prašinom crvene zemlje.
I drhtavim konjskim ušima.
Doticala sam tvoje sitnice danas,
nikud me to nije odvelo.
Sve miruje u ovome gradu.
Izlizani točkovi autobusa, zvuk rijeke.
Sada više ne znam što sam došla.
Sa svojim životom poput zavežljaja,
do jednog nijemog mjesta, sa svojim životom kao nečim
što svakoga trena može eksplodirati.
A dan nestaje. I ljutnju uvijek zamjenjuje
apatija. Susrećem te u mraku. Niko
ne može prići bliže prokletome, niko ti
ne želi izgovoriti ime. Trčiš kroz vjetar
i sivi zvuk rijeke; nejasan šapat
nad crnim krovovima.
***
Kiša pada već nekoliko tjedana
pa nikud ne idemo.
Ali čekamo voz.
Mongoli pod zelenim kišobranom
ne žele ništa da vide, zanima ih
samo glatka, mokra koža, puna
čuđenja.
U osvijetljenom krajoliku kioska
jedna žena izlaže robu.
Zatim pada od silovitog
udarca po vratu, jedne želje:
Ona bi da zaljulja štrkljavog klinca na peronu. Sada,
ona bi da ga zaljulja u svom naručju. Kiša bježi
od nje, ona gori.
On, nasuprot tome,
sluša Doorse na walkmanu i želi samo
posjetiti Jim Morrisonov grob.
Oni se smiju kosih očiju, ljube se zubima blistavim od sline.
Dječak se nijemo povija pod suzama žena.
Mi uvijek nestanemo između plača i prejakog smijeha.
Mi smo uvijek šutljivi dok nestajemo.
Odavde se nazire Švedska poput dugog niza slabe svjetlosti.
Ali ni tamo ne pripadamo.
Ne baš.
***
Pročitala sam jednu knjigu o životu mrava.
Veoma je monoton i kompliciran.
Velegradi planete svijetle poput iskre na osami
u mračnome prostoru svijeta, mi ležimo
sasvim mirno na leđima u parku.
Za pet stotina dana iskoračit ćemo
iz hiljadu godina. Jedan žuti list besčujno pada.
A Suze svetog Lovre kapaju po nama noću
poput udaljenog plača što svijetli;
Držimo dah još neko vrijeme.
Uskoro će zima.
***
Rekla bih da je prošla godina, ako ne
i tri, od onog dana kad sam se
našla s tvojim imenom u rukama.
Ali tada je bila zima. Sjećam se mjesečevog lica.
Sad cvijeta bijeli jorgovan, zanovijet teško pada
po putu. Nije se dogodilo ništa
posebno. Okrečeni zid je malko potamnio.
Ja sam neurednija i marljivija. Još uvijek idemo
na besmislena putovanja s elanom koji nesumnjivo
opravdava postojanje vrste. No ja sam se vratila kući.
Stvari su ovdje veoma čvrste i prozirne.
Pod pomalo škripi, ali samo noću.
I evo hodam naokolo: na vrhovima prstiju, glasno
vičući: Daj mi sve! Uzmi sve od mene!
Ja poznajem svoju kuću i ne prepoznajem
ništa.
Priredio i sa danskog preveo: Alen Mešković
