Led i vatra
Sad, ovog trenutka, imam dvanaest godina, stojim u Trebišnjici i gledam gdje dalje. Već satima u šorcu i papučama gazam po ledenoj rijeci, s ribarskim štapom u jednoj i plastičnom čašom od jogurta, punoj crnih murava, dudova, na koje lovim ribu, u drugoj ruci, opčinjen avgustovskim suncem što mi je na ramenima, simetrično s obje strane, otvorilo žive rane, izgoretine, iz kojih prokapa krv i sluz. Ništa me ne boli, ili boli, ali su ledena voda i vrelo sunce jači, vuku me da i dalje gazam po zelenkastoj rijeci, šljunku i riječnoj travi, stalno pogledavajući da u tom zanosu ne stanem na nešto oštro, razbijenu flašu ili komad željeza. Svi vodozemci iz komšiluka koje znam s rijeke bar su se jednom porezali gazajući, ali ja eto još nisam, iako sam možda i ponajviše u vodi. Za mene govore to je onaj mali Kabilov što se već u maju skine u kupaće i gaza po rijeci, on i prije ljeta pocrni.
Strepim kako ću se i ja morati makar jednom porezati, potajno nadajući se da se ipak neće dogoditi, iako su male šanse da to izbjegnem, jer kad riba povuče ja više ne gledam gdje stajem, samo gazim. Avgustovska fjaka je u zraku, ono kad u Hercegovini nebo i zemlja gore od zvizdana, a rijeka lijeno protiče najmanjim mogućim vodostajem, ali i dalje opako hladna. Ledara prava.
Dok sam u vodi, u meni se budi djelić mitskog lovca koji svojim ulovom održava pleme u životu; trećim okom pokušavam vidjeti ribu kako pliva, pogledivam i procjenjujem teren ispred i obično jedva primjetno mreškanje vode otkriva da je riba tu, manje jato strugača, poneki klen među njima, a nekad i šaran, eto tu treba zabaciti. Oprezno zastajem da ne bih preplašio plijen, kačim murvu na udicu i lagano zabacujem ispred. Dlaka, kako mi na Trebišnjici zovemo ribarski silk, rola se po površini vode, kao da mi se živci rolaju, a kad riba povuče, dlaka se naglo počne ispravljati i to je trenutak kad vagam sekundu-dvije, i trzam. Odmah znam ima li nešto na udici, lako je osjetiti ribu kad na suprotnom kraju osim dlake i udice nema druge težine; lovim bez olova i plovka, na-slobodni-pad, kako ribari nazivaju tu tehniku.
Kod ove tehnike udica se zabada kroz sredinu murve, okomito na peteljku, tako da se prstom lagano gura odzada dok je peteljka u sredini ne zaustavi. S ovako zakačenom murvom lagano se zabacuje, da se uslijed trzaja mamac ne bi otkačio i spao. Pri tome ribarska dlaka na mašini mora biti jako tanka da bi uopšte mogao zabaciti zbog male težine. Kad lagano zamahneš i zabaciš, murva kratko bućne u vodu i krene tonuti. Slijedi nekoliko naelektrisanih sekundi tišine, iščekivanja, uperenog pogleda, nemirnog disanja. Ako riba uzme, zagrize, što se obično desi odmah ili se ne desi, pa vadiš i zabacuješ ponovo, dlaka u obliku labave spirale na površini vode naglo se krene ispravljati i tad leptirovi zaigraju u stomaku ali svaki put. Trzam nazad, kontriram i ako sam je zakačio, obično je osjećaj da je veća nego što jeste i taj trenutak kad osjetiš ribu na udici ne može se uopšte opisati niti sa čim porediti.
Stojim nasred rijeke, sunce me kao nebeski reflektor prži odozgo, sav sam izgorio i krvarim po ramenima, a istovremeno se s nogu studen vode probija duboko u kosti i stalno mi govore kako ću se sjećati te studeni kad ostarim. Pitaće te starost gdje ti je bila mladost, kaže mi komšija Hasan Ćatović svaki put kad me vidi u vodi.
Stare fotografije na kojima se vide ranije generacije, među njima i moj otac, kako igraju vaterpolo na Trebišnjici već sam tad doživljavao kao sanjarske i sumnjive, neistinite, nije mi bilo jasno kako je neko mogao igrati vaterpolo u toj ledari od rijeke, dok nisam tek poslije shvatio da je to bila jedna drugačija rijeka, prije nego je izgrađena brana Grančarevo, rijeka prirodnog toka, pa se zato i mogla ugrijati. U to vrijeme, između dva mosta u samom gradu, dešavali su se razni vodeni sportovi, bilo je tu pravih plivača; neke sam kasnije u njihovim poznim godinama gledao kako plivaju u bazenu na Abazovini, diveći se njihovoj tehnici. Možda bih još više sumnjao u ljepote „one Trebišnjice“ da nema fotografija sa plaža pored rijeke, nasmijane preplanule mladosti koja leži na pijesku i pozira fotografu; ili onih kada nekoliko mladića i djevojaka do pasa vire iz vode, mokri i nasmijani, zbijeni prema kameri, dok se rijeka iza njih raskošno svjetluca i bljeska.
Ovu moju ledaru, po kojoj ja danas gazam, ustvari puštaju sa dna Bilećkog jezera, iz ogromne vještačke akumulacije, gdje je na dnu tako hladna da se uopšte ne stigne ugrijati do grada. Zato starije generacije nostalgično odmahuju glavom da to više nije ona rijeka, ali mene baš ova nosa, ja se druge ne sjećam i baš ova me vuče da po njoj satima, danima, krstarim loveći ribu ribarskim štapom, na ruke, zavjesom ili samo gazam, bez štapa, onako, tražeći nešto što se ne može naći jer nije jasno šta je. Ne znam kakva je ova rijeka bila prije, ali ja sam zaljubljen u ovu sada. (Prošli mjesec je moj komšija N. V. donio pošiljku za mene iz Trebinja, otišli smo na kafu u Baybook kad iznenada reče: sjećam se da si znao ribu i rukom uhvatiti. Važno mi je bilo to što je rekao, i sam sjećajući se kako sam ribu lovio na-ruke, ali mi, kako vrijeme prolazi, sve to pomalo izgleda nevjerovatno, i sam počinjem da sumnjam u tu priču.)
Evo opet mi govore izađi iz vode, obolićeš, evo izlazim, ja odgovaram, za pet minuta izlazim, samo da ih ne bih slušao, a ustvari izlazim tek kad ogladnim i tad obično pregazim na drugu stranu, na Rupe, gdje ima smokava, višanja i grožđa; sve je to nečije, raste u ograđenim baštama u koje ulazim kao u svoje jer me svi znaju, i familiju nekoliko generacija unazad, usput se srdačno upitam. Stalno mi se smijulje, valjda što sam, čuo sam kako govore, zračan i starmali.
Prstima smrdljivim ili mirišljavim od ribe, uvijek ostane sedefaste krljušti po rukama, jedem prezrele medne smokve koje u to doba godine malo ko više bere; tad ih je slabo ko više željan, jer sve već pršti od voća i ploda. I ne prštilo jer se kola za zalijevanje, vodeni dolapi na Trebišnjici, ljeti neumorno okreću i škripe, ubacujući vodu iz rijeke u betonska korita, koja je dalje usmjeravaju prema poljima. Ova se korita nakon toga račvaju u mreže kanala kojima su ispresijecane i prošarane bašte i tu se ledena voda, sad već potpuno nečujno, razlijeva natapajući užarenu zemlju. Više puta sam čuo priču kako je neko usred polja, u blatu, naišao na poluživu ribu koju je kolo pokupilo i izbacilo pa je zalutala tim kanalom. Priča je moguća, malo i ribarska, a ja i dalje mislim o toj ribi što se koprca među paradajzom, nikad se nije prestala presijavati.
Kada voda dođe u žedno polje, odatle rast i bujanje preuzima ubitačno hercegovačko sunce, zvizdan od kojeg mozak ključa i od kojeg se ljudi skrivaju u hladovinu odrina, u tišinu avlija s visokim zidovima, iza kojih se čuju glasovi i lupkanje posuđa što dolazi iz ljetnjih kuhinja, mutvaka, gdje se na ishrndalim šporetima uvijek nešto krčka u tankim aluminjskim šerpama. U avliji, na sredini stola, preko kojeg je rajsnedlama pričvršćena plastična mušema, u tanjiru je jutrošnji mladi trebinjski sir škripavac u grudi i tek oprani paradajz kavata koji čeka da bude narezan za doručak, paradajz u kojem skoro da nema vode već samo meso. Ovaj paradajz tipični je izdanak hercegovačkih isključivosti, pretjerivanja i krajnosti, ledene vode i uzavrelog sunca, a na kraju mu se kvalitet mjeri po tome da ima što manje vode u sebi.
Ako se šta treba raditi u bašti, radi se ujutro prije nego se sunce digne ili predveče kad zvizdan mine. I baš u to vrijeme kad se svi skrivaju, ja izlazim pod nebesku vatru bez osjećaja za vrijeme, bez jasnog cilja i smisla. Prže mi se ramena, krvare, a u kosu uvlači sunce, izvlačeći poput užarene paučine plavičaste pramenove po kojima se mi, lokalna djeca sunca, prepoznajemo. Kada se sretnu ovi plavičasto-šatirani, ispod oka primijete isto to sunce u kosi kod onog drugog, odmah se prepoznaju članovi tog bratstva, ali se o tome ne priča.
Ima li ribe, pitaju me Rupljani redom, dok izlazim iz vode i prolazim kroz bašte. Često me gledaju i komentarišu kako bazam po rijeci, sam i zamišljen. Podižem vrbov niz i pokazujem nanizane strugače, koji su se već prosušili, pa im dajem ribu, ne znajući koliko ću još dugo biti na rijeci, a zvizdan je i riba će se vrlo brzo pokvariti. Zahvaljuju se i smiju, iako na Rupama niko nije željan ribe i njome će vjerovatno mačke nahraniti. Veliki su to majstori rijeke i ribolova, a znam da im, vidio sam svojim očima, ni krivolov nije mrzak. Svoji su na svom. Njihov poglavica je „Deda“, Aziz Ćatović, Rupljanin koji pravi lađe, zna sve o bašti i lozi, o biciklima da i ne govorim, vidra od čovjeka. Njegov sin Smajl je pravi poglavičin sin: često ga vidim kako trstikom, na mahač, lovi ribu iz lađe. Jednom rukom se podupire sohorom, polako vozi lađu, a drugom zabacuje ribarski konac na bambusovoj trstici. To je pravi fly-fishing; ranije je na udici zakačena bila prava konjska muha, a sada je neko iz Njemačke donio gumenu imitaciju muhe iz koje viri udica.
Ako Smajl prođe lađom bliže obali, možeš vidjeti friško ulovljenu ribu kako se još uvijek živa koprca na dnu lađe. I tu, onda, kreće svilena nit južnjačkog trača i pretjerivanja; ako je pet riba u lađi, već je pukla priča: da vidiš, juče Smajl opet nafato punu lađu ribe!
Tek kad ljetno sunce počne padati, u sumrak kad se vatra počne gasiti, tek tad se sjetim kuće, kako bih možda trebao poći, moji se opet brinu jer sam još prije podne izašao i opet bez majice. Sad će me nanovo ružiti što izgoretine na leđima ne samo da nisam pokrio, već sam ih dodatno cijeli dan pržio na suncu.
Već vidim kako odmahuju glavom, znajući da se tu ništa ne može uraditi, govoreći po ko zna koji put kako su ih telefonom zvali ljudi vidjevši me kako gazim po rijeci i da misle kako to nije dobro, jer ću se tako razboliti. Roditelji me ruže, kažnjavaju zabranama i neizlascima, objašnjavajući kako je to za moje dobro jer ću od ledene vode imati kostobolju kad ostarim. Sve im vjerujem i razumijem, ali čim me puste, ja opet i gazim i lovim ribu, jedem smokve, omađijan vrelinom i ledenom vodom, ljetnom fjakom, ono kad zrak drhturi od nevidljive sile, na momente zastajkuje kao da će se nebo i horizont u daljini srušiti, a meni u grudima srce dječačko drhturi i zastajkuje od te neopisive ljetne ljubavi.
Bregovi
Vraćam se kući, sokakom ulazim u Bregove, u mahalu gdje živim i gdje znam svakog komšiju lijevo i desno i usput se pitam s onima koje je sumrak izvukao u bašte, pa sad zalijevaju i okopavaju. Ima li ribe, Namik, otpozdravljaju, smijući se. Slabo, neće ništa, par strugača ulovio, to je to.
Prolazim pored zida avlije naše stare kuće gdje čujem kako moja nena, očeva mati, tada još živa, lupa šerpama, čuje se voda što teče u avliji. Nena zvoca i baje za sebe, prigovara kako je neko od familije koja ljeti dolazi u Trebinje opet stavio karpuzu pod česmu da se hladi, i ona sad ne može suđe oprati od karpuze… đavo se usro! Ja mogu proći kroz avliju i staru kuću, pa izbiti na baštu gdje je nova kuća, gdje stanujemo, a mogu i okolo, sokakom, što je malo duže, ali obično idem tim putem, imam i slatkog razloga.
Kako prilazim Miljanovića kući, penjem se na njihov zid, tu živi baba Zorka; zid dijeli kokošinjac od sokaka i sa zida berem smokve sa stabla koje raste u njihovoj bašti, a granama prelazi i nadvija se nad sokak i to je najbolja zimica u cijelom komšiluku. Sve druge smokve su na jednu, a zimica na drugu, sve su druge vodenaste i obične, samo je zimica tako mirisno medna, čvrsta i tamnog mesa. Imamo i mi u bašti istu takvu, ali je ova naravno slađa.
Držim se prstima za metalnu mrežu, koja se nastavlja na zid, dok berem male smežurane, ispucale plodove stavljajući ih cijele u usta. Ako se baba pojavi ušavši iz avlije u baštu, ruži me što kradem, krene prema meni, a ja i dalje stojim na ogradi, jedem, ne mičem se. Kad priđe bliže sve vrijeme bajući, zastane i nasmije se; ne vidi dobro, tek me sad prepoznala i po licu joj se razlio osmijeh. A ti si, sine, samo beri, što ne prođeš s ove strane i fino ne ubereš? To je Vladanova baba, kod koga ću dvadeset pet godina poslije biti u Santa Monici, to je majka njegove mame Cvije.
Preko puta baba Zorke stanuje inžinjer Mišo Borković, on je odrastao s mojim ocem, njegova se pokojna mati Zora klela: sina Miša pečena izjela ako sam! Mišo ima najbolju baštu, trideset godina je ispred sviju. Bavi se proizvodnjom humusa i organskim uzgojem, a to su rane osamdesete godine i niko pojma nema o čemu on priča već, naprotiv, misle da je udaren, blesav, da ima fiks-ideje. Đe ima da je iko ikad gliste uzgajo, ogovaraju ga iza leđa.
Sada je 2013., Mišo je umro ovo ljeto. Moj otac, koji je i sam već star i bolestan, ima problema s ravnotežom, hoda svaki dan oko kuće, trenira da ostane vitalan. Mama krijući ide polako za njim, gleda ga dok hoda, strepi da opet ne padne. Rekla mi je kako je jedan dan ovo ljeto, mjesec dana nakon što je Mišo umro, otac polako, starački prošetao do Mišove kuće, misleći da ga niko ne vidi, prišao vratima na kojima je smrtovnica, zagledao se, dodirnuo prstima Mišovu sliku na smrtovnici, nageo se i poljubio sliku. To je bio zadnji čovjek u komšiluku iz njegove generacije, ustvari predzadnji, on je zadnji. (U međuvremenu je i otac umro.)
Imam dvanaest godina, prilazim kući i čujem kako se mama raspravlja s tatom, koji svira klavir u svojoj sobi u prizemlju, već tad je imao tri klavira, i neće da se popne na balkon gdje su došli gosti, bio bi red da se upita sa ljudima. Faruk, sramota je, ljudi čekaju, pusti klavir, stvarno si nenormalan, ljudi došli, hajde gore! Eto me, minuta, bogami si ti nenormalna, kaže on da je smiri, nakon čega se ona vraća, čuje se kako gazi, ide nazad uz stepenice. Čim se popne na sprat, on opet svira klavir, samo sad prigušeno da ne bi baš otvoreno provocirao.
On opsesivno, već nekoliko godina uči note, to se desilo odjednom, kad je shvatio da svira cijeli život, ali po sluhu, bez nota. Sada intenzivno izučava Gershwina, Elingtona, muziku iz filma „Treći čovjek“, mađarski čardaš. Čak je našao čovjeka da radi kod njega na odjeljenju, J. Š.-a, koji je uz srednju medicinsku završio i srednju muzičku pa mu može nekad, kad uhvate vremena, objašnjavati teoriju muzike. Prava je to opsesivnost, on ima dvije iste knjige „Osnovna teorija muzike“ Marka Tajčevića, a kad sam ga pitao što će mu dvije iste, objasnio je kako je to u slučaju da jedna nestane, neko je, na primjer, ukrade ili izgori, ili se kafa prolije po njoj.
Sestra i ja smo ga za vrijeme subotnjeg šopinga u Dubrovniku, ufatili u robnoj kući „Minčeta“ kako kupuje kajdanke i note za dječiju pjesmu „Veseli žabac“, pravdajući se prodavačici da mu je to za unuku, iako tada nikakve unuke nije bilo na vidiku.
Ulazim u kuću, otac počinje da svira Gershwinov „Summertime“, a mati, odozgo, ovaj put sasvim glasno podvikne: „Faaaaaruuuukkk, dolazi gore, odmah!“ Otac i dalje svira, ne benda nikog, mati silazi niz stepenice, sad je već ljuta, ne ide joj u glavu kako može biti tako sebičan. Sve je tu, cijeli svijet u malom: „Summertime“, očeva opsesivnost koju sam naslijedio, majčina huja koju sam također naslijedio i ja koji imam dvanaest godina.
Vidi njega? Namik, opet si bio na suncu, dijete drago, stvarno nisi normalan, vidi kakva su ti leđa, sav si u ranama! Uto na vrata ulazi moja nena koja je došla kod nas da pogleda dnevnik u pola osam noseći punu ćasu smokava; upravo je iz bašte koja se nalazi između stare i nove kuće. Ne ružite ga, brate, šta ga uvijek nešto ružite, nenine džigerice! Poljubi me u kosu i to je poljubac koji me štiti od svega lošeg u životu.
Živimo u ogromnoj kući, mama, tata, sestra i ja, u kasarni sa mrežom balkona i ogromnih soba i već tada sam to zdanje doživljavao kao očev spomenik vlastitom egu. Nije ga mama Sutka previše odvraćala kad su sedamdesetih godina prošlog vijeka pravili tu kuću da ne grade baš takvo zdanje, naprotiv, još ga je i hrabrila. I jedno i drugo dolaze iz sličnih porodičnih ambijenata, on Trebinjac, stara trgovačka familija kojoj su sve oteli, a ona poznata sandžačka familija, kombinacija Ljuhara i Muzurovića, koja se poslije Drugog svjetskog rata naselila u Sarajevu, dijelom i u Zagrebu. Ovo za ugledne i stare bošnjačke familije uvijek mi je bilo sumnjivo, ne sjećam da sam čuo za neugledne bošnjačke familije i da nisu stare.
Otac je doktor u Trebinju, mama je nastavnica koja ne radi, posvećena sestri i meni. Ja imam dvanaest godina, još se nisam oteo, a sestra Lamija petnaest i nju već lupa pubertet; piše i lijepi tinejdžerske poruke po vratima i namještaju u svojoj sobi i ima kolekciju longplejki koje sluša na gramofonu Tosca 12. Zaključava se u svojoj sobi, sluša The Doorse, lijepi slike Jima Morissona; jednu noć nas je sve probudio plač, Lamija je plakala za Jimom Morissonom koji je, u odnosu na taj trenutak, umro prije desetak godina.
Otac je doktor i mi jedemo samo najbolju hranu, nema ništa da nije domaće i prvoklasno, uključujući i alkohol, iako mene to još uvijek ne interesuje. Poslije, kad sam se zamomčio, znao sam mu ukrasti Chivas viski, a on ne bi ni primijetio da fali u kolekciji. Sjećam se da je kod nas na sijelu – kakva su moji roditelji redovno pravili i gdje se do besvijesti ožderavalo, napijalo i uz disko hitove, koje sam ja morao pripremiti, plesalo do zore – glavna zajebancija bila da je moj otac ružio goste što piju toliko kisele vode, jer sam, govorio je, jedino to kupio.
Komšija Mišo Borković me nakon takvog jednog sijela koje je trajalo do zore, sutradan sreo i pedagoški upozorio da će me reći roditeljima što sam stavljao zvučnike na balkon i odvijao muziku do daske, jer, ipak, ljudi spavaju u to doba, nije to u redu. Nisam ja, čika Mišo, puštao muziku, to su moji roditelji puštali, rekao sam, dok me Mišo blijedo gledao.
Iako nisam bio tipični pubertetski delinkvent, nisam jurcao autima i tukao se, više sam bio trubadur i ženskaroš, ali i kao takav osjećao sam se zaštićen očevim statusom u gradu. Više je to bila stvar njegove trgovačke žice i socijalne inteligencije nego što je stvarno njegova pozicija specijaliste za uho, grlo, nos bila nezamjenjiva; više je bila stvar njegovog garda kako je on njima neophodan nego što je to stvarno bio. Bilo je puno tih doktor-u-malom-mjestu situacija.
Sjećam se kad smo porodično krenuli prema Sarajevu, a otac prolazeći pored sela Moskog na čistini dao gas, probajući novi auto, diveći se motoru koji se derao od napora. Mama je zvocala da će ga milicija zaustaviti, da je baš tu uvijek radarska kontrola, ali se on nije obazirao. Ubrzo se ukazao milicioner sa stop-palicom, pokazujući nam da stanemo. Eto ti, baš mi je drago, rekla sam ti ja.
Stali smo, milicioner je polako prišao autu, pogledavajući, a onda malo ustuknuo, nasmijao se. Dobar dan, dobar dan. Jel sve u redu? Jeste. Ma… htio sam vas pitati… kad bih ja mogo onog mog kenjca dovest da mu malo uho pročepite, opet mu nešto zuji? Možeš u ponedjeljak, nije problem, biću ja tamo u ponedjeljak. Dobro onda, hvala vam i… sretan put. Živio. Malo je brzo vozio, mama je dobacila, našta se milicioner sageo, pogledao je i tihim ali oštrim glasom promrsio: nisam te ništa pito!
Ili kad su kući kod nas doveli V. K.-a, tadašnjeg moćnog debeovca u Hercegovini, davio se jer mu je kost šarana zastala u grlu; gledao sam kad mu je otac na hodniku niklovanim hirurškim instrumentom, uz krv i vrisku, izvadio kost. Poslije su sjedili u prizemlju, u njegovoj sobi, pili viski kad je V. K., još uvijek šokiran, živ a mrtav-ozbiljan rekao: čuješ nešto, možeš čeka (čovjeka) ubiti godinu dana!
Ili, kad smo kao klinci krali lubenice na pijaci, a mene uhvatio Kosta milicioner, poslije mu bilo krivo kad je povezao koji sam, sam je to priznao dok me vozio kući: jebem ti sve… maaajka mi leži gore na ušnom kod tvog ćaće! E Kosta, Kosta, vazda li praviš greške, pričao je usput sa samim sobom. Kući nisam ništa rekao o ovom događaju, a među rajom prepričavao zgodu hvaleći se kako sam se izvukao. A onda se isti taj Kosta nakon nekog vremena ukazao u civilnoj odjeći kod nas kući, mislim da je trebao voziti tatu u svoje selo kako bi pregledao njegove stare roditelje. Prilikom našeg ponovnog, formalnog upoznavanja šeretski se nasmijao i okrenuo mojima: nije što je vaš, ali mali vam je za primjer!
Tata Faruk je bio generalni direktor naših života ali je mama Sutka bila ta koja je sestru i mene izvela na put, svojim strpljenjem, ljubavlju i principijelnošću. Znala je sve stvari iz moje sobe pobacati sa balkona u baštu jer ih nakon mnogo upozorenja opet nisam složio u ormar, već sam ih oblačeći i skidajući bacao po sobi koja je bila pravi haos. Sjećam se da je na stalaži, iza knjiga biblioteke „Lastavica“, našla kutiju tadašnjeg mekog Marlbora, u kojoj nije bilo cigareta već nagurana marihuana. Šta ti je ono tamo na stalaži u kutiji od cigara? pitala je. Čaj, rekao sam jeftino i lažljivo. Čaj? Da. Nemoj ti ono slučajno pušiti!
Ako bi mama dijelila čokoladice bajadere, sestra i ja uvijek smo dobijali isti broj i taj banalni primjer kojeg se često sjetim, koliko god nevažno i djetinjasto zvučao, usadio je u meni klicu otpora prema diskriminaciji žena.
Riba je briga
Bježao sam iz škole sa časova ne zato što nisam bio spreman, što nisam naučio, nisam nešto previše ni učio u školi, bježao sam da bih išao u ribolov, „u ribu“. Već kao dijete sam, mislim na one najranije godine kojih se sjećam kroz maglu ili se ne sjećam, bio lud za ribolovom. Pričaju, dok smo još stanovali u Tuzli, kako sam porodični auto škodu sav namazao blatom kad se riba otkačila sa udice. Morao sam imati manje od sedam godina, jer smo 1975. preselili u Trebinje; bili smo na izletu na jezeru Modrac pored Tuzle, i ja sam počeo moliti tatu da uzme od ribara štap i zabaci, što je on i uradio. Zakačio je manju ribu, podigao je iz vode, ona se gicnula u zraku, otkačila i pobjegla. Škoda je zaplatila, namazao sam je blatom. Poslije u Trebinju, u koje sam se odmah zaljubio jer je naša kuća bila pored rijeke, ribolov ili ići u ribu bila je strast koju nisam nikad do kraja shvatio, ali valjda takve stvari i ne treba pokušavati shvatiti makar bile izopačene i nastrane.
Prošle godine sam bio na Uni, u Bosanskoj Krupi, ostao zadivljen rijekom, bajkovitim adama i dirljivo je bilo gledati i slušati kako ljudi vole tu vodu, kako ona ima posebno mjesto u njihovim srcima, kako je osjećaju i čuvaju. Mi na Trebišnjici, bez obzira što je to također bila neka vrsta ljubavi, nismo imali takav odnos prema rijeci. Vjerovatno smo takav odnos trebali naučiti i naslijediti iz svoje okoline, ali nismo, nije ga bilo. Ne, nismo se ponašali zaštitnički prema rijeci, to nije bio taj duh, naprotiv, kod nas je, na Trebišnjici, taj odnos u velikoj mjeri bio ubilački i samoubilački. Do svojih tinejdžerskih godina, dok sam bio na rijeci skoro svaki dan, mi djeca iz Bregova i šireg komšiluka nismo lovili ribu, mi smo je ubijali čim smo stigli. Pravili smo zasjede mrežama za ogromna jata, parali je trokukama, lovili na ruke i ostale nedozvoljene načine i to je, sad kad mislim o tome, bilo kriminalno prema toj rijeci, bez obzira što smo bili djeca.
U maju bi plićaci Trebišnjice postajali crni od jata strugača koji se mrijesti na pjeskovitom dnu, i meni bi od tog prizora adrenalin udarao u glavu. Lovili smo ribu storama, kuhinjskim zavjesama, povlačeći ih kroz plićake, dok je riba mrijesteći se bila čudno obezglavljena. Lovili smo je bezočno dok se porađala, bez trunke griže savjesti, i to tako što bi dvojica prošla okolo obalom iza jata, zagazila ispod mrijesta, a druga dvojica krenula polako obalom prilaziti jatu držeći između sebe komad kuhinjske store dužine tri-četiri metra. Na zvižduk, prvo bi krenuli ovi odozdo, a onda ovi sa storom, jedni prema drugim, prvo polako pa sve brže, trčeći. Jedni su tjerali ribu, dok su drugi ulazeći u vodu spuštali donji kraj store, vukući je po dnu tako da se pozadi pravio veliki džep u koji je riba obezglavljeno ulijetala. Kada se konačno sastanu ovi što natjeruju i ovi što vuku, to je trenutak kada se sva četiri kraja store dižu iz vode i tako formira vreća koju izvlačimo prema obali jer je preteška od ribe. Na obali je otvaramo kao seharu s blagom i obično u jednom povlačenju izvadimo dvadesetak kila strugača; odmah odvajamo najkrupnije komade, a ostalo vraćamo u vodu, ne iz neke moralne dileme već zato što ne znamo šta ćemo s tolikom ribom.
U jednoj takvoj ekstazi od ulova, Ćita iz Bregova, pomjereni dječak iz komšiluka, od silnog je uzbuđenja pri pogledu na blago koje smo upravo izvadili iz vode, pred svima nama, od radosti podvrisnuo i stavio živog strugača u usta. Nije bio veliki komad, možda petnaestak cenata, ali ga je živog sažvakao i progutao, mumlajući luđački dok smo se previjali od smijeha. Onda je Haris, slična blentovina također iz komšiluka, zgrabio veći komad i gurnuo ga u kupaće; riba se počela koprcati i migoljiti oko neke stvari, a on zaciktao od sreće, i mi s njim.
Lovili smo ribu trokukama, tako što bismo kroz jato nasumice provlačili i trzali veliku udicu s tri kuke, kačeći ribu za glavu, stomak, leđa, rep. Na ovaj način bismo parali ribu nemilice, unakazivali, i za jednu ulovljenu bismo rasparali puno drugih, koje su ranjene i unakažene ostajale u vodi i nakon toga ugibale. Zbog toga je lov na trokuku bio strogo zabranjen.
Lovili smo ribu rukama pod pločama, u riječnoj travi, što je također bilo nezakonito. U proljeće se riba zavlačila pod ploče, kamenje, znao sam tačno ova mjesta i loge i mogao sam otići do rijeke, prošetati i vratiti se za sat vremena s punom kesom strugača, koje bi moja mati slala familiji, komšiluku, prijateljima, jer više nije znala šta će s ribom.
Lako je bilo s obezglavljenim jatima na mrijestu, ali uhvatiti pastrmku na-ruke pravi je kunst, uspjelo mi je možda dva-tri puta. Prvo, mora biti plitko da možeš zagaziti i trik je da s obale vidiš kad riba šmugne u riječnu travu, gdje se tačno sakrila. Ako je taj dio trave u vodi odvojen, onda imaš nekih šansi. Zagaziš, obično prilazeći busjenu vodene trave uzvodno, riba osjeti ako prilaziš s druge strane, nizvodno, uznemiri je šljunak i mulje koje se diže sa dna dok hodaš kroz vodu, bez obzira što si ubijeđen kako se nečujno šunjaš.
Kad dođeš do trave gdje misliš da je još uvijek pastrmka – jer ona najčešće, čim si prišao, poput metka šmugne dalje kroz vodu, što iz tog ugla teže možeš primijetiti – saginješ se i spuštaš ruke u vodu, otvorenih šaka. Polako prstima ulaziš u vlati trave koje se s tokom rijeke lelujaju i nježno, vrhovima prstiju, počinješ da ih miluješ i ispipavaš s vana prema unutra, ne bi li pod jagodicama osjetio sluzavo tijelo koje će šmugnuti svakog trenutka, ako već nije. Ustvari, pastrmku smiješ samo naslutiti jagodicama, prstima oponašajući da si dio trave koja leluja u vodenoj struji. Ako si to uspio, onda polako pokušavaš prstima odrediti tačan položaj ribe, gdje počinje, a gdje se završava. Sekunda jedna… i stisneš je snažno, jednom rukom ispod glave, a drugom iznad repa; ako je nisi zgrabio baš na tim mjestima, otišla je zauvijek.
Sjećam se da je D. V., koji sad živi u Londonu gdje ima frizerski salon, čučao napet na zidu pored vode, gledajući kako rukama uronjenim do ramena, a jednim obrazom na samoj površini vode, dugo ispipavam, milujem ribu u travi, koju sam na kraju iznio u rukama na obalu i koju smo tu, u višnjiku, ispekli na vatri i pojeli. Sjetio sam se ovog milovanja godinama poslije u vezi s jednim drugačijim milovanjem, a sličnim.
Duboki zamrzivač jednog ljeta je bio prepun šarana od kilu-dvije, koje sam vilama ulovio u vještačkom jezeru pored naše kuće. Ovo je jezero ustvari napravljeno da bude ogromno kupalište, i ima na ulazu otvarač, klapnu kroz koju ulazi voda i zatvarač na kraju jezera kroz koji se ispušta voda, oboje se elektronski podešavaju iz kontrolne kućice koja je i danas tu. Jezero je to ljeto bilo puno šarana, a mi smo znali da riba uvijek bježi uzvodno i jedno jutro smo provalili u kontrolnu kućicu, ispustili vodu iz jezera, spuštajući samo donju klapnu na izlazu. Ostalo je tridesetak centimetara dubine u jezeru i ogromno jato šarana koji nisu znali izaći jer riba bježi uzvodno prema izvoru, a ovdje nije bilo izvora. Bili su to komadi od kilo-dva koji su ostali zarobljeni. Ulazili smo u vodu s ostima i vilama, ko je već šta imao, i u pravoj lovačkoj hajci ganjali šarane, trčeći kroz vodu jer je dno bilo betonirano, a voda plitka i u ovoj potjeri šarani bi se u zamućenim džepovima primirivali na dnu, misleći da ih niko ne vidi. Donio sam kući tih dana dvadesetak komada, nisam ni jednog probao, kažu da su bili prava poslastica.
Bila je i filmska scena kad sam u centru grada s mosta, što je također bilo strogo zabranjeno, na omotac silka ulovio pastrmku u kojoj je bilo više od kilo i odozgo je odvukao po površini vode na obalu. Prolaznici na mostu počeli su se derati na mene, svi su znali da je tu zabrana, a ja sam panično sletio na obalu ispod mosta, i ne znajući šta ću s ribom, stavio je u kesu, a kesu ugurao u farmerke. Kesa je pukla, a riblja sluz i krv se razlile po gaćama i farmerkama marke Doringo koje sam par dana prije kupio kod švercerke Šefike Bilalović, inače rođene sestre pjevačice Silvane Armenulić i majke košarkaškog reprezentativca Dine Bilalovića.
I svoju najveću ribu, šarana od sedam i po kila, ulovio sam na zabranjen način, na-ruke. Zaglavio se u plićaku, zapetljao u travu pa sam ga izvukao na obalu, sa Bašom Selimovićem, koji je poslije radio kao frizer na Stradunu; kad smo se zamomčili i kad bih ga sreo u Dubrovniku, uvijek bi spomenuo tog šarana. Donio sam ogromnu ribu kući, usput su me slikali, slagao sam da sam je uhvatio na udicu, jer sam imao ribarski štap u ruci. Još je živa ova fotografija.
Sve su ribe bile na jednu stranu, ali riječni ugor, koji je ustvari jegulja, na drugu. Ovo je prava zvijer, kojoj kad je čistiš trebaš sluzavu kožu kao čarapu svući hrapavim smokvinim listom. Znali smo krenuti u hajku na ugore betonskim kanalom prije manastira Tvrdoš, zaganjati ih u plićaku, ubijati ostima, viljuškama, vaditi rukama, a ova se zmijolika crna zvijer uvijala oko ruku i htjela je ujesti ako nisi vješt. Čudan je bio odnos prema ovoj zvijeri, cijenili smo je, ganjali, ali je nismo previše voljeli, valjda jer je ujedala, nije se dala, bila je opasna. I dalje ne vjerujem da se sve jegulje mrijeste u Meksičkom zaljevu, u Sargaškom moru, umiru tamo, a mlađ se vraća u tokove odakle su roditelji došli. To je navodno jedna od velikih misterija života, tvrde to ihtiolozi, imaju i dokaze, ali ja i dalje ne vjerujem.
Lovio sam i na dozvoljene načine, na vještačke mušice, varalicu, na dubinski, imao i tu uspjeha, nisam bio među najboljima, ali su me znali ribari. Dobar sam bio s onih mostova s kojih je bilo dozvoljeno, volio sam tako loviti, mogao sam gledati kako riba grize mamac. Umjetnost je izvaditi ribu sa mosta, ne možeš je namotavati direktno, gore na most, koprca se i obično spadne s udice, već je, polako, odozgo, vučeš po površini vode, do obale, i onda trčiš dole da stigneš prije mačaka koje se tu skupljaju upravo zbog mirisa ribe.
Ova čudna, destruktivna, ubilačka strast obilježila je moje djetinjstvo. Ribu, naročito riječnu, nisam kao ni većina ukućana skoro ni jeo, najvažnije mi je bilo uloviti je, uopšte nije bilo važno kako. Zašto, nisam znao, ne znam ni danas. Delinkventi sa kojima sam odrastao oko Begove kuće naučili su me raznim tehnikama krivolova, išlo je tako daleko da je Šuka sa zida Begove kuće puškom malokalibarkom upucao šarana u plićaku, a onda natjerao dječaka koga smo zvali Vojo Šupak da zagazi i poput lovačkog kera donese ribu. Ja sam se srećom zaustavio na ribolovu, a oni su poslije otišli dalje, puškama gađali mačke, ubijali pse lutalice i sve je vodilo tome da će baš ti takvi u devedesetim postati psi rata, da će ubijanje ribe i mučenje životinja zastrašujućim slijedom stvari zamijeniti lovom na ljude. Nisu postali psi rata, većina nije ništa ni postala. Propali su, odali se alkoholu i tihoj provincijskoj samoubilačkoj melahnoliji. Neki su se od njih spasili jer su, kao Bošnjaci protjerani u toku rata, otišli u civilizovanije zemlje i upali u neku drugačiju kolotečinu. Da, spasili se.
Nekad pomislim da je dječak Miodrag Ilić, koga sam spasio od utapanja na Trebišnjici i koga sam oživio vještačkim disanjem, baš u tom jezeru gdje sam ubijao šarane par godina prije toga, anđeo koji mi je poslan kako bi makar malo iskupio moju grešnu krivolovačku dušu. On je imao sedam, a ja sedamnaest godina, i danas se stresem kad se sjetim tog majskog dana. Poslije je njegova familija došla kod nas da bi me upoznali i tad su mi u suzama poklonili nešto umotano u bijeli papir, a ja brže-bolje otišao u svoju sobu da vidim šta je poklon. Bio je to jednostavni, obični šah kakav se tada mogao kupiti u svakoj knjižari. Ne znam zašto ni kako nisam sačuvao ovaj šah.
Danas, poslije svega, kada odem u Hercegovinu, zagazim u rijeku, doduše ne više u papučama jer sad imam visoke ribarske čizme. Kad zabacim i povlačim varalicu kroz vodu, začas me ponovo obuzme pijanstvo ribarskog iščekivanja – da li će nešto zatresti varalicu, i to obično kad ne očekuješ. Kad riba povuče i štap zadrhturi, u stomaku opet osjetim one stare leptirove, to je najdugovječnija vrsta leptirova koju poznajem.
Nekad u ljetni mediteranski sumrak zagazim po jazu na Rupama, sada mnogo opreznije nego kada sam bio dijete, da se ne okliznem. Zastanem i gledam kako se niz rijeku, na Seferovcu, počinje bacati pastrmka, loveći mušice. Zabacujem i polako namotavam, zatvaram oči puštajući oslabljenom suncu na zalasku da mi miluje lice, uz zaglušujuće prelijevanje vode preko jaza. Otvorim oči i na trenutak zaboravim da je bio rat, da sam bio u Americi, da su ljudi često iz neobjašnjivih razloga ubijani, tek tako, kao što sam ja nekada, kao dijete, ubijao ribu. Zagledam se u crvenilo sutona prema Popovom polju, tražeći u toj vatri odgovor, ali mi od tog prizora misli još više bježe, tek tad ništa ne znam. Taj trenutak zaborava ili nezaborava od čistog je zlata.
