2
Znaš li ti prijatelju gdje je Sargaško more? Da li si čuo za tu misteriju od vode, jedino more na svijetu bez obale, more u moru? Vjerovatno jesi, ako si ribar kao što kažeš. Tamo ide riba moja, pola svijeta jegulja prepliva da bi se izmrijestila i umrla i zamisli koja je to daljina a tek sila što je vuče. Otamo je i porijeklom, tamo se rodila, kao larva na početku nošena Golfskim strujama krenula je nazad, a nakon toga nastavila kao tanka staklasta ribica vraćajući se na isto mjesto odakle je njena porodica stigla. Čudo jedno od života i smrti, pa zar nije, putovati skroz tamo do Amerike i nazad ovamo, gdje će provesti većinu života, i opet tamo gdje će umrijeti. Ljudi ovo ne vjeruju, ni ribari ne vjeruju, šute i odmahuju glavama, treba to provjeriti; velika je tajna u jednoj ribi, možda i prevelika za običnog čovjeka.
Kad uloviš jegulju u Neretvi, u Bregavi, u Buni, ovdje u Trebišnjici, sve do jedne su došle otamo. U jezeru Grabovica kad je uloviš, na primjer, to znači da je tri brane uzvodno prešla, Mostarsku, Salakovac i Grabovicu, i to nakon što je prethodno iz Sargaškog mora stigla. Prije nego krenu tamo na mrijest, ženke prestaju uzimati hranu, zaposte ritualno, da bi napravile više prostora u stomaku za ikru i tako izgladnjele prelaze hiljade kilometara do mjesta gdje iznemogle polažu jaja i umiru. Putuje jegulja nekad i po dvije godine i još uvijek nema naučnog odgovora ni zašto ni kako. Na samom kraju, ide u dubinu mora, gdje modro plava postaje tamna, zaranja sve do tačke gdje će joj pritisak morske dubine pomoći da izbaci ikru i završi svoj krug. Tu se kopa riba moja. Ne možeš pobjeći od sebe, izbjeći sudbinu, i odakle je tačno ova riba pitam se često, gdje joj je zavičaj, a ona ide gdje treba da ide, bez puno suza i drame.
Vidio si da pravim kuću ovdje u Trebinju, a nije to bilo lako, doduše nije ni sada skroz glatko, ali je bolje nego prije. Zakleo sam se bio da ću se vratiti u Tasovčiće, pepelom i znojem ponovo sagraditi kuću na temeljima srušene, da umrem tamo gdje sam se rodio. Čekao sam da se rat završi ali je poraće predugo trajalo, a vrijeme je gazilo mene i moju porodicu. Kad sam se htio vratiti nije se moglo, friško je bilo, sad kada bih i mogao, nema se kad od novog života i građevine. Ali bio je trenutak, i neću ga zaboraviti, kad sam shvatio da sam i dalje živ čovjek. Kada sam prvi put ulovio jegulju u Trebišnjici, koju svi mi u Hercegovini zovemo ugor, shvatio sam da je to ista riba s kojom sam se rodio i rastao. Bio sam sretan ali bez osmijeha na licu i nikom to nisam mogao objasniti. Samo ribari mogu ribare shvatiti, sekta smo mi za sebe. Da nije bilo ugora u ovoj rijeci, kao što ga ima više nego što vi rođeni Trebinjani to uopšte znate, da ga nije bilo, ne bih sad ovdje pričao s tobom. Možda ne u Tasovčićima, ali bih vjerovatno bio negdje u Njemačkoj ili Skandinaviji. Ali nedade mi otići.
To je moja najdraža riba, i za loviti i za jesti. Kad napravimo rakiju grozdu od ovog neprskanog grožđa, koliko god da baci, spremiću nam ja ribu na starinski način: u okrugloj se tepsiji zamijesi manja kukuruza u sredini, a okolo se namota jegulja, i sve to ide pod sač ali na laganu vatru. Vidjećeš šta je gozba. Popićemo po grozdu prije, prethodno u vodi ohlađenu a ne u frižideru, a poslije na vino preći. Masna je to riba i jaka, i nebila šta je sve prošla, i prava je kandžija za vino. Ali da ne pričam više, obećao sam i valja ispuniti.
A vršu imaju skoro svi ljudi koji žive pored Neretve, ne znam u čemu je problem pa ovdje stalno pričate o tome, kod nas su sumnjiviji ovi što nemaju vršu. Čini mi se prije sam naučio ribu krčit nego što sam prohodao i dan kad prestanem rukama po rijeci barkati, a doći će taj dan, idem u muzej direktno. Jednom riječju, ako je to sad zabranjeno, neka me hapse, ja odustati neću.
A vi ste ovdje čini mi se, i nemoj se uvrijediti, malo previše zagledani put toga Dubrovnika i tačno nekad imam osjećaj da bi više voljeli da ste otamo a ne odvamo. Kad u Lapadu pijete kafu, primijetio sam, tamne naočale natakarite i glumite da se ne poznajete međusobno, vi Trebinjci. Kako se to ono stručno zove, kompleksi? A pri tome nas Čapljince, ljude s makadama, ogovarate da smo vodeći krivolvci, šaljete nam policiju na vodu, da nas hapsi dok fatamo ribu. Mi za vas možda jesmo indijanci, kako nas posprdno zovete, ali to je samo u poređenju s vama. Za Mostarce, na primjer, nismo indijanci, ne možemo biti sve i da hoćemo, oni su ozbiljniji ribari od nas, i sportski i krivolovno. Što se tiče ribolova, za vas smo mi Čapljinci ipak klasa iznad i ako smo mi indijanci, vi ste onda trubaduri, doduše s ozbiljnom ribarskom opremom, šeširićima, čizmama i onim zelenim prslucima s puno džepova, ali mršavog ulova. Jedino deblje i masnije lažete od nas, kolika je bila ova, a tek ona riba.
Namik Kabil, Isijavanje, Hena, Zagreb, 2019.
Fotografija: Dženat Dreković
