Škola je neobično tiha narednog jutra. Svi časovi su otkazani.
Sergovo tijelo donijeli su iz bolnice i položili u salu za tjelesni odgoj, prostoriju sa željeznim rešetkama na prozorima u podrumu administrativnog dijela zgrade. U sali se ne nalazi ništa osim nekoliko drvenih šipki za vježbanje, pričvršćenih na zidove, i neka stara sportska oprema. Svaka izgovorena riječ se širi salom poput dima i kotrlja se u prazne ćoškove. Djeca sjede na dugim, niskim klupama uz zidove. Tiho razgovaraju i ne skidaju pogled s Avtovog radnog stola na kojem je položeno Sergovo umotano tijelo.
Napolju, s još četvoricom muškaraca, stoji vozač koji je udario Serga. Vrat mu je kratak, debeli podbradak ga čini još kraćim. Ima izraženu venu na čelu. Izgleda kao da bi se jednog dana mogao prenapuhati i eksplodirati poput nesretne žabe koju je dijete raznijelo slamkom.
Manja grupa žena iz susjednog bloka analizira prisutne muškarce, pokušavajući otkriti koji je od njih ubica. Jedna od njih primijeti vozača i fiksira ga prodornim pogledom. I druge žene bulje u njega, ali s dozom poštovanja jer, iako je udario Serga, imao je dovoljno integriteta i hrabrosti da dođe da ga svi vide.
“Čula sam da nije njegova krivica”, kaže jedna. “Čini se kao pristojan lik. Zamalo su izabrali lijes od cinka, ali je on tražio da bude od drveta! On se pobrinuo i za sahranu. Da nije bilo njega, dijete bi bilo ukopano anonimno, bez nadgrobnog spomenika, bez ičega. Neko drugi ne bi možda ni pitao kako je dijete. Mislim, nije da bi policija ili dječakovi roditelji išli u potjeru za njim.”
Školsko osoblje je zbunjeno, mislili su da će Sergovo tijelo biti odvezeno direktno iz bolnice na groblje. Vano i Tiniko ulaze u salu za tjelesni odgoj. Tiniko je još uvijek nervozna, gura ruke u džepove suknje i izvlači ih kako bi mogla gestikulirati dok razgovara s Vanom. Nervozno pogleda Avtov radni stol, kao da se na njemu nalazi tempirana bomba, a ne Sergovo tijelo.
Lela sjedi s mlađom djecom. Stela prislanja svoje prljavo, uplašeno lice na Lelinu ruku i tiho izusti:
“Je li Sergo mrtav?”, pita širom otvorenih očiju.
Lela polako uzme njenu ruku i šapne joj: “Jeste, mrtav je.”
Irakli, Vaska, Kolja i još nekoliko njih sjede na klupi uporno pokušavajući načuti o čemu pričaju Vano i Tiniko na drugoj strani sale. Tiniko pogleda djecu, promrmlja nešto Vanu i brzim korakom napusti salu. Vano zamoli Avta da izvede djecu iz sale. “Svećenik samo što nije došao. Kada dođe ovdje, idemo na groblje”, reče i zaputi se prema vratima.
Vano je jako uznemiren, odjednom mu se napola ispuhana košarkaška lopta nađe među nogama. Pokušava je šutnuti ustranu, ali zamalo padne. Jedanaestogodišnji Levan prasne u smijeh. Vano ljutito šutnu loptu, poprijeko pogleda djecu i izađe.
Nana Ekvtimishvili, “Polje kruški”, s engleskog prevela Lejla Džanko, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook