Koraci se vuku izlizanim linoleumom: arza-teza-arza-teza. Taj ponavljajući trohejski ritam je u čije se udubine razmještaju dnevne obaveze: kava, doručak, vijesti, vijesti, vijesti…One su čvrsto tlo u rahlom kompostu nesigurnoga trajanja, slamka za disanje životu koji lagano tone, harpun prema plutači stvarnosti, ma kakva bila. A sve drugo je polustoljetna samoća i tišina, stoičko kretanje krajolicima orijentalnoga uzorka na podu.
Sada su tu, u utočištu, starac, čiji su nemoćni udovi versifikatori dnevne izolacijske poeme, i kći, žena, samica, nerotkinja, neki neobičan kiborg nastao kalemljenjem grube stvarnosti na fluidne i nježne osnovne postavke. Virdžina na treperavu Venerinu oblaku.
Poljuljano je sve, sva uporišta su se izmiješala kao kutije šibica na prevrnutoj kutiji sajamskoga prevaranta, i ne zna se ispod koje je kutijice kamenčić sigurnosti. U klepsidrama suša; čeka se formatiranje novoga vremena. Kako uopće zarobiti u staklo ovu tekuću stvarnost, beskrajno sada?
Oni čekaju. Vijesti. Osjetila izmiješana: sav se njegov oduzet sluh pridodaje njezinoj hipersenzibilnosti koja eksplodira u tisuću vatrometa. Tijelo je premalo da sve to amortizira. Začuđuje ju kako je bučan svijet gluhih: svaki je pokret uvećan, neograničen mjerom fino ugođenih neurona završava praskom. Ona mu broji pogreške i nepreciznosti osjetila, lažne dojave zakržljalim receptorima, i sadistički uživa u otkrićima: on čuje pucketanje vatre umjesto krckanja oraha, umjesto korice kruha vidi spužvu za posuđe, u grubim rukama lomi mu se žarulja koju na silu želi zavrtjeti jače, ne ostavlja nikakve porezotine…
Vrijeme krate ponovo ispričanim pričama o prošlosti: riječi se kotrljaju monotonim, sporim ritmom u kojemu iza svakoga posezanja prema sintagmatskoj osi slijedi istovjetna stanka, odmorište, postaja na Kalvariji po kojoj se penje misao, bez obzira na značenje. Riječi zoblje kao zrna grožđa, trga ih s trsa jednakim ritmom, prebacuje po ustima. Dramatičnost je izgubljena tijekom višegodišnjih ponavljanja priče, uvijek u kriznim situacijama: smrti u obitelji, nestanka struje, rata. Tu je opet i izbjeglištvo u drugom ratu, skorbut i strah, sklopljeni dlanovi koji sakupljaju mrvice sira koji režu talijanski vojnici, noćenje u ustaškoj obitelji, povratak u selo, pribor za jelo prepoznat kod prvoga susjeda…Retrospektiva kao princip koji usisava komad po komad budućnosti. Uteg na njihalu zidnoga sata bez kojega ovaj ne bi mogao funkcionirati.
Najčudnije, zaključuju da se u izolaciji njihov život i nije suviše promijenio. Uz svojevrsno sujetno zadovoljstvo ipak primjećuju: Objavom je ono njihovo trajno, staro stanje samotnjaštva sada čudom ozakonjeno, postalo je poželjno, propisano, eksteriorizirano, proglašeno je čak esencijom života kakvome valja težiti, a podržavaju ga unisono religijski vođe, motivacijski govornici i prodavači lekcija o samopomoći. Dok je drugima trebao čitav životni vijek da izluče takav model života, za njih je on zadan od početka. Beskrajan u nadoštukavanju ponavljajućih obrazaca.
No, ipak su od istoga materijala kao i to bolesno stado. Treba se čuvati, zaključuju dok sa zazorom gledaju susjeda u dvorištu. Jedini je izlaz u mirovanju; tada čine najmanje štete. Okamenjeni, bez mogućnosti za pogrešku.
Dijele s Njima nažalost istu sudbinu, ovdje, kusajući je kao zdjelu bravetine u sočivici.