FILANDRA
Mislim da je najbolje da počnemo od vaših početaka. Kako ste počeli da pišete i zašto? Šta vas je ponukalo?
IBRIŠIMOVIĆ
Naučio sam da čitam i pišem prije osnovne škole. Napisao sam prvu pjesmicu kad sam imao pet-šest godina. Napisao sam prvu priču kad sam imao trinaest godina i objavljena je u Plavom vjesniku, zvala se U bostanu. Imala je i moju ilustraciju, ta priča. S osamnaest godina napisao sam prvu ozbiljniju priču koja se zvala U posjeti, a poslije je preimenovana u Žurno ispričao Zulfikarov mlađi sin. Iz te priče je poslije nastala prva moja zbirka priča Kuća bez vrata, odnosno Kuća zatvorenih vrata, napisana i predana izdavaču 1961. godine, objavljena 1964. godine. Zadržavana je u ladicama izdavača zato što je u to vrijeme bio u Jugoslaviji napad na takozvani Crni Talas u umjetnosti. Tako da sam rano počeo. Počeo sam pisati kada sam počeo i disati. Mnogo sam čitao, volio sam slova…
FILANDRA
A kako ste se sami odlučili da počnete?
IBRIŠIMOVIĆ
Nisam osjetio da sam se odlučio za pisanje. Ono je došlo na neki prirodan način. Nisam se nikada odlučio da pišem, pisao sam ne osjetivši da pišem kao što sam i čitao ne osjetivši da čitam. Pisao sam ne osjetivši da pišem, čitao sam ne osjetivši da čitam.
FILANDRA
Da li je bilo nešto ste željeli reći ljudima?
IBRIŠIMOVIĆ
Tek u zreloj dobi, možda čak tek sada, ne ranije, javlja mi se želja da ljudima nešto kažem. Dotada, dosada, ako sam i želio nešto ljudima da kažem spoticao sam se o ono što se dogodilo Camusu i Sartreu koji su svoje literature opteretili svojim filozofskim porukama tako da je ta bojazan na taj način prisutna i sada kod mene, ali tek možda sa Vječnikom sam odlučio nešto da kažem ljudima. A šta bi to u stvari moglo da bude? Prije svega to su stvari koje se kreću u ravni etike i stvari koje se kreću u formi priče, u formi osjećanja i pripovijedanja.
Zapravo meni se Vječnik, ta ideja za Vječnik, pojavila odmah na početku, zapravo već kad sam bio mladić od sedamnaest-osamnaest godina. Na početku moga uplovljavanja u literaturu, bilo čitanja bilo pisanja.
FILANDRA
Uzora niste imali?
IBRIŠIMOVIĆ
Nisam imao nikakvog uzora, ali volim klasike. Volim provjerene knjige, preprane u vremenu. Volim Tolstoja, Čehova, Šolohova, Dostojevskog, Anatola Franca, Tomasa Mana; klasičnu književnost. A imam i posebnu ljubav za pisce koji pišu malo, sažeto i na neki način strogo, kao što je recimo Babelj ili kao što je Hemingway ili kao što je recimo na poseban opet način Pär Lagerkvist.
FILANDRA
Kako teče sam vaš proces pisanja? Da li je to nešto mukotrpno ili to ide lahko?
IBRIŠIMOVIĆ
Veoma mukotrpno. Kod mene je uvijek proces pisanja tekao veoma mukotrpno. Teško. Možda zato što… zato što se još nisam odlučio da li da budem pisac. Možda biti pisac znači imati jasnu i svjesnu odluku. Ja sam, kao što sam kazao na početku, pisao ne znajući da pišem. Moguće je da bih morao svjesno i jasno da se odlučim da budem pisac, da bih pisao, možda to onda ne bi bilo mukotrpno niti teško. Ja ne znam zašto je to mukotrpno i teško, možda zato što s jedne strane ne želim da pišem golu autobiografiju a s druge strane teško je objektivno pogoditi sebe.
FILANDRA
U kojoj knjizi ima najviše vas?
IBRIŠIMOVIĆ
Sigurno da me ima u svim knjigama, na ovaj ili onaj način ali… U svim mojim knjigama su uvijek sva moja iskrena nastojanja; šta sad znače ta iskrena nastojanja to je već drugo pitanje, ali u svim knjigama su znači moja iskrena nastojanja. A gdje ima najviše mene, gdje ima najviše toga što me pitate, to kako ja ne pišem u stvari, kako dosada nisam pisao, moguće je da me ima najviše u Braći i vezirima. Moguće, ali sumnjam. Možda me ima najviše u autobiografskoj prozi Bog si ove hefte, na kraju krajeva to je autobiografija.
FILANDRA
Šta vas je ponukalo da napišete Bog si ove hefte?
IBRIŠIMOVIĆ
Ponukao me jedan eksperiment, jedan pokušaj, da se umjetnost svuče u blato. Nakon tog eksperimenta ja sam shvatio da se umjetnost ne može svući u blato, umjetnost se mora dosezati, a ne može se umjetnost spuštati, tako u tom smislu. Ja sam želio tom knjigom da pokrenem jedan svjetski pokret, da svaka ulica ima svoju knjigu; međutim to je bila jedna besmislica. “Knjiga nije nikad samo ono što u njoj piše.”, ima jedna rečenica u Vječniku, uvijek ima još nešto, i taj Car si ove hefte, odnosno u prvi mah Bog si ove hefte, je sigurno još nešto osim toga što sam ja htio da bude. Različite sam eksperimente pravio u književnosti ali Vječnika vučem i nosim cio život pišući uporedo ovo što sam napisao pored njega ali uvjek njega prateći; tek sada njime možda pokušavam nešto da kažem ljudima. Šta je to što želim da kažem može se svesti na to da ljudi moraju voditi računa o odnosima a ne o sudovima. Sud o nekome vrijedi samo ako je mogućnost za dijalog. Da u čovjekovom životu imaju dvije smrti, jedna je psihička, druga je faktička, kaburska. To je nešto na šta bih htio da skrenem pažnju, htio bih da skrenem pažnju čovjeku da je on, da je ljudsko biće jedna praška u kosmosu odnosno da je to njegova veličina. U Vječniku ima rečenica koja glasi: “Čovjek još uvijek hoda po zemlji kao da je ona ploča a ne plavo-bijelo zrnce u ogromnom prostranstvu kosmosa.” i da je ljudsko biće na toj maloj zemlji, na toj praški gotovo nevidljivo, ali da se samo u njegovim očima odražavaju svjetla milijardi zvijezda. Taj odnos beznačajnosti i ogromnosti ljudskog bića. To bih htio da iskažem.
FILANDRA
Kažete da ste dobili ideju za Vječnika sa sedamnaest godina…
IBRIŠIMOVIĆ
Sa sedamnaest godina nisam dobio ideju, nego sam dobio samo jedan zvuk, jedan osjećaj, jednu slutnju, ne znajući šta je to. Meni je dugo trebalo da ja definišem šta je to što ja želim, šta je to što mi se javilo. Da se odredim šta je to, dugo vremena ja sam samo to osjećao kao nešto neodređeno. Dugo mi je trebalo da razvidim šta je to otprilike, a onda su mi trebala pomagala. Potreban je bio alat, potrebna je bila riječ, potrebna je bila figura. Nešto s čime ću početi otvarati to što mi se razviđa, što mi se nudi. Prvo pomagalo je bio pojam smrti. Kad god se kaže smrt, neminovno se mora vući i par život. Sve u našem svijetu je u parovima; ako se pominje smrt, mora se pomenuti i život i obratno. Ali taj pojam smrti mi je bio potreban da bih imao posebno mjesto gledanja na stvari jer ja volim klasike, ja pristajem na ovo šta sam zatekao na zemlji svojim rođenjem. Ja ništa ne želim da promijenim, ja samo želim da se sve to što ima drugačije vidi. Iz jednog posebnog ugla sagleda. Ja sve zadržavam, ništa ne rušim, ništa ne uništavam i ništa novo ne donosim nego želim samo da drugačije osvijetlim to gdje se čovjek nalazi na ovoj svojoj Zemlji. Mogućnost da drugačije to osvijetlim jeste taj uklon u smrt; međutim uklonivši se u smrt ti si mrtav, ne možeš iz mrtvoga gledati živo, zato sam došao, nakon dugog razmišljanja u Vječniku, do pojma zamiranja, koje je nešto kao prividna smrt. Ali u žudnji da dotaknem pravu smrt u samome Vječniku glavni junak Abdullah Misri el-Bosnawi umire u El-Hidrovoj knjizi u Vječniku, istinski umire u knjizi El-Hidra. Ne umire u svojoj knjizi, odnosno ne umire u životu.
FILANDRA
Koliko se mijenjala ideja vodilja kroz sve vrijeme geneze Vječnika?
IBRIŠIMOVIĆ
Ta ideja… Dakle prva promjena te ideje vodilje je bila da umjesto smrti uzmem zamiranje, prividnu smrt. Druga je bila, budući da sam težio savršenstvu, da se savršenstvo na zemlji ne može postići, pa sam se morao odzidati od savršenstva. Vratiti nazad jedan korak ili ne znam koliko koraka. Treća ideja je bila šehadet: Ešhedu en la ilahe illelah ve ešhedu enne Muhammeden ‘abduhu ve resuluhu. I to su ta tri glavna preokreta, tri glavne promjene tokom trideset-četrdeset godina pisanja Vječnika. Dakle: prividna smrt kao ugao gledanja, odmicanje od zida savršenstva, u savršenstvu za nas nema ništa pa nema ni knjige, i treća je šehadet: Ešhedu en la ilahe illelah ve ešhedu enne Muhammeden ‘abduhu ve resuluhu. To su tri glavne stvari.
FILANDRA
Koliko je bilo teško u književnost uvesti lik hazreti Hidra?
IBRIŠIMOVIĆ
Meni lično jeste bilo teško. Ja nisam knjigu pisao po svojoj pameti, ja sam knjigu pisao po njenoj pameti, po njenoj potrebi, po njenoj želji. Ja sam pisao ono što je knjiga htjela a ne ono što sam ja želio ili ono što sam ja mislio ili ono što sam ja razmišljao. Kada sam pišući Vječnika stopu po stopu, korak po korak, red po red, kada mi je Vječnik zatražio da u njega unesem El-Hidra ja sam kazao: “Draga knjigo ja to ne smijem, ja to ne mogu. Ja nisam alim, ja sam običan musliman. Za to su potrebne velike studije, veliko osjećanje, veliko znanje. Ja to ne smijem.”, ali je knjiga kazala: “Ti to moraš.” i tako sam uveo El-Hidra u knjigu. Ja sam se bojao i svih drugih poglavlja u knjizi, naravno najviše sam se bojao kako uvesti El-Hidra. Ali knjiga je tražila El-Hidra i ja sam ga izgleda uspješno uveo. Ne samo da sam ga uspješno uveo nego čini mi se da sam evropskoj književnosti koja u svojoj tradiciji već ima Ahasvera, Vječnog Žida, i ima Ukletog Holanđanina, Jan Van Der Ekena, podario isto tako jednog dugovjekog ili vječnog, lik El-Hidra.
FILANDRA
Možete nam objasniti odnos između Imhotepa i Misrija?
IBRIŠIMOVIĆ
To je delikatan jedan odnos, vrlo delikatan. Težak za razložiti. Usmeno zaista ne znam kako, da li sam u stanju usmeno da vam odgovorim na to teško pitanje, jer to je neka vrsta dvostrukosti u samom liku Abdullaha Misrija el-Bosnawija. Abdullah Msiri el-Bosnawi, odnosno Egipćanin Neferti, on vjekovima, hiljadama godina nastoji da svoje biće ničim ne odredi. Zadržava se na onoj razini koja se naziva razina običnih ljudi ili razina obične svijesti, a sa druge strane on je Imhotep, jedan od najvećih graditelja čovječanstva. Graditelj koji je izgradio prvu piramidu u Sakkari, stepenastu piramidu faraona Đosera. Ne samo graditelj, on je filozof i naučnik i ljekar. Imhotep se nakon toga preobrće u Šadada Ibn Ada graditelja Imrana na stubovima i zadržava te velike odlike jednoga genija, međutim kako to dvoje pomiriti? Ja mislim da je sam tekst Vječnika to na neki način pomirio… Na kraju krajeva to se može uzeti kao jedno pitanje: Kako jedan veliki čovjek može biti običan čovjek i u tom smislu. Zašto se jedan čovjek otima određenju izuzetnosti? Zašto bježi od izuzetnosti svoga bića? Zato što je i to ukalupljivanje čovjeka. To su pitanja koja spadaju u Vječnika.
FILANDRA
Da li su Misri i Imhotep ista osoba kroza čitavu knjigu?
IBRIŠIMOVIĆ
Formalno jesu. Ne može se poreći da nisu ali u kakvom su odnosu i kako su, to je nešto o čemu bi neko ko je filozofski obrazovan, i ako bi pročitao pažljivo Vječnika, mogao više da vam kaže nego što ja kao autor mogu o tome raspredati.
FILANDRA
U vašim knjigama koristite neobične naratore: Muzafer u Ugursuzu, džin u Karabegu i sam Misri. Zašto se odlučujete na taj postupak?
IBRIŠIMOVIĆ
To je sigurno iz neke literarne potrebe, ne iz neke izvanjske potrebe, potrebe za efektom. Ako upotrebljavam Muzafera to je više instinktivno, a manje svjesno, odabrano. I Muzafer iz te pozicije gluhonijemoga i džin u Karabegu iz te pozicije džinske moći ili Abdullah Misri iz pozicije dugovjekosti. Znači osnovna odlika pisca zaista jeste njegova posmatračka misija. Pisac nije aktivan kao recimo jedan vojskovođa, jedan političar, ili jedan ekonomist, jedan bogataš, jedan trgovac. On nije aktivan u životu, pisac ima poziciju posmatrača i sve ove pozicije: pozicija Muzafera gluhonijemog, posmatračka pozicija, pozicija džina u Karabegu, posmatračka pozicija, pozicija dugovječnosti Misrija… Sve su to posmatračke pozicije, nisu pozicije ljudi aktivno prisutnih u životu. Iz sve te tri pozicije se nastoji ući aktivno, one su polazišta da bi se aktivno ušlo u život. Sad, šta to znači… Recimo ja sam, literarno govoreći iz sve te tri pozicije, aktivno ušao u život mojom dramom Boja hrđe, koja je imala samo jednu praizvedbu i s pozornice se to, što sam ja aktivno ušao u život, nije uopšte vratilo, negdje sam pogriješio. Ali u svakom slučaju ja to mogu jasno definisati a to je ono što sam vam na početku rekao da je među ljudima bitan odnos a nije bitan sud. To znači da nisu bitne ni pojedine ličnosti odnosa nego sam odnos, da je to nešto što je živo i kreativno, da je to nešto na šta se baca težište, a pogotovo nisu živi sud i presuda. Dakle radi se o jednom paradoksu s kojim ja ne mogu lahko da izađem na kraj kao literat. Književnost zahtjeva potpun psihološki i karakterno ocrtan lik. Potpuno psihološki i karakterno ocrtan lik vodi sudu, a ne vodi odnosu, mada u suštini potpuno karakterno ocrtan lik može se vidjeti samo iz odnosa i to zna Dostojevski i to Dostojevski i radi. S jedne strane pisac ne može pisati ako nema jasan, definisan lik, a s druge strane mene to ne zanima. Mene zanima šta je između ljudi a ne šta je s njima ponaosob. To je ono što ja želim da poručim, kad me već pitate o poruci.
FILANDRA
Želio bih da vas pitam za vašeg Adema Kahrimana iz Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem. Uočio sam da postoji puno podudarnosti između vas i Adema iz knjige. Da li ste vi on? Ili je on neka vaša težnja?
IBRIŠIMOVIĆ
Nisam o tome mislio, ali pristajem na to da smo Kahriman i ja bliski i da mene ima puno u Ademu Kahrimanu, ta knjiga je pisana iz ličnoga doživljaja. S druge strane suštinski šta postavlja Kahriman u toj svojoj knjizi? On želi da pobriše zla koja su se dogodila, ali da li je to zabijanje glave u pijesak, da li je to zaboravljanje? Ja mislim da nije ni jedno ni drugo. Radi se o mojoj, a i o našoj situaciji danas koja bi se mogla svesti na ovo: Mi u Bosni naročito Bošnjaci, muslimani, nismo željeli, nikako nismo željeli, to monstruozno, neljudsko ratno iskustvo koje nam je došlo i sa istoka i sa zapada i sručilo se na naše glave. Sada, kada smo mi posjednici toga jezivoga, neljudskoga, stravičnog iskustva koje nismo željeli, mi ne znamo šta da radimo sa tim iskustvom. S tim teškim iskustvom kojim smo opterećeni i koje nismo htjeli. Ne možemo ga vratiti, ne možemo ga skloniti, ne možemo ga zaboraviti i ne možemo ga prihvatiti, i to je moja pozicija ovdje gdje živim kao čovjek, kao insan u ovoj našoj Bosni i to je pozicija Adema Kahrimana. Adem Kahriman to razrješava jednim literarnim postupkom; budući da literatura uspostavlja sliku može je i uništiti, može učiniti i da nestane. Služeći se tom literarnom mogućnošću Adem Kahriman briše, nastoji da izbriše ta zla koja su se dogodila u Bosni. A ja lično ne znam šta da radim sa tim našim iskustvom. Ja, Nedžad Ibrišimović, ne znam šta da radim sa tim neželjenim, neljudskim iskustvom. Ono nije trebalo nikome. Kako ga nositi? Ono se ne može zaboraviti, ne može biti da nije bilo, ne može se prihvatiti, a nema se kome dati. Šta s njim raditi? Jer je neljudsko, potpuno neljudsko a ljudi su ga počinili i to je pitanje. Ljudi koji su ostali živi i žive, Bosna ima neki okvir, u Bosni se nešto događa, ostaju živi i jedni i drugi i treći i četvrti i peti i svi koji žive i koji nešto čine ali… Zla su se neprekidno događala kroz historiju svim narodima i svim ljudima, ali ovo je zlo koje smo mi direktno, najneposrednije osjetili i ne možemo da ga ne osjetimo i ne doživimo, i šta s njim raditi? Ono je nepotrebno, ono je bilo nepotrebno u svakom pogledu; i politički i historijski i faktički nepotrebno ali dogodilo nam se. Na kraju krajeva neljudski. Šta se to postiže u životu zlom, zlim, nepojmljivo zlim činovima koje ljudi čine ljudima. Šta? Šta je to više od tog nepojmljivog zla da se ono može počiniti? Šta to vrijedi činiti takve stvari? Ne vrijedi ništa, po mom mišljenju. I da vrijedi tim načinom ja to ne želim. Zato je Kahriman jednak sa mnom, samo je Kahriman možda razriješio u knjizi svoju dilemu, u knjizi, a ja nisam. I u tome je možda razlika između Kahrimana i Nedžada Ibrišimovića, jer Nedžad Ibrišimović u Ademu Kahrimanu ne prekraja historiju, on je samo pokušava literarnim postupkom učiniti spasilačkom, humanom.
FILANDRA
Napisali ste da zlo pokreće dobro…
IBRIŠIMOVIĆ
To nije netačno ali nije potpuno, nije… U kom smislu zlo pokreće dobro? U tome što se bježi od njega, jer ako nema zla nemate od čega bježati. Po mom osjećanju ne postoji u svijetu borba dobra i zla, ne postoji. Postoji samo bježanje od zla, uklanjanje zlu a ne postoji borba i hrvanje s zlom. Ne postoji bitka sa zlom. Nema nadmetanja s đavolom, nema nadmetanja, nema hrvanja, nema. Od njega se samo odlazi, od njega se samo uzmiče, od njega se samo odmiče. Zato taj čuveni literarni pojam borba dobra i zla za mene ne postoji, nije plodonosan, za mene nije tačan, nije plodotvoran, nije istinit.
FILANDRA
Napisali ste da je Adem izvajao sjenu, da li to znači da ste i vi isklesali sjenu?
IBRIŠIMOVIĆ
Ta moja žudnja da u skulpturi izvajam sjenu je na neki način isto ono što ja u literaturi pokušavam da uradim, uhvatim, ali ja ne znam niti šta je to što ja u skulpturi pravim sjenu, a ne znam, ne mogu, sebi sasvim jasno da objasnim kakva je sličnost između sjene u mojoj literaturi i sjene u mojoj skulpturi. Ja o tome razmišljam, ali ja to još nisam razriješio, ja ne znam zapravo šta je to. Tek u posljednje vrijeme zaiskrile su iskre tog razrješenja šta je to sjena u mojoj literaturi, šta je to sjena u mojoj skulpturi za mene lično, ali o tome zaista moram još razmišljati. Volio bih i da mi neko pomogne u tome, ljudi koji gledaju moje skulpture ili čitaju moje knjige, da mi rastumače šta se to s mnom događa, šta ja to želim, zašto je to slično, čemu to vodi, šta to hoće da kaže, šta to znači.
FILANDRA
Kako pomirujete ostale umjetnosti, primarno skulpturu, s književnošću? Koja vam je draža?
IBRIŠIMOVIĆ
Draže mi je raditi skulpturu, ali u njoj nemam takav uspjeh kao što imam u literaturi. Draže mi je to raditi nego pisati, ali u pisanju imam veće uspjehe, u skulpturi nemam. Iako mi je ovo draže manje sam uspješan, ovo mi nije draže, a više sam uspješan.
FILANDRA
Podjednako se smatrate skulptorom i piscem?
IBRIŠIMOVIĆ
Smatram se zapravo piscem, skulptorom ne znam… Ja sam dugo vremena govorio da sam klesar, možda bi sada mogao da kažem da sam pomalo i skulptor. Nakon izložbe koju sam imao u galeriji Roman Petrović prije četiri godine moguće da bih i ja sebi mogao kazati da sam skulptor, da sam kipar.
FILANDRA
Šta je sa onom skulpturom što je na naslovnici četvrtog izdanja?
IBRIŠIMOVIĆ
To sam nisam odabrao, to sam odabrao na poticaj jednog mladog i visprenog čovjeka svježih ideja, Almira Hrvanovića, koji mi je rekao da bi možda bilo zanimljivo staviti to što ja radim na naslovnu stranu moje knjige, pa smo našli tu skulpturu koja se na neki način približila Vječniku. To je neki odraz, figura koja nema definisano tijelo, to je nešto što dolazi izvana, izdaleka, ide nečemu… Ima neke mistike, nečega poetskog.
FILANDRA
Kako gledate na stanje književnosti danas u svijetu?
IBRIŠIMOVIĆ
Književnost je u posljednjih pedeset godina prešla u film. Film je književnost kraja dvadesetoga i početka dvadeset i prvoga vijeka. Tamo je otišla literatura, u film. Dakle, dok nije bilo filma literatura je bila dostatna, nije imala konkurencije, ništa joj nije smetalo, ništa je nije diralo, ništa joj nije prijetilo. Budući da je film u temeljima književnost i da film bez književnosti ne bi bio ništa, sada je veliko pitanje je li čovječanstvo izgubilo u dobroj mjeri moć književne recepcije. Tako gledano, to što se događa s književnošću na globalnom planu događa se i s književnošću u Bosni i Hercegovini.
FILANDRA
Kako gledate na stanje u Bosni i Hercegovini. Kuda se književnost kreće, ko su novi pisci, nove nade?
IBRIŠIMOVIĆ
Odgovor na to pitanje zahtjeva jedno intenzivno praćenje svega što se štampa. Ta vrsta praćenja je u domenu književnih kritičara i naučnika koji se bave knjigom, ona nije u domenu jednoga pisca kao što sam ja. Jer pisac je više zaokupljen sobom, svojim potrebama, nema sistematičan pogled na to što se dešava i sve što bi rekao bilo bi ad hoc i bilo bi proizvoljno. Ne bi spadalo u jedan objektivan sud, zato je bolje na to pitanje i da ne odgovaram.
FILANDRA
A šta mislite o nagradi Meša Selimović, da li ste se osjećali zakinuti kada Vječnik nije nagrađen?
IBRIŠIMOVIĆ
Iskreno rečeno jesam, mada ja nemam pravo to kazati. Ja ne mogu donijeti sud o svojoj knjizi jer sam bio autor. Iskreno rečeno ja sam se nadao da će Vječnik dobiti nagradu, međutim odluka svakog žirija je autonomna i njoj nema prigovora. To je tako. Na kraju krajeva Vječnik je dobio u godini dana tri književne nagrade i objavljen je četiri puta, to je dovoljan uspjeh. Ja vjerujem da su se nadali i ostali pisci koji su ušli u uži izbor kao Dževad Karahasan ili Slobodan Novak, Domazetova… Svi smo se mi nadali da ćemo dobiti nagradu.
FILANDRA
Andrej Nikolaidis je rekao: “Ideološki teror desnih i jeftina apologetika lijevih pokušali su zgaziti ovu veliku knjigu i njegova autora. Oba pogleda bila su opterećena ideološkim dioptrijama i zakinuta za želju da se Vječnik pročita očima književnosti. Ako išta u bh. književnosti, ako išta u regionalnoj književnosti zvoni, onda zvoni Vječnik, briljantan i veličanstven svijet pripovijedanja, svijet književne iznimnosti.” Šta mislite o polemici Sidran-Lovrenović-Kazaz?
IBRIŠIMOVIĆ
Ta Nikolaidisova opaska je veoma tačna, a što se tiče polemike, Abdulah Sidran mi je kao autoru dao veliku satisfakciju.
FILANDRA
Kažete da je Vječnik kruna vaše karijere. Čime se sada zaokupljate, šta možemo dalje očekivati od vas?
IBRIŠIMOVIĆ
Vječnik je bio zamišljen sa još jednim poglavljem, ima jedno poglavlje koje ja nisam stigao da napišem, to poglavlje se zove Razgovor sa El-Hidrom. Vječniku, ja kao pisac, dugujem još to poglavlje, pa pomalo na tome radim.
FILANDRA
Kako mislite niste stigli?
IBRIŠIMOVIĆ
Zato što sam knjigu pisao cijeli život a već sam u godinama. I onda ujutro kad se probudim bojao sam se da ne umrem, a ako ga na bilo koji način ne završim sve što sam dosad napisao raspast će se. Pa sam požurio malo da ga završim. Sada je lahko nečemu što je relativno završeno dodati još jedno poglavlje, jednu knjigu.
Razgovor je vođen tokom novembra 2006. godine u piščevoj kući u Ilijašu.