Za to vrijeme, našeg Nedžada Maksumića, a uz njega još neke Slovence i Albance, oficiri „kovačnice bratstva i jedinstva“ pokušavaju „preodgojiti provjerenim metodama“. Kako svakodnevno divljačko ponižavanje i iživljavanje ne bi bilo tumačeno kao maltretiranje na „nacionalnoj osnovi“, desetar zadužen samo za njega, polupismeni „zemljak“ iz nekog sela pored Jablanice, zove se Meho Bektaš. Ipak, za njega i njegov „napredak“ posebno je zainteresovan izvjesni major Milan Janković, brigadni „bezbednjak“. Prvih nekoliko ljetnih mjeseci obuke, zbog zagađenja fenolom koji rijekom Ibar dolazi u Srbiju sa Kosova, „jer Šiptari hoće sve da nas potruju“, u kasarni nije bilo vode „ni za piće, ni za pranje, ni za sranje“, kako bi, do zuba naoružan oficirskim humorom, govorio poručnik Aleksandar Srećković, nego je, svakog dana iza podneva, dolazila u cisternama. Dva puta Nedžad, u razmaku manjem od šezdeset dana, „dobrovoljno“ daje krv krvne grupe 0 Rh pozitivne, prvi put, početkom septembra, 350 mililitara, drugi put, krajem oktobra, 450 mililitara, što se nagrađivalo ranijim otpustom iz vojske. Tako je, odlijevajući malo svoje krvi, za nekoliko dana skratio svoj boravak u „školi života“. Nakon što mu, jedne noći, u nenajavljenom pretresu ormarića sa odjećom i priborom za ličnu higijenu, pronađu knjigu Friedricha Nitzschea „Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“, vode ga na dugi i neugodni razgovor sa majorom Jankovićem, u kojem ga ovaj, u okviru svojih nadležnosti, između ostalog upoznaje s neoborivom činjenicom da je dotični Nietzsche „bio prijatelj i lični ideolog Adolfa Hitlera“ te da tu knjigu mora odmah „baciti u đubre i biti srećan što nije dopao zatvora“. Narednih mjesec dana, skoro svake noći, desetar Bektaš ga budi iz najslađeg sna, tjera da navuče kompletnu uniformu i da, na hodniku spavaonice, do konačnog besmisla, vježba salutiranje pred tim inkriminisanim metalnim ormarićem, kojeg je, prethodno, sam u hodnik morao donijeti. Budno oko nekog drugog, neimenovanog desetara primijetilo je kako u šumici blizu poligona kasarne „mladi vojnik Maksumić glasno peva“ neobičnu pjesmu nekakve grupe „Ekatarina Velika“ sa znakovitim tekstom: „To je stvaran svet oko mene, samo čekam da prođe!“ pa je, zbog toga, odmah poslan na raport, da nadležnom starješini objasni šta je time mislio i šta to on „čeka da prođe“. Za sve vrijeme služenja „vojnog roka“ nije primio nijednu posjetu, a u grad je izašao svega nekoliko puta.
U ugodno predvečerje 6. juna 1987., u prešarenoj košulji hipi uzorka i preširokim lanenim pantalonama, ošišan kao kažnjenik, Nedžad Maksumić, nekima poznat i kao Maksi, čekajući da prođe vrijeme do polaska voza za Mostar, sjedi na klupi u Pionirskom parku u Beogradu, preko puta Savezne skupštine, baš ondje gdje je, jednog davnog juna, strijeljan i prvi put pokopan, prije toga savjesno polomljeni, Mustafa Golubić. Bulji sebi pred noge i, mada bi trebao biti radostan, mrzovoljno žvače bajati hljeb sendviča sa ustajalom šunkom, kupljenog na beogradskoj Željezničkoj stanici. Podiže pogled i, zagledan u monumentalne Meštrovićeve reljefe na Skupštini, razmišlja o protraćenoj godini iza sebe i sivim i neizvjesnim perspektivama života koji prijeteći stoji pred njim. Ljubazno, toliko ljubazno da se poslije uplašio da bi mogla pomisliti da je peder, odbio je već drugu prostitutku koja mu se ponudila za „poštenu cenu“ i garantovala da će, ako krene sa njom „u stan, odmah tu, preko puta“ sigurno „biti zadovoljan uslugom“. „Ne misli valjda na Skupštinu?“, pomislio je i osmjehnuo se, vrteći u glavi tu mogućnost. Iznenada, pojavljuje se odnekud brkati, gojazni, postariji milicioner, uvjeren da ovakvog sumnjivca mora provjeriti, i traži od njega ličnu kartu. Nedžad, natmuren i umoran od uniformi, kopa po svome ruksaku, pronalazi i, bez riječi, daje „organu reda“ vojnu knjižicu sa dokazom da je upravo odslužio svoje. Ovaj, odjednom raznježen, nepozvan, sjeda do njega na klupu i očinski mu govori: „Možda još nisi toga svestan, ali ovo ti je bila najlepša godina u životu. Veruj mi. Takvog drugarstva i bratstva i jedinstva nigde nema.“ Maksi ga tupo gleda i klima glavom, promrsivši samo: „Da, uspomena… za cijeli život.“ Milicioner, zadovoljan, ustaje, zateže bluzu, popravlja pojas sa futrolom za pištolj, pozdravlja doskorašnjeg vojnika oslonivši na tren vrhove ispruženih, debelih prstiju na šilt svoje šapke i, živahnim korakom, odlazi asfaltiranim putićem, dalje kroz park. Nedžad vraća vojnu knjižicu u ruksak, baca ostatak sendviča u korpu za otpatke, ustaje i, vrlo polako, jer mu je ostalo još dosta vremena, kreće do Željezničke stanice.
Kada je, sutra ujutro, u Mostaru, izašao iz voza, znao je da bi morao biti sretan. Ali, jedino što je poželio bilo je da čim prije, (O, kada bi mogao odmah!) sa te iste stanice, otputuje nekuda, da ode sam, što dalje, bez pitanja i odgovora, bez želje da progovori ijednu riječ, bez želje da ikome išta objašnjava, bez želje da sluša priče i savjete drugih. Znao je da to neće napraviti i pomirio se sa tim. Svratio je prvo do staničnog bistroa i, na prazan stomak, strusio jednu duplu vodku. Kući su ga dočekali nervozna majka, koja je odmah, nakon što mu je pružila ruku, s izrazom gađenja na licu, rekla: „Smrdiš na rakiju!“, i otac, na čijem su se licu pretapale samrtnički žute i pepeljasto sive nijanse. Dirnut, sjedeći na kauču, nemoćan da ustane, pogledao je sina vlažnim očima i, kad je ovaj prišao da ga poljubi, zavjerenički mu šapnuo na uho: „Nek’ si doš’o. Sad ja mogu umrijet’.“ Te posljednje dane u životu njegovog oca, kao i mnoge dane nakon toga, Nedžad je proveo češće napušen nego čist, prenoseći tu naviku bijega od svog vojničkog beznađa na svakodnevni „civilni život“. Nepunih mjesec dana po njegovom povratku iz JNA, četvrtog jula 1987., na neradni dan koji se tada, u znak sjećanja na partizanski ustanak iz 1941., slavio kao Dan borca, u 18 sati i 15 minuta, u krevetu, u svojoj sobi, u svom stanu, u bolnoj agoniji, boreći se za dah, svjestan svega do svog posljednjeg trena, umro je Maho Maksumić. Zbog tadašnje nestašice lijekova na bazi morfijuma, doktori su mu posljednje muke pokušavali ublažiti injekcijama „Apaurina“, mnogo blažeg i, za takvu situaciju, potpuno nedjelotvornog „lijeka za smirenje“. Sjećanja svjedoka i preostala arhiva njegovog sina kazuju nam da je prvo održana Komemorativna sjednica u Direkciji mostarskog „Energopetrola“, na kojoj su, ispred fotografije preminulog, u prisustvu cijele „ožalošćene familije“, data obećanja da, zbog „velikog Mahinog doprinosa našem kolektivu nikada nećemo zaboraviti njegove najbliže“ i „da ćemo im pomagati kao da je on još među nama“. Na „posljednjem ispraćaju“ stupao je Gradski limeni orkestar u svojim plavim uniformama i svirao „Lenjinov marš“, neki su ljudi držali govore, kraj odra se smjenjivale počasne straže, radne kolege, partijski drugovi, vatrogasci, prijatelji, komšije, a na crvenom, plišanom jastučiću obrubljenom zlatnim gajtanom, ispred mrtvačkog sanduka, pored njegove uokvirene fotografije, blistao je pokojnikov Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, odlikovanje III reda, trideseto po važnosti u SFRJ. Pored svježe zatrpane humke, na vrelom julskom suncu, stajali su oznojeni i natmureni muškarci, zagledani u crni krug objektiva foto-aparata. Svi, uglavnom, u bijelim košuljama, a Nedžad u nekakvoj lanenoj, skoro pa bijeloj, kratkih rukava i bez kragne. Ni na jednoj fotografiji nema Dudije, iz jednostavnog razloga što na sahrani nije ni bila, ocjenjući kako bi to za nju bilo previše stresno, a njoj nije padalo na pamet da „slini pred svima“.
Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.
