Ljeto 1992. godine.
Naša sela su se, nakon temeljite termičke obrade, pretvorila u atmosferske pojave. Kažu da su, mjesec dana nakon što su prevedene u gasovito agregatno stanje, neke naše kuće i štale viđene kako, pomiješane sa oblacima, plove iznad fabričkih dimnjaka nadomak Tokija.
Otkako su Mrkulja našeg komšije Radoja, Rumenka našeg komšije Ilije i Zekulja našeg komšije Stojana, pred kraj dvadesetog stoljeća, plebiscitarno odlučile da prestanu jesti sijeno i davati mlijeko i da počnu jesti seno i davati mleko, prestali smo govoriti o cvijetnim, kukuruznim, pšeničnim, kraškim, gravitacionim, električnim, magnetnim, Jelisejskim… poljima. Danas, kada neko od nas, u rijetkim pauzama između bitaka, spomene polja, znaj da neće govoriti ni o kakvim drugim poljima nego o – minskim.
Dok ležimo skriveni u žari, iza onog što je, nakon trosatnog gostovanja Karadžićevih piromana u našemu selu, ostalo od Bećirove pušnice, Ibro šuti i gricka slamku. Za nekoliko minuta, čim predahnemo, koračat ćemo kroz minsko polje, na pristojnoj udaljenosti jedan od drugog, u namjeri da se domognemo slobodne teritorije.
Prije rata, minskim poljem smo nazivali Džemilinu avliju. Kroz pravo minsko polje si, uz malo sreće, mogao proći a da ne staneš na minu. Proći kroz Džemilinu avliju a da, najmanje jednom, ne staneš na govno bilo je – nemoguće.
U kući su živjeli Džemila i njeno sedmero djece. Čeljad zdrava i pri dobrom apetitu, a zahoda u kome bi se, kad proces varenja hrane u njihovim drobinama bude okončan, oslobađali izmeta nisu imali ni u kući ni pred kućom. Istina, po danu se, kad dođe dûr guzici, moglo čučnuti i, daleko od radoznalih očiju, istovariti bilo gdje, ali po noći… Po noći se Džemila i njena djeca nisu imali gdje istovariti nego u avliji.
Kada se rat završio, bezbroj puta sam se pitao koje minsko polje je sličnije čovjekovom životu – ono na bojištu, zasijano protivpješadijskim minama, ili ono u Džemilinoj avliji, zasijano protivpješadijskim govnima. Do danas na ovo pitanje, ni u knjigama ni u svojoj glavi, nisam našao odgovor.
Možda se odgovor ne može ni dobiti svrstavajući se isključivo na jednu ili drugu stranu. Možda je čovjekov život Džemilina avlija koja je, osim protivpješadijskim govnima, zasijana i protivpješadijskim minama?
Ko zna…
Nije teško pogoditi šta se dogodilo Ibru i meni dok smo se, prolazeći kroz minsko polje, pokušavali domoći slobodne teritorije. Ja sam prvi stao na minu. Dok sam, pretvoren u komade krvavog mesa, letio kroz atmosferu ispunjenu cvrkutom ptica, mirisom poljskog cvijeća i zujanjem insekata, vidio sam kako, dolje na zemlji, eksplozija nagazne mine Ibra, ispucalog po svim šavovima, katapultira u nebo.
