1.
Možda sam jutros, kad sam naljego kraj Mevlije koja je muzla Milavu, jezičinu trebo držat zatvorenu u kućâri ili bar na dobro kratkom povocu. Mogo sam smirom proć, ali haj ti smirom prođi pored guznate udovice koja daj Bože da je napunila četeres pet, kad te Iblis zajulari, osamari i uzjaše. Kad viđeh kako Mevlija izvlači mlazeve jomuže iz Milavinog vimena, iznutra se rascijepih ko hrastova bandera kad u nju saždije grom. Zabolješe me prepone ko da me neko komadom armature po rastriži, da izvinete, sastavi. Mozak pod mojom kapom poče da vodi svoju politiku, jezik svoju.
– Uranila, nevjesta – promumljah ko međed, a riječi mi se sudariše s nečim okruglim i gnjecavim što se, bucajući mi dah ko vehdu haljinku, stade kotrljat niz grlo.
– Davno sam ja bila nevjesta, Mušane.
– Ja kreno u Foču. Na sud. Mujo Ćoran me potvorio da sam mu, proljetos, iz kotara u Šahbazovcu, dok je on, dolje u potoku, drobine uhelaćene prozuklom mlaćanicom, vršio veliku nuždu, ukro kosijer, dvanes kolaca i četiri vrljike.
Mevliju, kad spomenuh Ćoranovu drobinu, obuze smijeh.
– Duše ti, jesi li hi zdipio?
– Duše mi, nisam kolko jesi li ti. Nego…
Čitavi đerdani onih ljepljivih smotuljaka stadoše mi se kotrljat niz grlo.
– Gledam te kako muzeš pa mislim… Bi bilo lijepo kad bi se insan mogo pođahkad pretvorit u tu tvoju Milavu.
Mevlija pušća kravine sise i pogleda me preko lijevog ramena.
– Garant ti se jutros, dok si batalio drob nezašećerenom Šerifinom doljevušom, učinilo da bi na tvojoj felšavoj glavi fino stajali Milavini rogovi?
– Nije to.
– Možda si pomislio da bi ti, kad ti se muhe stanu rojit oko guzice, dobro došo Milavin rep? A možda ti je krivo što te Bog, kad je kitio muške rastriži, nije, umjesto mošnjama, zakitio Milavinim vimenom?
– Nije ni to nego… Kad vidim kako muzeš tu kravu, ne mogu a da se ne upitam: zašto nije bila Božija volja da se i ti, Mušane, kad si se već moro rodit kurat i mudat, pođahkad otrgneš od Šerifinog pljosnatog prkna i raskoračiš da te štrcne ova Mevlija?
– Pomuzla bih ja – veli Mevlija – tebe, Mušane, ali kako da te pomuzem kad Božija volja nije bila da ti bidneš krava poput Milave nego vo.
2.
Od moje kuće do autobuske stanice ima dobar sahat hoda, a za doć autobusom od autobuske stanice do Foče treba, takođe, dobar sahat. Tog dana, kad sam se, s plavom pozivkom u unutrašnjem džepu kaputa, otisno na opštinski sud, bio je pijačni dan, što znači da, kad uhljupi iz okolnih sela utovare sude nagruhane sirom ćurevcom, nema tog ventilatora kojim se iz jadnog autobusa more išćerat smrad. Kad uljezeš unutra, ne znaš da li više smrdi ćurevac ili seljaci koji su ga, neokupani i krmeljavi, iz natruhlih kaca prevadili u vajnike i, uvjereni da građanska sofra ne mere iščekat kad će se na njoj razbaškariti njihov sir, poćerali na pijacu. Alija iz Basarića mi je pričo da, prošle godine, na pijaci Markale danima ni najvećim budalama nije padalo na pamet da svoje pare trampe za njegov sir, i da se, veli, u zadnji čas, nije sjetio šta će i kako će, moro bi punu kacu onog čemera istrest u Miljacku, a žabama i ribama koje bi navalile da se počaste njegovim ćurevcom – šta Bog da.
– Čega si se – rekoh – u tom jadu i čemeru dosjetio, brate Alija?
– Dosjetio sam se – veli – da na onu kacu sa ćurevcom na kojoj je rukom moje žene Belkije bilo napisano domaći sir nalijepim karton na koji sam kredom napiso mišomor.
– Lažeš ko pas!
– Ne lažem, Ćabe mi. Da sam toga dana pokupovo vas ćurevac na širem području Basarića i na Markale, mjesto jedne, dovuko dvaes kaca, sve bih hi, prije akšama, rasprodo.
Kada saslušah Alijinu besjedu, u mojoj tintari sinu ideja da bi naši seljaci vas sir ćurevac koji njihove žene proizvedu mogli prodavat vojsci, a vojska bi njime mogla punit artiljerijske projektile. Kad bi granata punjena ćurevcom pala na neprijateljski položaj, od nje ni jedan vojnik ne bi pogino, ali, na neprijateljskoj strani nema junaka koji, kad bi mu se miris našeg sira stao zavlačit u nos, ne bi, spašavajući glavu na ramenima, pobjego. Dugo sam se pito kako se vozaču našeg autobusa Šabanu od onog smrada nikad ne zamanta u glavi, pošto mi je izgledalo normalno da čeljade koje nije naviklo na naki i noliki smrad, ha uljeze u vozilo nakrcano našim neokupanim tjelesinama i vajnicima punim ćurevca ima da crevad svoju ispovraća i padne u nesvijes. Samo sam čeko priliku da Šabana ufatim neđe dalje od volana – pošto taj, ha sjedne za volan, uši i usta zafederi ko šlic – i da ga upitam kako ti, Šabane, vozajući, godinama, ovu našu baraku na četiri točka, nikad niti umrije, niti pobljuva, niti pade u nesvijes? Nakon nekolko mjeseci, sretnem Šabana na hajvanskoj pijaci – došo, veli, da, ako se mognemo nać u cijeni, od Jusufa Volodera kupim dvoje jaradi i junicu.
– Vjere ti – rekoh – Šabane, smijem li te nešta upitat?
– Pitaj – veli – slobodno.
– Kako ti, vozajući, godinama, u autobusu naš sir ćurevac, nikad nit umrije, nit pobljuva nit pade u nesvijes.
– Što bih ja, u autobusu punom domaćina koji svoj mliječni proizvod nose na pijacu, trebo umrijet, pobljuvat ili pasti u nesvijes?
– Zato što se ne zna ko više smrdi, stvorenja koja ti nazivaš domaćinima ili njihov mliječni proizvod.
– Ja se, kad iziđem iz svoje kuće i uljezem u autobus, osjećam tačno nako kako bi se, po mom mišljenju, trebo osjećat neki logoraš iz Aušvica kad bi ga Nijemci iz gasne komore, taman kad pomisli da mu se valja rastat s dušom, išćerali na čist planinski zrak.
– Šabane brate, hoćeš to reć da u tvojoj kući smrdi gore nego u našem autobusu?
– Vjere mi, smrdi deset puta gore.
– Mora da tvoja žena u kace trpa nešta smrdljivije od ćurevca?
– Ne trpa samo žena. Trpaju i djeca. I moj babo. I majka. I punica, kad mi, u prosjeku svaki drugi dan, dođe na konak. Svi. I ne trpaju u kace.
– U šta trpaju ako ne trpaju u kace?
– U tute. U mojoj kući, ne znaš ko je od koga strašiviji. Iako sam, prošle jeseni, poljsku halu, zato što sam znao kolko su strašivi, skovo odmah uz kuću, kad padne akšam, moju čeljad mitroljezom ne mereš naćerat da odu u nju i da se istovare. Svak ima plastičnu tutu u koju se, kad mu dođe dûr guzici, istovara. Da vidiš kako se to, naročito zimi kad po svu noć moraš prozore držat zatvorene, uščuje! Razumiš li sad zašto se meni ćurevac, kad iziđem iz svoje kuće, čini mirisnijim od bosijoka?
3.
Ulazim u sud i taman zaustio da jednog s crnom tašnjom u ruci upitam đe se nalazi soba broj trijes dva, kad, iza mojih leđa, neko ko da ga vuci kolju, zaurla. Okrenem se, kad ko će ti bit – portir.
– Kud si – veli – ti navalio, ljudino?
– Navalio sam – rekoh, vadeći iz džepa i pokazujući mu plavu kufertu – na saslušanje, u sobu broj trijes dva.
– Ne ide se – veli – tako u sobu broj trijes dva. Prije nego što se u tim opančinama dovučeš do sobe broj trijes dva, valja ti prvo meni i mojoj uniformi nazvati dobar dan. Zašto? Zato što ovo u šta si uljego nije tvoja štala, magarče, nego časni opštinski sud!
– Po tebi, ljudino, vidim da ovo nije moja štala – rekoh, a od smijeha mi se suze ko graške stadoše kolutat niz obraze.
– Kako moreš po meni viđet da ovo nije tvoja štala?
– Lijepo. U mojoj štali stanuje troje odraslih goveda i jedno tele, i svako od njih je deset puta kulturnije od tebe. Ti bi, taki kakav si, svakoj mojoj kravi, prije nego joj se obratiš, moro reć gospojo.
– Ko da bi mi bilo prvi put da kravi, prije nego što joj se obratim, kažem gospojo. Evo, naša prijesednica suda…
Portir po okolini razbaca nekolko opreznih pogleda, a ondar, znajući da u časnom opštinskom sudu i zidovi imaju uši, prošapta: – Prijesednicu suda niko ko ovdi radi ne zove prijesednica suda nego je svi, ha him okrene leđa, zovu ona krava.
Mene, dok su mi se u bubne opne zabadali portirovi povjerljivi odgovori na pitanja koja mu nisam postavio, poče fatat huja. – Nisam te pito kako ljudi koji ovdi rade zovu prijesednicu suda nego sam te pito đe je soba broj trijes dva!
Portir uvrijeđeno sleže ramenima i, zavlačeći se u svoju paščaru pored vrata kroz koja se ulazi u sud, promumlja: – Eno je na trećem spratu, jebo je ti.
4.
Ha se izverah na treći sprat, na kraju hodnika mi se ukazaše vrata s napisom: SUDNICA 32. Jednom pokucam – ništa. Drugi put pokucam – ništa… Tek kad sam, jedva držeći svoju paščeću huju na povocu, ufatio za šteku i nekolko puta je prodrmo, začu se škripa baglama i među dovratnicima se ukaza stvorenje s brčićima i punđom koje je, iako bih glavu dao da je duplo kuratije od mene, imalo sise, dubilo na crvenim štiklama i bilo odjeveno u ženske haljine. Prije nego otvorih žvalje da sisatom brkajliji s minđom među čangalastim nogama nazovem dobar dan, on dreknu na me, ko da me nije ufatio u pokušaju da otvorim vrata nego u lopovluku: – Ti, ljudino, meščini, ni u otključanu sudnicu ne umiješ uljeć bez kalauza? Ali moglo je, ne dao Bog, bit i gore. Mogo si ti, taki kakav si, otključanu sudnicu počet otključavat pajserom ili ćuskijom umjesto kalauzom.
– Što bih otključana vrata otključavo ćuskijom ili pajserom?
– Zato što bi, otključavajući hi eksplozivom, proizveo previše buke i privuko policiju.
– Ja sam, gospodine, ovdi došo na saslušanje i…
– Ja nisam gospodin, stoko, nego gospoja. Gospoja Mirsada.
– Briga me šta si! I ne razumim o kakom eksplozivu govoriš!
– Govorim o plastičnom eksplozivu, pošto se plastični eksploziv, pri razvaljivanju brava, zasad pokazo najefikasnijim. Doduše, kad te bolje pogledam, sumnjam da biće sa tvojim mozgom umije rukovat eksplozivom. Krkani poput tebe, kad se između njih i tuđe imovine ispriječi kaka brava ili katanac, ne mareći za napredak nauke i tehnike, još uvijek najbolje rezultate postižu ćuskijom.
U meni provre ko u kazanu.
– Ako me odma ne pušćaš u tu sobu, za manje od deset sekundi ćeš osjetit kake rezultate krkani poput mene, kad ćuskiju zaborave kod kuće, postižu šakama!
Kad krenuh da sisatog brkajliju odalamim, iz sobe se začu kreštanje: – Mirsada, majke ti, s kim tako dugo razgovaraš?
– Gospojo sudince, razgovaram sa lopovom koji se upravo sprema da, ako se dočepa moga grkljana, postane i ubica.
Samo što Mirsada izgovori riječi lopov i ubica, iza njenih leđa se stvori starija trbušasta gospoja koja je, zbog dvospratne kape na glavi i ljubičaste kabanice u koju je bila umotana, više ličila na popa nego na čeljade zaduženo da zavodi zakon i red.
– Kud si navalio? – dreknu sudinca, gurajući se da stane između mene i Mirsade.
Iz džepa izvadih plavu kuvertu i tutnuh joj je pod nos.
– Navalio – rekoh – u sobu broj trijes dva, ali me ovaj… začeka na vratima i narezili me ko da nisam došo na saslušanje nego u pljačku.
Sudinca se, kad ču riječ saslušanje, uozbilji ko novembarska noć.
– Što odma ne kažeš da si došo na saslušanje?
– Kako ću kazat kad mi se ova Mirsada, ovaj krpelj u insanskom obličju, prije no sam stigo prenijet nogu pro praga i nazvat dobar dan, priflasterio za guzicu!
– Mirsada nije krpelj u insanskome obličju nego službenica suda koja, dok ja saslušavam magarce take kakav si ti, vodi zapisnik. Jasno?
Sudinca sjede za hastal, otpuha mrve koje su ostale iza njezinog i Mirsadinog doručka, nabi đozluke i, trudeći se da prikrije podrigivanje koje ju je spopalo, stade prevrtat listove po nekakom debelom tefteru.
– Ti si – veli – onaj Mušan Cvrk koji je, proljetos, na parceli zvanoj Šahbazovac, vlasništvo Muja Jazavca, ukro kosijer, dvanes kolaca i četiri vrljike?
– Mene je Mujo Jazavac zvani Ćoran potvorio da sam mu drpio to što si nabrojala, da mi se osveti što sam, kad je ležo u zatvoru zbog krađe jedne motorke i četiri kanistera benzina sa šumarijinog radilišta, desetak puta otaslačio Zulfiju.
– Zulfija je Ćoranova žena?
– Zulfija je, gospojo, Hamzina žena.
– Hamzina? Ko je sad Hamza?!
– Hamza je moj i Ćoranov komšija, gospojo.
– Ćoran se tebi želi osvetiti zato što si taslačio Hamzinu ženu, je li tako?!
– Tako je.
– Ja to ne razumim. Razumila bih da ti se želi osvetit što si… taslačio… njegovu ženu, ali Hamzinu…
– Hamzu je, prije četiri godine, dok je, u Javorku, krao državnu šumu, pritisko bukvić. Sad Hamza, pošto mu je taj bukvić, kad ga je poklopio, poremetio nešta u kičmi, kod kuće leži nepokretan. Razumiš li sad?
– To razumim. Hamza leži nepokretan.
– Jes. A dok Hamza leži, nepokretan, Zulfija se ne izvlači ispod Ćorana. Je li ti sad jasno zašto me je Ćoran potvorio da sam mu ukro kosijer, dvanes kolaca i četiri durunge?
– Sad mi je jasno.
Sudinca nešta zapisa u debeo, kahvom i premasnim burekom umrljan tefter, a ondar mi, crkavajući od smijeha, reče da je saslušanje završeno, da ubuduće, kad mi dođu víle očima, ne odvezujem prvi svitnjak koji ugledam nego da dobro pazim koga taslačim i da, ha se prstom umočenim u mastilo potpišem na zapisnik koji je Mirsada, dok smo nas dvoje muhabetili, sačinila, mogu ić tamo okle me je đavo donio.
