značenja
poigravaš se značenjima. spleten
je papir sužanj u zastanku slika.
blaga darežljivosti, čije te draška
podrijetlo. komu se more zabunom
penje. hoće li probuditi
jezik. u valu početak
umire.
što je na tvom dlanu.
zašto si srce ako ne možeš ništa
što si srce, ako ne možeš ništa.
ulovljena u galopu između
stupice i odsutna napjeva, lutnjo.
noć je slučajna a vojne dohode
pred tvoj plač, slomljenu luč.
žmirkavo gradivo vidik
umjesto perom, svirepo mačem
odvaja. nije to mjera tajnog,
melem draškajući, scrni rasijano.
kuda se propinješ lebdiva
zemljo. tajeći iznova
anđelu prag.
čekajući stopu tvoju
osluškuje te jutro koje blagdanski budiš.
razmaknut osmijeh pod kapcima.
konjik neki sa sjevera topotom
se tišini umiljava. kamo će: u
davninu ili u kušnju puta.
drvce što u vodi sjenu traži
list je šumom otrgnulo. da te
žalom svojim sretne. je li ruža
u očima opet noćcu prevarila.
gdje ćeš stati. pokazati komu sred
znakovlja slovo što pred plamom
svijeće kruži. čekajući stopu tvoju.
od radosti što se glasiš
jezik nježan od molitve je
kad lebdiva ga takneš u rumen
slabašnu, ili pod oblakom, poput
slike bez tumača. pijesak noćni
potvrdom je. vrata vrta od psalama.
što je ponor izvan glazbe koju
zvonom travanj stiže. san je
drhtav bez rubova. sidro
nekog davnog sloga. od radosti
što se glasiš tinta jutro nagovara.
u tom vrtu od sjevera
iz vrta u kojem se stablo jedno
sjećanju premjestilo šapućeš nebu
žalobnu. svirac daleki u stopu ponavlja
te. kako je lako narisati trag.
skinuti paučinu u koju se
zebnja zaplela. što ćeš uzbrati
kad ruka listu trepet prepričava.
vlati između staze i praga
glazbu svoju odmetnule. što te
služi pod krošnjama. sunce je li
u tom vrtu sred sjevera.
ili zrnce iz davnine.
ptica. kairos
u male i velike stvari unosiš
ulomke kojima lebdi jutro
rašireno pjevom. ona ptica što
slijedi je nebeski vrt sama se
pjesmom obnavlja. eno je na
brijegu. u suncu i tihoj
blizini. kraljuje. žednom se
propinje put grla. i zgaslu vraća
sviralu. na stolu te presreće
kairos. odlomljen u sretnu trenutku
hitnuo je pogled put točke što
odavno joj znaš mjesto. je li?
pjesma i suton
ljubavi koja te plavi ne znaš obujam.
ima li svoj dom dok umiljava se
riječima. onkraj obala na kojima šutnja
danima silazi na vodu. hoće li
je povući čun. dobrota kapljice koja
briše sjenu s odlutala lica.
odrazi uzmiču daljinom. sućut
vrča nepoznati prosipa glas.
između prhnule ptice koja traži
izgubljenu pjesmu i dobro znana sutona.
između sna
za sjevernim stolom porediš
crtovlje s dlana. zemljovid
odvaja zemljicu i vid. krti
predio što ga slutiš u kapi.
širok je svijet, tamo, iza
zalutala smiješka. kamo
ćeš povesti ranu što se s
tobom premješta. u šutnju,
zbilju probuđena grada.
daleko je južna soba u
kojoj anđeo bdi. između sna.
a tebi je, disati.
tajna i prolaznost
tajna koja se predaje tvojoj šutnji
slaže puste kamenove. gdje
su pismena, zipka povijesti, iz
sna dolutala riječ. tek, pridiže
te u obzoru zalutalo jato.
preko koliko voda, preko koliko
listova crnih stabala prešla
je sjena. vitičasti krik prolaznosti
suton neutješno otiskuje. tko
si bez štita i mača prosinut
slučajnom zrakom. rub stola
danima sabire prolaznost. krišom
u odaji diše daljina.
tajna kojoj predaješ svoju šutnju.
kakav je paris
ova pjesma ne može kazati
kakav je paris. vjetar
pomiče granice. odgođena kiša
otpušta plavet. davno pomiješane
stope zbor su kuće što
nikad neće stati. sunce je točka
koja čezne lica. pod trepavicom
goneta jučer, naboru pripravlja
sutra. a ti ćeš samo
sljubiti svoju šutnju. list
koji polako pada budi
san. i na početak vraća riječ.
ptica nad seinom
na okruglom stolu
zalutao jedrenjak traži
svoje more. napeta
jedra i željna katarka.
zalud. kamo je zaplovio
u metalu bez sna
i topline. nadomak, svejedna
kupola odana proljeću.
idila koja je zauvijek
stala. što ti hoće reći
ptica nad seinom. je li
vidu prolazna točka, tek.
u bjelini
onkraj sidra i tamnine
šušti studen neprestance.
kome li se ruga znamen,
nedostatna sloga vid.
u predvorju s grančicom
što je ruci dopanula
razlama se svjetlo širno.
kamo li će s ulomcima.
tko si, prazan u krotkosti:
izažeti korijen stabla
hujni tragač u bjelini.
konac pero tajnom služi.
olovka i dubina
zalud naginješ olovku. vrh
nestašno pleše ali neće
odati riječi koje možda ne
želiš. prsti su davno prepoznali
pustu zemljicu. kamo će oskudni
papir. nema vjetra niti
mjeseca. kresni šutnjom.
mamen ćeš možda prenuti
vidik. samo tko će izmjeriti
odmak vode i neodlučnost
vjedra. što je dubina
ako te nije ugledala.
pred otetim vodama
čista žalosti sidro si plavom
svršetku. glasnoj dvorkinji postelja.
tinta je posljednja postaja pred
kasnim pismom. što sluša oganj
i davno odmetnuto zrno.
stisku pospana jutra. sipku
se daru čudi tezulja. gdje
je crta sklada. čipka
dobježala vrta. veneš
li bljesku od središta.
zvonasta arko, iznova
pred otetim vodama.
lišce svijeta
jesi li u ptici što
sonet je. krilo mir
na dlanu. kad će poletjeti
slovo daljine. plam između
nade i neba. sam je
tren. jezičak žalni.
govor samo što nije.
čiji. pogledaj, koga služi
zemljica. spomeni se.
herbarij, lišce svijeta.
jesen i veslo
jesen nema svoju goru.
hoće li u šum. boju
koju ne poznaješ. a
sunce. s kim će ostarjeti.
obnavlja li obzor sućutom
sliku. putuje tamnina.
komu. iz koje pritaje.
glasovi kora. u čiji
sluh. između velike
vode i neba, veslo.
Priredio: Igor Borozan