„Here error is all in the not done,
all in the diffidence that faltered…“
……
Huk je vjetra smrti strašan
Huk je vjetra smrti bajan
Huk je vjetra smrti gladan
Ja jesam ezra pound, heretik,
I ja jesam razbio planine kojima jesam jezdio,
Jesam ljubio one koje sam ljubio,
Jesam napisao ono što sam napisao,
Ja ezra pound (poznajte me po turbanu iz hiljaduijedne noći),
Luda, trubadur, trubadur, luda,
Najbistriji um generacije!
Il miglior fabro?
Yes, before the taking of a toast and tea,
And after scuttling across the floors of silent seas,
tako:
A ti kreni oprezno na put, čuvaj se stražara
I progonitelja u grimiznim kaputima, njihovih
Starih, potrošenih riječi, čuvaj se granica
I prijatelja koji ne šute kada se izvinjavaju,
Ponesi samo riječi, probrane riječi,
Odabrane francuske romane, ponesi tugu u tegli
van Goghovu posebnu jednu,
I tople, tople vunene gaće.
sjećanja:
Dođi mirisan otac u odsutnom danu,
Budi prisutan tren-dva,
I odvoji od mene ruke povlačeći se na dva krila daljine
Delikatnošću usiljenog filmskog batlera.
Zato ja ne tvrdim da znam broj pijeska ili mjere mora,
Ja ne tvrdim da razumijem nijeme niti čujem nemušte riječi,
Ali kada mi očaj zakuje desnu i zakuje lijevu na platnu neba
Ja u svakom licu vidim poznati strah i ja u svakom zabrinutom duhu
Vidim tugu brata svoga Haruna i ja legnem da sam bliže zemlji
I ja zaplačem da sam bliži kiši,
I ja zaspim da sam bliži smrti.
I ne molim od vode u vodi uspomenu
Ne molim od vode u vodi uspomenu.
A moja majka, kraljica žita, hoda svijetom neogrnuta brigom.
Sije u srca.
Sije u srž srca, donosi pramaljeća bezbrige,
Bez brige osjemeni nestalne konture i lagane forme,
Unese u san slatku, mokru tajnu i ispari je na debelome misirskome suncu.
A onda nestane i zauvijek repove moje magle skrije.
Velika Majka moja (i tvoja) najbolje sije.
„Recimo da idem na Delos. Recimo da imam mnogo blaga.
Recimo da su mi brodovi puni i da je vjetar povoljan.
Recimo da sam sretan.
Da li robovima kad ih kupujem
Gledam u oči ili u zube?“
Ali ja sam čuo riječi onih koji su se skrivali
Pred crnom olujom naglom nakon ljetnog popodneva bezbrige,
Pred silovitim vjetrom što čupao je nemarno vitko drveće
I huk je odasvud i grmljavina je odsvakud
Punila uši strahom.
Spasi nas koji spašavaš. Spasi nas
Koji spašavaš i čuješ riječi koje niko ne čuje.
Nas-nas-na-s-na.
I govorio je mudri mlinar:
Ako sam ja živ, i ti si živ.
Ako ovo žito ne pronađe vlasnika,
Kao da ga nije ni bilo.
Zar nisam u pravu, gospon Kovačević?
Molim lijepo, zar nisam u pravu?
Zar nisu moje riječi istinite?
Gospon Kovačević?
Kamen za čovjeka, prodajem kamen za čovjeka!
O moji dani.
Bolest na bolest, zima na zimu.
Kuga na kugu, tuga na tugu,
Poplava na poplavu,
Skakavci i krv, skakavci i krv.
Smijeh na smijeh, smijeh na suze.
Lud smijeh.
Smijeh za smijeh. Smijeh za vijek,
Smijeh za lijek, smijeh za lijesa.
Smijeh od mesa.
(U grlu mi zapinju riječi mrtvih pjesnika).
: Jesi li me našao u slikama El-Greca?
Kako blijedih obraza ispijenih i poluotvorenih usti
Gledam u prazno nebo i molim za spas
I za oprost, molim za porodicu i za djecu,
Molim za imanje i bogatstvo, molim za lijepu smrt?
Jesi li me našao u slikama El-Greca?
Kako hodam prljavim ulicama odsutnih bosanskih kasaba,
Šutajući flaše, iritirajući gladne, šugave pse,
Gledajući u izloge s pogledom koji pretpostavlja želju
I nadu koja je jednom bila,
Savijajući leđa pod ružnim cipelama sitnoburžujskih faraona,
Ližući ostatke hrane s dna kace,
Ja, zaboravljeni trojanski heroj obolio od PTSP-a,
Ja, pontifex maximus hrama istoka i istoka,
Ja, statistika smrtonosnog huka.
(Za koga trošiš ove sate koje zaboraviš
Čim se sebe tuđim mislima sjetiš?)
„Danas sam raspoložena za ljubavnu pjesmu.
Danas mi se pjeva.“ [ovdje uradi piruetu izgledajući tužna]
Ali trebalo bi znati prepoznati dvije iste tuge u dva čovjeka.
Različita?
Kralju Aetes, neki nepoznati ljudi traže prijem.
Bojim se da su došli oteti ti blago, uništiti kraljevstvo,
Obeščastiti kćeri.
Jeste da Gama, signor, došao po zapovijedi
I po blagoslovu
Zauzeti vaše zemlje i prošetati se vašim srcima u koja će
Jamačno
Ući kao strah. „borio sam se za republiku, ja budala“
von Bismarck je danas loše volje, nemojte ga uznemiravati,
pati od vjetra, znate, veliki državnik.
Jedak miris potrošenih dana.
Da vidimo, godine hiljadu devet stotina šezdeset pete
Ili hiljadu devet stotina šezdeset i šeste (nisam nikad pitao ili
Ako jesam, zaboravio sam) – premlad da bih već bez tuge zaboravljao stvari –
Poginuo je otac moga oca pored srednjovjekovnog manastira
Razvodeći struju po gudurama i kršu hercegovačkom
Donoseći glasove i svjetlo -možda u tome ima poezije-
Slava precima!
Nestore, pričaj nam o slavnim danima.
(ne vuci me, sine sina moga, ne vuci me za bradu i ne grli mi koljena
moleći)
pjevajući
„djevojka sokolu zulum učinila
ptiće mu u roblje odvela
i prodala na trgu u delosu
na rate uz kamatnu stopu od samo 100%, akcija trajala uvijek, akcija trajala do sutra“
Nestore starino, šta je to sutra?
-nema dakle, nema, za otriježnjene, nema sutra-
:sniva Rahela, sniva i Vidas: kovčeg pun blaga: kovčeg to je blata:
To je sve što vam mogu reći.
To je sve što vama mogu reći.
Ima jedan čovjek na planini
sjećanje na Tours 732-e, duh još živi,
pravi mali piccolomini,
rukom izvlači sunce s istoči! Mea culpa, Charles Martel,
dječak je mnogo željan, dječak je krvi žedan, dječak je nevin
gori gori
i rat mu
ko bi doli sad je doli
pravi mali brat
voli kada krvari
hiljaduijedan otoman (svi su oni isti)
pa:
Pohodili Kralja Tvrtka Prvog Kotromanića i poklone mu vele dali
I poklone mu vele dali rekao
„ki hodite po mome kraljevstvu
slobodno hodite po mome kraljevstvu
i robite“ i poslušali i popalili, ostao garež i cvil siročadi i udovica,
ostao krš u planinama, ostao mulj u koritima
huk u golim čeljustima
„Ah, ta divna Bosna, cassus belli za naše nužno zlo“
?!kako ?!kako
[Mio Cid] Humpty Dumpty uvrh antemurale christianitatis plače kao žena
za onim što je osvojio kao muškarac [sic]
!eto kako
Ovako: „To su samo riječi pjesnika
Koji pjeva da ne zaboravlja
Koji ponavlja da ne zaboravlja
Koji zaboravlja ono što je bitno ili ono što jest
Stvarno.“
I povjerovaše mu.
Ovako: „Protjerajte ih iz gradova, nemilice.
Zametnite im tragove, nemilice.
Oni zavode mladiće i djevojke u propast, nemilice.“
Tako dakle, počinju herojska doba.
Tako Ezra Weston Loomis Pound ulazi u mit.
Znam, jer sam vozeći se s Lake Shore Drivea prema Chicagu
Gledao zapanjen u blještave tornjeve pohlepe – kao zalutali putnik u pustinji koji misli da u daljini vidi kapije neba-
Ili nedužna prostitutka u vojsci Roberta Drugog od Normandije
Pred ognjenim zidinama Svetoga Grada, gledao bez daha i
Zanesenošću drevnog druida proglasio početak pada
Civilizacije zapada, padanja i pada, milujući sebe tuđim samoglasnicima
Koji zapinju neizrečeni u grlu
Koji blijede na uglovima masnih manuskripta koji gore i
Gore, o
tako;
izakopao zaleđa
izaleđa glas zagrmio
ne okreći se!
zakopao zaleđa blago
ne okreći se!
zakopao tugu zakopao ruku
zakopao glavu zakopao krunu
u luku u krugu
u raku u huk u raku u huk u raku uhuk
uhuu
uhuu
ne okreći se! huuuu
život je veoma lijep
niko nije zaboravljen
ostaje samo
huk huk
huk
huk i kamen
hukamen
huk i huuuu
K!!!
amen
