Tresla je vino kao što je tresla i sudbine Adamovih sinova. Crna kita je uostalom poput crnog, teškog, morlačkog vina koje kruži od ruke do ruke u onim litarskim bukarama od smrekova drveta. Kažu da je i najgore vino u posudi sačinjenoj od ovakvog drveta dobrog okusa. Zato treba pronaći pravu smreku. Nije to tako jednostavno, treba proći mnogo zemljopisa, npr. od Hercegovine, preko Dalamtinske zagore i Bukovice pa do Like, a ni Istru ne bi trebalo zaobići. I ondje se može naći dobra smreka. Zatim je potrebno pilati, ostaviti sušiti, najbolje na tavan pa tek kad se dobro osuši prionuti izradi. Upravo tako je i ona postupala, tražila je dugo pravi materijal, bacala trikove, stavljala ih na suho dugo pa onda u potkrovlju svoga stana pilala. A pilala ih je tako dobro da se prah posipao na sve strane. Bila je majstor u izradi svojih bukara.
Jednom prilikom putovala je preko Poljica i Cetinske krajine pa se obrela u pripizdini zvanoj Nova Sela kraj Omiša. Sparina i srpanj mjesec u ovakvom krajobrazu gdje je svaki kamen uglačan i blješti kao pasja muda, cijedi zadnji atom snage u čovjeku i kad si vani, a kamoli da neće kad si u autu, a klima-uređaj ne radi. No, kad ti auto zaglavi zbog nekakvog kvara i moraš se izvući iz njega onda jednostavno popizdiš i ožedniš. Tražiti u jednom malom mjestu od tek dvjestotinjak mještana konobu jednostavno je previše, ali nešto što glumi kakvo takvo svratište povezano s prodavaonicom i nije teško. Bolje rečeno prodavaonica je bila i self-maid krčma kojoj je vlasnik pridodao dva stola i nekoliko stolica u kutu i na taj način uvećao dnevni utržak. Za vrijeme ljetnjih vrućina postavljao je par suncobrana i nekoliko pivskih kašeta ispred gdje se moglo doći i isprati grlo. Naravno, dołazili su u obzir samo punokrvni, dinaridski, besposleni mužjaci. I może se samo zamisliti njihov oteljeni izraz na licu, izbečene oči prošarane popucalim kapilarima i hmeljna smrdljiva pjena lošeg piva kockaste etikete na ustima kada je njihovu krajinsku nirvanu prekinula jedna žena obučena po svim gabaritima urbane mode. Ekipa unutra, usklađena s krajobrazom sela. Tri tipa vezla su razgovor s vlasnikom koji je cuclao komadić šibice. Obučen u bijeli mantil, zakopčan do grla, više je nalikovao seoskom veterinaru nego gazdi trgovine. Dvojica u kutu sjedila su i pijuckala pivo uz nezaobilaznu dokoličarsku radnju tih krajeva, igranje briškule. Glasno se cerekali kad je netko od njih imao aduta u ruci i bacali ga na mac u gromoglasno vikanje: – Moje!- Obučeni kao da je rat jučer završio nisu se makli od maskirnih hlača i bijelih majica. Bolje rečeno te majice su nekoć i bile bijele, sad isprane i na nekim djelovima požutjele od trljanja lošim sapunom koje su njihove žene, majke ili sestre koristile. Možda neke i nisu prale strojno, nego po starinski u vodi Cetine. Rat je ovdje od davnina stalno stanje, a ako ne vrući onda u glavama ovdašnjih ljudi. Krajina je to i ponosno se pokazuje sudjelovanje u njemu pa makar i maskirnim hlačama.
Njen ulazak zaustavio je vrijeme u prodavaonici. Klatno je prestalo izvoditi svoje amplitude jednoličnog mjerenja vremena, komadić šibice u gazdinim ustima umalo se preselio u grlo, ruka jednog kartaša ostala je u zraku, a iz grla one trojice što su se sprdali s gazdom oteglo se ono dugačko i gromovito REEEE!!!!! s naglaskom na E kao da je netko netom završio stih neke rere. Tišina… Muk… U zraku zujanje dosadne muhe, a kroz otvorena vrata ušla je zrika zrikavca, mirisi divljeg mažurana, ružmarina i smilja. Ili je to možda ona unijela, donijela sa sobom, na sebi… mogao je pomisliti netko sa strane tko bi se zatekao. Gazda se prvi pribrao, odmahnuo prema svojim sugovornicima što je značilo da ga propuste i u trenu se postavio pred njom. Rukom prijeđe preko mantila i krene je pružiti, a onda se lecne i povuče je. Negdje u zakutku njegova mozga upalila se žaruljica, sitan glas mu je napomenuo da je to ipak žena i da se ženama u ovim krajevima prvi ne pruža ruka. Onaj komadić šibice ipak je tajanstveno nestao. Njoj je sve to napokon bilo smiješno i navikla je na takav tajac kad je ulazila u ovakva carstva alfa mužjaka. Voljela je njihovu zbunjenost i proučavala psihologiju na takvim licima kada su se našli u defanzivnim pozicijama.
-Bocu crnog, vašeg domaćeg! Najboljeg!- odvalila je onako kratko i resko gledajući gazdu pravo u oči. Taj samo što nije pao na pod od šoka. Prvo što je u njegovu špelunku ušao takav avion od žene, a drugo što eto ta i pije i još traži od njega, bez pardona najbolje crno. Smotao se gazda pa sve nešto petlja i traži po policama kao da na njima ima bog zna što, zavukao glavu pod pult pa je odmah izvukao, pri tom se dobro zveknuo da je sve zvonilo. Smijeh one trojice s kojima je pričao navalio mu je na lice neprirodnu boju. Bijesan i ljut što se tako smotao pred nekom babom, ispao smiješan, osramoćen pred svojima, šakom zaprijeti ekipi uz glasnu psovku: – Mate! Marine! Pas vam ćaću, e nećete više ovdi mi pit!- I odmah smijeh staje. I Mate i Marin i onaj treći znaju da se gazda ne šali, a ovoj trojica besposličara što piju kod gazde na dug, piće je i mater i ćaća i sve, jednostavno život. Mogu njih trojica zamisliti život i ovako i onako, ali bez pića ne. Pokunjeni, spuštenih glava kao kad su ih roditelji u djetinjstvu znali uhvatiti u nepodopštinama stajali su oni tako sad pred gazdom.
-A, imate li bukare!? Kakve su vam kvalitete? Jesu li od dobra drveta?- glasila su daljnja pitanje kao da taj čitav cirkus oko zahtijeva za vinom na nju nije nimalo djelovao. Jadan gazda tek je progutao sramotu s vinom kad ga je ovo dotuklo.
-Št… Šta?- Prvo vino, sad bukara, koji je ovo opće vrag, ko je ovu posla ovdi, meni, ovdi u ovu, bovu, da nije nešto politički… izbezumljen, tresao se razbijajući glavu pitanjima. Krajina se u njemu stresla kao da je udarilo 8 stupnjeva po Richteru. Ma kakav Richter, kataklizama nakon koje slijedi samo cunami, potop biblijskih razmjera. Kakvi Srbi ili četnici, žena, slobodno misleća žena iz grada je gora nego bilo koji neprijatelj protiv kojeg se borio ili se borilo u ovim krajevima. Svemu ima lijeka, ali ovo, ovo je prosto nevjerojatno. Smak svijeta. – Da mi ona moja tako govori doma odma bi je sveza pa po goloj. Krvi ti Isukrstove. – Ipak, da do kraja ne izgubi obraz, lažnom grimasom ljubaznosti izađe joj u susret. Ponovo joj ponudi ruku i ona prihvati.
-Zanimam se za bukare! Inače sam etnolog.- predstavi se ona. Gazda ne baš upućen u značenje te riječi poprati to smiješkom. Kartaši i ona tri pijanca shvatila su da nemaju više što raditi u trgovini.
– Pa… da… imam i toga ovdi. – polako mu se vraćala boja lica. Nestao je za jednim vratima, čuo se nekakav štropot i prevrtanje, psovanje samog sebe jer je skladište bilo u neredu. Trajalo je to nekih dobrih četvrt sata, no gazda se ponosno pojavio s bukarama. Istresao ih na pult kao što djeca istresaju špekule ili jabuke iz njedara. Ona ih je sa zanimanjem prevrtala po rukama. Kuckala kažiprstom po drvetu, provjeravala okov i zagledala dno. Činila se zadovoljna izradom.
– Je li ih sami izrađujete? –
– Da! – dodao je i ono kad ima se vrimena.
– Od smreke? –
– Od smreke! –
– A ova ovdje? – diže jednu sasvim drugačiju od ostalih. Ta je bila izrađena od letvica, okovana dvama metalnim obručima i imala je dršku od grane u obliku savijenog repa. Druge su sve bile gore šire, bez metalnog okova, obavijene sa po dvije smotane grane dok je držak bio smotana tanka letvica.
– To je susak! – krenuo je objašnjavati. Samopouzdanje mu se vidno popravilo pa je krenuo sa ti oslovljavati. – On se ne drži ka bukara za ručku, nego se zagrli. Lipše sidne na ruku i lakše je s njim pit. –
– Radite ih strojno? –
– Pa, ponikad i tako! Al sve to dugo traje. Znaš. Triba nać pravo drvo. Sušit dvi godine. Pa iscipat, dobit letvice. Smreka je najboja. Ona ima miris koji paše s vinom , popravja mu okus. Iz iste mogu pit svi u krugu, nema veze kolko vas je za stolon. Ne prenosi erpes i cila ekipa pije iz jednog suska. – javio se u gazdi stručnjak. – Smrika ti ima jak miris pa susak služi i ka ukras. Cila kuća miriše, a traje zauvik. Kad ga jednom upotribiš, morat ćeš nastavit. Drvo se napije tekućine i raširi. Ako se dugo ne koristi, osuši se, rasklima, treba ga ponovo sklapat. – dodao je
– Da probam! – gurne prazan susak prema gazdi. Ovaj odmah iz butelje spremno natoči. Ona prinese ustima, omiriše vino i kratkim gutljajima izlije u sebe čitav kvartin.
– Dobro je! A i miriše bukara, dobro drvo. –
– Susak! – ispravi je. – To je susak kaka bukara. –
– Da! Susak! – ponovi za njim. – Ja sam Marta. – predstavi se. – Može još jedan kvartin? – i opet izlije u jedan mah.
– Bogami gospojo Marta… Znate ga potegnut! – priznao je gazda očaran. – Ja sam van Vicko. Vicko Verenac, al svi me u mistu znadu ka Vice. – Led je napokon do kraja probijen -pomislio je.
– A kažeš da se zanimaš za tute ove ovdi proizvode, a? – prijateljski krene pa doda ono prisnije mala na kraju.
– Zanimate! I nisam mala. Ne pamtim da smo se nešto prije poznavali pa da budemo odjednom prisni.- odreže ona fiksirajućim pogledom unoseći mu se u lice.
Razgovor još nije ni započeo, a gazda ponovo bi sasječen njenom ispravkom. Uvuče glavu i zašuti. Činio se nekako manji i usukaniji mada se za njega moglo štošta reći, no nipošto da je malen jer je vagao preko stotinu kilograma i bio visok iznad 180 centimetara. Pred ovom ženom bio je kao gol. Osjećao je probadanje u kičmi i neki čudan okus u ustima, a u isto vrijeme nekakvo neobjašnjivo peckanje i pulsiranje u mozgu. I nehotično je pred sobom razmontirao sliku sebe i tog ženskog demona s istim takvim demonskim imenom MARTA. Crnom poput nekog belzebuba. On kleči pred njom u nekom tajanstvenom predvorju, pruža jednu bukaru pa drugu, treću i tako u nedogled, ona u raskoraku nad njim izlijeva mu ih na glavu jer svaka bukara je negdje šuplja i vino curi. Sav biva okupan u vinu. Ono se razlijeva svuda oko njega, širi se vinska mrlja i otječe negdje u mrak istog predvorja. I to tako traje i traje, a savršene bukare koju demon traži nema. Zatvara oči u nadi da će te prikaze nestati čim ih ponovi otvori, ali ništa od toga se ne događa. Marta i dalje stoji nad njim. Pucketa prstima, traži nove bukvare, izlijeva. Pomisli gazda da ovaj bič božji jest njemu dosuđen da ga muči i tare, ali ne može dokučiti zašto. Zbog onoga što je radio u ratu s Matom i Marinom, zbog toga što je varao ženu, prevario brata oko obiteljske imovine pa je ovaj sad u Njemačkoj, zbog utaje i neprijavljivanja poreza državi. Moglo se tako naći tisuću razloga i svaki novi koji bi mu pao na pamet mogao je biti baš onaj pravi. Došlo mu da zaplače pred tom crnom Madonom da zatraži oprost svojih grijeha da se jednostavno ispovjedi i skrušen primi kaznu. Ne čuje kako ga ta Madona zove po imenu, kako maše rukom ispred njegova lica kao pred slijepcem. Slijepcem??? Stoji hipnotiziran snom, čarolijom, maglom koja nikako da se digne, da proklija kroz tu sliku barem nit svijetlosti da ga vrati. Ništa od toga se ne događa. I osjeti gazda Vicko kako se povlači unatrag sve dok mu leđa ne očešu zid,a dalje nema. Počne neprirodno i fantastično mahati rukama kao da se želi uspeti na njega, preskočiti ga i nestati daleko, daleko…
