-Voliš li Edith?- pita me Pierre dok žustro navija ručicom gramofon usmjeravajući tubu zvučnika prema njihovim pozicijama.
-Edith? Koju Edith?- ne dižem pogled sa svojih nogu kojima klatarim po zraku.
Nas dvojica sjedimo na razrušenom oltaru, neke razrušene seoske crkve na sjeveru Francuske i kratimo vrijeme pijući francuski pjenušac iz podruma jedne razvaljene taverne. Za pjenušac je zaslužan Maurice. On je stručnjak za alkohol i čim uđemo u neko mjesto rastrči se po njemu i ubrzo se vraća s nekoliko boca Bakhusova nektara. Maurice ima njuh, ništa čudno liječen je alkoholičar, ali je ostao samo zaliječen. Sad kad smo u Francuskoj njegov alkoholizam je ponovo na snazi. Da je obično vrijeme i da ima običan posao već bi dobio zbog ovog svog poroka otkaz. Tko bi se uopće htio natezati s jednim alhosom na poslu, no ovdje, sad, alkoholizam se cijeni. Kad je čovjek pod gasom lakše srlja u opasnost, manje razmišlja i manje se boji. Kao!? Pretpostavljeni s Mauricem nisu imali problema i kad se radilo o srljanju u opasno, a on je obilato koristio ovu malenu privilegiju kada smo bili u napredovanju. Znao je uzeti i dvostruku porciju metilena pred akciju i bio je sretan. Sada je na zvoniku ili barem ono što je ostalo od njega. Je li trijezan? Teško je to reći, ali u najboljem slučaju polupijan. I znate, takav je najbolji, kaže da mu se tada vid izoštruje i bolje shvaća situaciju. Vrag će ga znati je li to istina, ali svako ima i zna najbolje svoje i treba mu vjerovati. Ipak, mi svi volimo Mauricea.
-Kako koju Edith?- križa se Pierre.- Pa Edith Piaf!
Kao da sam izrekao svetogrđe. Pierre me gleda ispod oka. Okrugli vinil zaškripi pod krivom iglom ili trnom, uđe u brazdu i prvi taktovi patkičine šansone ispune prijepodnevni kolovoški dan. Vruće je, sparina, a još nije ni jedanaest. Je li bilo mudro opiti se vinom kad sunce tuče odozgo, a zrake se odbijaju od bijelih blokova kamenja? Možda? Ako se pita Mauricea, onda sigurno, ali ja nisam Maurice i nisam Francuz. Ne dijelim kao ova dva moja subrata po oružju strast prema šansoni, a nisam ni neki obožavatelj pjenušca. Doduše volim vino, ali više volim pivo ili jači alkohol i to umjereno.
-Šta tamo kod vas u Americi nema šansona ili ovakvih stvari?- Pierre nastavlja s provokacijama. Pjevuši stihove Edith i pijucka vino. Kao da je u Cabareu, oko njega mrak, dim cigareta, žamor djevojaka koje oblijeću oko debelih novčanika gostiju s debelim cigarama. Miris bijelog mesa otkrivenih leđa večernjih haljina i toaleta dama, miris podvezica i korzeta, haltera i njihovih čarapa, čipkastih maski za oči cabaretski plesačica, sve to čujem i vidim dok slušam Pierrea. Daleko je od mene sad opasnost i daleko su Fritzevi, mada u stvari i nisu. Eno ih iza onog brijega i čekaju zapovijed. Napadaju kao da idu na posao. Ono, ujutro skupi se grupa pred ulazom u veliku tvornicu i čeka sirenu. Kada se sirena oglasi svi udaraju kartelu i ulaze. Radni dan može početi.
-Nema Edith, tamo je vodvilj, osim toga nisam Amerikanac.- odgovaram pomalo mrzovoljno. U sebi mislim ne kvari mi piće.
-Kako nisi?!- čudi se Pierre pa nastavlja.- Stigao si s Amerikancima. Onda si Amerikanac.
-Nisam, u Americi sam tek nekoliko godina.
-Pa odakle si?
-Iz Europe, blizu talijanske granice.
Pierrea ne zadovoljava ovaj moj neprecizan odgovor (i kako da mu odgovorim kad te države više nema, ne postoji, kralj je pobjegao i nema više ništa), ali i ne navaljuje više. Čeka da sam počnem pričati. I ja pričam. Pričam mu kako sam završio u Južnoj Americi prije šest, sedam godina. Ukrcao se na brod za Argentinu, bolje rečeno pobjegao na brod, u stvari švercao sam se kao putnik, otkrili me pa sam kartu odradio kao pomoćna radna snaga i čim je brod pristao u luku Buenos Airesa šmugnuo i nestao u njenim uličicama. Dobro, nisam baš išao na slijepo, imao sam uredne dokumente, samo što nisam imao para za kartu. Ondje je bila neka rodbina, po baki s očeve strane, javio im se tako da ni oni ni ja nemaju problema s policijom. Taj je rođak imao tvornicu cipela i još jednu manju za obradu drva. Tako sam počeo kod njega raditi, naučio donekle španjolski. I nije bilo loše, ali crv putovanja me stalno izjedao pa sam okolo skitario. Naučio sam i jahati, s nekim gaučosima prošao pampe Argentine… Pierreu se moja priča čini zanimljivom i stalno nešto zapitkuje.
-A imaju li oni Edith?- napokon padne pitanje.
-Kakvu Edith! Imaju nešto puno,puno bolje, imaju Tango!
-Tango!!!?- Pierre je u nevjerici.- Kako ples može biti bolji od šansone, od glasa žene koja pjeva s toliko strasti?
-Može!
-Kako?!
Krenem objašnjavati: -Tango je više od plesa. To je strast, model života, improvizacija i ples. Razumiješ li Pierre, trebao bi razumijeti, ti si Francuz i mediteranac poput mene.Dvoje ljudi, pripijeni jedno uz drugo pokazuju suprotnosti; muško-žensko, čvrsto-mekano, grubo i sentimentalno.To nije samo fizički pokret, to je jedan kodeks. Tu su glavni trzaji glavom, progresivni pokreti, nagla zakašnjenja, strogo odvajanje figura, nema dizanja i spuštanja. Ipak, mi Europljani ne razumijemo ga do kraja. Ovdje ljudi plešu u strogom ritmu, a to nije uvijek dobro. Baš u tom kašnjenju s ritmom leži tango. Ali što možemo, mi smo kontinent koji drži do ritma. U parnom ritmu se rađamo, živimo i umiremo, a bogami i ratujemo. Oni iza brijega su ti najbolji primjer.-
-Hm! Edith je onda također tango. Ima sve od onoga što si rekao.- Pierre se češka po bradi.
-Možda i ima Pierre, možda i ima.
-A u tom Buenos Airesu je dobro?
-Jest,Pierre, mislim da bi ga zavolio. Zovu ga Parizom Latinske Amerike.
-O!-Pierreu se osmijeh razvukao licem. -Onda sigurno bi. Ja sam iz Pariza. A ti znaš plesati tango?
-Znam!- rekao sam to britko poput sjekire. Znao sam plesati tango. Naučila me kći rođaka kod kojeg sam radio. Mala vrtirepka od nekih 18 godina voljela je barove gdje se plesalo. Imala je strast juga Italije jer joj je mati bila Talijanka iz Cosenze u Calabriji. Voljela je nositi crvene trakice u kosi i vezala je kosu u lijevu kečku. Neobičan način vezivanja privlačio je mnoge poglede po barovima, a ja sam imao čast da me ta kečka uči plesati. Tko bi pomislio da u toj tokom dana i tjedna mirnoj djevojci što polazi školu i leži nad knjigom spava vrag koji se budi samo subotom na večer kad barovima odjekuje El Choclo ili Ole guapa ili Esquina
-Sad kad tako pričaš čovjeka prosto nagoni želja otići ondje.-
-Možda jednom i odeš Pierre, možda jednom i odeš.- klimam glavom i obojica se smijemo.
Pierre se zanima je li teško naučiti plesati. Traži od mene da ga podučim. Čudna je to situacija, u svemu ovom metežu netko traži poduke,ali ja pristajem. Pretvaram se u učitelja. Objašnjavam mu kretnje. Stav je zatvoren, grudi prijanjaju na grudi. Ulazim s upadicom da je u kojem slučaju Pierre žena to bi bilo obraz uz obraz. Tango nije valcer i stav mora biti zatvoren. Žena je tad vođena od muškarca, ali ima punu slobodu pokreta nogama.
Maurice sa zvonika prati situaciju, baca dolje na nas upadice i dosjetke. I drugi sudjeluju s obijesnim šalama. Njima je sve to velika lakrdija. Sve se na trenutak zaboravlja i kaos i nemir i strah, a najviše na one iza brijega.
Zaboravljamo kako se oglasila sirena i kako je Fritz udario u kartelu. Maurice viče na nas i tako prekida čaroliju. I u trenu se sve zakovitla, razmaše, kolovoška tuča stvarnosti opliće po nama. I svako od nas prijanja za svoj ples, za svoju melodiju. Moja melodija tango udara iz sve snage, rasprskava se i lomi medju našim neprijateljima, Pierre tuče šansonom, Edith razara, ostali prema slobodnoj volji odabiru numere, ali ni Fritz ne ostaje dužan. Nadire i lomi svojom Lilly Marlene. Uistinu, moćna je i bombastična ta atomska plavuša i nema šale s njom. I sve to se uzvrtjelo kao na freskama sudnjeg dana. I sve to buči i huči i diže se do nebesa, a onda staje. Staje vrijeme, i taj dan i zrak više ne titra i sve je tišina. I kao kroz koprenu čujem, vidim zadnje, vidim čizme koje se saginju na krkljajućim Pierreom koji slaže jednostavnu rečenicu.
-H..Hee.. Hej, Fritz vo, vol.. voliš li Edith?
-Was?- Was hast du gesagt Franzose?
-Voliš li Edith!
